Aktualno

POSJETILI SMO OPG SAVONARI Gospođa Marija Rakigija o nagradi ‘Zlatna naranča’ i životu u ljetnikovcu

blank

Svaka obitelj ima svoju priču, a ona Marije Rakigije iz Orašca koja sta­nuje u kompleksu ljetnikovca s kape­licom te pripadajućim vrtom, osobito je intrigantna. Naime, riječ je o biv­šem dominikanskom samostanskom zdanju Gospe od Rozarija iz 1690. s kulom koju spominje barun Savonara – habsburški poslanik na tu funkciju ovdje postavljen nakon Požarevačkog mira 1718. Kasnije, imanje sa zgradama za stanovanje te držanje stoke otišlo je u privatno vlasništvo te danas na tom mjestu djeluje OPG Savonari koji je prošli tjedan nagrađen ‘Zlatnom narančom’, priznanjem koje se već petu godinu dodjeljuje za postignuća u ruralnom turizmu na području Dubro­vačko-neretvanske županije.
Kako će nam reći njegova glavna domaćica, koju smo posjetili u nje­nom domu površine pet tisuća četvor­nih metara, činjenica da je netko pre­poznao njihov 50 godina dug trud je veseli, no radije se ne bi eksponirala. Ističe kako njena obitelj nije velikih apetita. Cilj im nije zgrtati bogatstvo jer kaže: ‘S masom se izgubi sav gust’. Čitav život preživljavali su od poljoprivrede. Za djetinjstvo provedeno ovdje objašnjava kako je bilo kudikamo naporno. Bio je izazov obrati sva stabla breskvi kojih bi dnevno znali skupiti u na desetke kašeta. S ocem Tomom Pizzellijem, inače rođenim Orašani­nom, još kao osmogodišnjakinja znala je ići na placu, a dana radnog staža osim na svom gospodarstvu, istaknut će, nema. ­
blank
2013. pokrenuli domaćinstvo
— Ljetnikovac je prije nas pripadao obi­telji Gjanović koju je moja majka Stane, a koja je došla još kao djevojčica iz Her­cegovine, služila. Njihov prvi sin studi­rao je u Zagrebu i dok je putovao, par­tizani su napali vlak pa se on nikad nije vratio doma. Nakon toga izgubili su i drugog sina koji je također pogi­nuo u II svjetskom ratu u Boki Kotor­skoj. Obitelj je ostala bez djece pa smo ih mi asistili. Bili su nam kao nono i none te smo tako ostali ovdje – priča za DuList Rakigija. Od 1974. godine započeli su s iznajmljivanjem soba, a od 2013. pokrenuli su vlastito doma­ćinstvo. Uz udoban smještaj, obroke na taraci s koje puca pogled na Elafit­sko otočje, svojim posjetiteljima nude jedinstveni ambijent ispunjen povije­šću i svakojakim biljem.
U njihovoj baštini tako uistinu ima svega blaga – od voćki poput limuna, naranača, smokvi, čičimaka do patata, pomadora, balančana, tikvica, odnosno sezonskog povrća. Svojedobno, otkriva nam Marija, znala je praviti i razne džemove i marmelade te ih gostima posluživati za doručak, no, napominje, ovih dana oni radije svu hranu kupuju u supermarketima. A za one gladne domaće kuhinje u prostoru konobe izgrađene na mjestu nekadaš­njih košara, govori nam, nude meso i ribu sa žara uz priloge iz njihova vrta. U najboljim vremenima, priznaje nam gospođa Rakigija, svih šest soba zdanja bilo je ispunjeno posjetiteljima, a pri­preme ususret sezoni znaju potrajati mjesecima.
blank
Kad bude zdravlja, vratit će se i gosti!
— Nikad u komadu nisam očistila cijeli ljetnikovac (smije se). Ljeti kad su ovdje gosti, čistim njihov dio, a zimi svoj. Pomaže mi sin Tomo koji sam polako tijekom cijele godine nešto popravlja. Travu sad kosimo četvrti put. Dugo vremena su nam dolazili gosti iz Fran­cuske, a danas su to ljudi odsvakud. Taman mi u srpnju stižu Poljaci koji se vraćaju već nekoliko godina, a u rujnu i Nijemci. Oni koji su bili prije Domovinskog rata više nema. Malo je stalnih jer sve više ih se zadržava samo par dana. Ostanu malo u Dubrovniku i idu dalje na Mljet, Korčulu i u Kotor. Traže mir pa u sobama nemamo ni televizije. Inače su to bili ljudi sred­njih godina, a u zadnje vrijeme ima i mlađih – iznosi.
Pandemija koronavirusa nije ih obe­shrabrila, komentira Marija Rakigija. ‘Uspjela sam se okupat’. Vidjela sam kako se ljeti živi kad se ne radi’, kome­nitra. Uopće se ne želi, tumači nam, opterećivati s onim što ne može promi­jeniti. Cijepila se protiv COVID-19 i to je jedino što je mogla napraviti te o zarazi više ne želi ni čuti. Najbitnije je, mišlje­nja je, da se konačno prestanu brojati zaraženi pa ćemo krenuti živjeti ‘nor­malno’. Umjeli su se na noge vratiti nakon ratnih 1990-ih kad su pretrpjeli pogodak neprijateljske granate pa je za očekivati da će i ovaj put. Rezervacija za ovu sezonu bilježi tek nekoliko, nije previše optimistična, ali uvjerena je: ‘Kad bude zdravlja, vratit će se i gosti!’.
blank
KAPELICA GOSPE OD ROZARIJA IZ 1636. GODINE Misna slavlja uz prigodni tratamenat
Kapelicu ljetnikovca sagradio je, prema pisanju Antuna Baburice, u 17. sto­ljeću Ivan Dominik Bocić, a koji je ovo imanje naslijedio od rođaka Stjepana Bazija. Na zvoniku je uklesana godina 1636. dok se u trijemu nalazi i grb nad kojim je križ s dva polja, a u kojima su zvijezda-sunce i polumjesec obrubljen tropleterom – vjerojatno obilježje obitelji Bazi. Tu su i grobovi koji su služili za pokapanje fratara. Danas se u ovoj crkvici posvećenoj Gospi od Rozarija euharistija služi tri puta godišnje – na blagdan Gospe od Karmena, prvu nedje­lju listopada i na sv. Stjepana. Tada se u njoj okupe mještani Orašca, a nakon misnog slavlja obitelj Rakigija pripremi i prigodan tratamenat.
blank
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 30. lipnja 2021.

Pročitajte još

Zašto je katarski šeik odlučio produžiti svoj boravak u Dubrovniku?

Dulist

Baldo Kovačević: Zaposlenici Libertasa uspjeli su se izboriti za povratak plaća na staro

Iva Dedo

MOMO I INGRID Priča o dvoje Bečana i dvije tisuće noći u Štikovici

Maria Prkut

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija