Titulu DuListovog Pozitivca s osobitim su zadovoljstvom primili i djelatnici COVID odjela dubrovačke bolnice i to voditelj Odjela za infektologiju i dermatovenerologiju dr. Stjepan Đuričić, glavna sestra Odjela za infektologiju i dermatovenerologiju Mihaela Lubina te pomoćnica ravnatelja za sestrinstvo Kristina Muhoberac.
Što smo naučili o COVID-u od ožujka i kako danas funkcioniramo?
Stjepan Đuričić: Spoznali smo jednu jako bitnu stvar – da se može popraviti, ako se ima volje, ono kakvi smo kao ljudi koji trebaju brinuti o nekome tko je osjetljiviji od nas, stariji i nemoćniji. Sve ovo što se događalo, nažalost, nije bilo u lijepom ozračju. Da su se poštivale donesene epidemiološke mjere, ne bismo imali sumanutu statistiku koja je u jednom trenutku bila i na sto preminulih dnevno. Bili smo svjedoci protestima, raznim akcijama, pokretima koji su ovaj virus doživljavali kao izmišljenu priču. Međutim, nama koji smo bili unutar sustava, kad bismo našli malo vremena za sebe i sudarali se s jednom takvom percepcijom događanja, to bi bilo ponižavajuće kao osobama, građanima i kao liječnicima profesionalcima. COVID je svjetska elementarna nepogoda zbog koje se moramo pridržavati mjera, naputci liječenja se mijenjaju i prilagođavaju. Evoluirali smo kroz cijelu situaciju, očvrsnuli smo psihofizički po svim parametrima, na sve sumanute stvari gledamo s podsmijehom, a nažalost i s dubokom empatijom i žaljenjem što je došlo do velikog broja oboljelih i što je veliki broj ljudi umro od te infekcije. Banalna stvar je nošenje maske, socijalna distanca, trljanje ruku pa i cjepivo kojim će svaki proizvođač biti multimilijarder u sljedećih šest mjeseci. Ali, ako to sve spriječi razvoj bolesti i sto mrtvih ljudi dnevno, o čemu govorimo? A mi smo se jedno vrijeme bili navikli na to. Bilo je to kao neki daleki rat u Afganistanu kada eksplodira autobomba i nekih jadnih 50 ljudi tamo pogine i to se brzo zaboravi. Ovo se događalo kod nas mjesecima i tolerirali smo te cifre. Pozdravljam zadnje postrožavanje mjera. U toj cijeloj jednadžbi COVID-a imamo i novu varijablu cjepiva i to će vjerojatno doprinijeti da COVID bude završena priča i doveden na razinu nečega što se može poprilično elegantno kontrolirati.
Ljudi na COVID odjelu umiru sami, bez svojih bližnjih. Kako se vi nosite s tom situacijom?
Mihaela Lubina: Ne umiru sami, već s doktorima i medicinskim sestrama. U jednom trenutku je bilo jako puno pacijenata na odjelu i svi su bili teško bolesni. Jako je teško jer vas oni traže da provedete vrijeme s njima, a vi nemate toliko vremena da bi obavili sav posao i još emocionalno njima pružali podršku. Kao glavna sestra znam da su se sve sestre na odjelu trudile maksimalno koliko su mogle posebno oko težih pacijenata. Provodile su vrijeme u njihovoj sobi i razgovarale s njima kako bi im olakšale. Nekoliko puta sam dolazila na posao i kroz prozore bih vidjela naše spremačice kako pričaju s njima dok pospremaju. Nisu sami, ali sigurno je jako teško bez svojih bližnjih, ne mogu ih posjetiti, ne mogu ih nazvati, a pogotovo stariji i dementni, ne mogu se javiti na mobitel.
Stjepan Đuričić: Kod nas imamo fenomen zajedničkih domaćinstava koji se razlikuje od skandinavsko-švedskog društva gdje mladi čovjek s 18 godina dobije od oca i majke srdačan stisak ruke i neku malu napojnicu i ide kroz svoj život i posjećuje svoje roditelje, bake i djedove jedanput ili dvaput godišnje kada se radi nekih obiteljskih ili vjerskih događanja obitelj okuplja. U našim sredinama ljudi žive u jednoj kući, četiri generacije pod istim krovom. I onda ta razdragana mladost puna života i želje i druga generacija koja pokušava što efektnije i ekonomski proći bolje, ide u šoping preko granice i tim starcima u domaćinstvu donesu COVID. Nije njima netko iz Indonezije ili Afganistana donio COVID, nego ti njihovi najmiliji.
Kako ste vi to doma riješili sa svojom djecom?
Stjepan Đuričić: Imam dvije pokćerke. Organizirali smo se izuzetno teško i emotivno. Morali smo se u inicijalnoj fazi razdvojiti jer je postojao veliki strah da te drage ljude ne zarazim i to smo uspjeli nekako progurati do kraja. Imali smo priliku, netko nema mogućnost raseliti obitelj na dva stana. Ali, nije problem možete li se ili ne razdvojiti, problem je ako vam je netko rekao da ne idete u kafić bez maske i da ne idete preko granice, onda se toga trebate i pridržavati. Ljudi su se smijali najbanalnijim mjerama, protestirali su. Ne možemo biti takvo društvo. Ne mogu za istim stolom, kada govorimo o politici cijepljenja, sjedati najeminentniji stručnjak u Hrvatskoj za dječju infektologiju i čovjek koji se poziva na Paracelzusa, znanstvenika i alkemičara iz 16. stoljeća. Jer ako se on u 21. stoljeću poziva na njega znači da nije psihički stabilna osoba i nema što tražiti za tim stolom. U jednoj fazi bilo je svačega, ne samo oko COVID-a već i prije njega kada je vladala histerija oko ospica koja je bila bespotrebna. Ospice mogu ubiti, ali se to ne zna. Sve ono protiv čega se cijepimo može ubiti samo je to zaboravljeno. Nova generacija uskratila je svojoj djeci nešto što njima nije uskraćeno. Netko tko ima 30 godina i malo dijete je cijepljen.
Po zadnjim anketama 13 posto ljudi se smatra antivakserima. Kao razloge za necijepljenje navode čipiranje i Billa Gatesa koji će ih ‘gledati na ekranu kada pritisnu enter’. Kako gledate na to?
Stjepan Đuričić: Mora se jasno razlučiti što je demokracija, a što anarhija i koje su ugroze kada svi govore sve i kada se sve sluša. Ukoliko, po meni, postoji procjena da netko svojim djelovanjem ugrožava zdravlje populacije određene države, on postaje osoba koju treba nadzirati i sankcionirati. Kako, ne bavim se pravom i represijom, ja sam kliničar, ali sam osoba s nultom stopom tolerancije za antivaksere. Kod mene polemika s antivakserom ne postoji jer znam što gledam na poslu. Paradoks je da je došlo do strašno velikog pada opće kulture, a prisutna je tolika mogućnost informiranja. Umjesto da se informacija složi u mozgu onako kako treba, uzimaju se segmenti iz raznih škafetina i složi se u sumanutu priču koja ne drži vodu. Mislite li da Billa Gatesa pored svih zanimacija zanima što imate u svojoj glavi? Mislim da ga ne zanima, mislim da se trenutno bavi idejom kako biti vitalan još 70 godina. Već ova prva faza cijepljenja pokazat će da će ljudi opet moći putovati i da će se vratiti staro normalno. Nadam se i vjerujem da će se priča s COVID-om završiti procjepljivanjem.
Kakva nam je trenutno klinička slika oboljelih?
Stjepan Đuričić: Ljudi koji dođu u bolnicu inače su s težom kliničkom slikom. To znači da njihovo liječenje zahtijeva pristup oksigenoterapiji, antibioticima, kortikosteroidima, monitoriranje RTG dijagnostike do razine CT-ova. Kod nas nitko nije došao leći da se odmori od žene, muža, šefa po logici ‘a eto imao je COVID pa je malo došao, ponio hrpu knjiga i videoigrice da se odmori’. Mi nemamo taj luksuz.
Je li točno da je nema spasa onome tko završi na respiratoru?
Statistika, nažalost, ne ide u prilog većem postotku preživljavanja. Pluća koja dođu na respirator imaju jako malo dijelova funkcionalnog tkiva. Kada dođete u situaciju da oksigenator ne može čovjeku dati zadovoljavajuće doze kisika i gledate svjesnog čovjeka kako se pred vama guši i moli vas da mu ga date, stavit ćete ga na respirator jer će biti mrtav ako to ne napravite kroz sljedećih deset minuta, a na respiratoru će opet imati neku šansu. Kada gledate sliku pluća osoba kojima treba respirator to je sve jedna bjelina. Da im netko ne pomogne disati, oni bi bili gotova priča taj dan.
Koliko vas radi na COVID odjelu?
Kristina Muhoberac: Prilagođavamo se broju pacijenata. Trenutno nas je 30, a kako se smanjio broj pacijenata, vraćamo dio sestara na matične odjele. Kada smo radili u Studentskom domu, bilo nas je i preko 50. Trenutno imamo dosta povoljnu situaciju, ali zato nas je, usporedbe radi, prije mjesec dana radilo i 70. Ipak, imali smo situaciju oko Božića i Nove godine kada su se ljudi pojačano družili i brinulo nas je hoće li doći do povećanja broja oboljelih. Sada više ne očekujemo od tih osoba probleme, već od kontakata kontakata, a to su uglavnom starije osobe.
Stjepan Đuričić: Da, to su oni za koje ste rekli da umiru sami. Kad me pitaju kako je none od 80 godina dobila COVID ja kažem da nije trebala ići na step grupu. Unučice idu pa su se razboljele, a na svu sreću COVID djecu pušta lišo. Ali transfer bolesti je velik i problem je sa starijim članovima obitelji.
Kako unatoč svim teškim situacijama uspijevate zadržati pozitivan duh?
Kristina Muhoberac: Trudimo se, ne možemo reći da smo super pozitivni i sretni. Nije lako, bilo je trenutaka kada nam je bilo jako teško, kada bismo izašli iz bolnice i imali osjećaj da će se sve srušiti i da ne može dalje, a vani bismo vidjeli pune kafiće, ljude bez maske. Kao da nam se rugaju, da što mi pričamo o koroni, da neće oni zaustaviti život zbog toga. Stava sam kao i dr. Đuričić da se kada brojevi počnu skakati, nekoliko tjedana može proći bez stepa, juda ili svadbi preko granice. Mislite li da je u Dubrovniku dovoljno ljudi oboljelo da bi se moglo smatrati da imamo imunitet krda i da će se s procijepljenosti situacija regulirati? Je li vas strah da će biti situacija kao s ospicama s niskom procijepljenosti.
Stjepan Đuričić: Jako smo u Dubrovniku daleko od imuniteta krda. I sam sam prebolio COVID. Možete biti nonšalantni i s takvim stavom zaobilaziti sve moguće smjernice i preporuke kako štititi sebe, svoje najmilije i društvo, ali kad tad će vas brojke smrtnosti trgnuti iz te nonšalantnosti. Imamo priliku da ljudi prihvate cijepljenje kao nešto što je u ovom trenutku izlaz iz ove priče. Nemamo ciljanog lijeka, uspjeli smo doći do cjepiva i s akademske razine medicinskih znanosti nemamo više o čemu raspravljati.
Razgovarale: Barbara Đurasović / Leona Rašica
Članak objavljen 13. siječnja 2021. u tiskanom izdanju DuLista.