Znaš Andrea, zapamti, danas je završen Domovinski rat. Malo me je čudno pogledala moja dvanaestogodišnjakinja i uzvratila protupitanjem. Ali, mama, što to govoriš, rat je završio davno prije nego sam se ja rodila. Znam, da ti je to malo teško shvatiti, ali ipak… Odvijao se tako naš razgovor u petak kasno popodne.
Negdje iza ponoća zazvonio je telefon, prvo muk od satelita, a onda pitanje. Je li istina? Čuo sam nešto, nisam stig'o otvorit internet, je li istina da su ih oslobodili? – bile su njegove na hip izgovorene rečenice negdje nasred mora pred Amerikom, a nakon njih olakšanje, ponos i mir. Krenula sam iz početka, jer zaslužio je svaki detalj…
Iščekivanje, šok, pa erupcija emocija. Sve smo to proživjeli u samo jednom danu. Petak, 16. studenog bit će zauvijek zapamćen kao jedan od najsvjetljijih dana hrvatske povijesti. I znam, prošlo je već od petka, možda će netko reći da nismo aktualni, da smo se trebali prebaciti u stvarnost, kolotečinu i čeprkati po dnevno – političkim temama. E pa, ja bih ostala na petku. Onom ponosu, radosti i ushićenju kada smo čuli vijesti iz haaške sudnice su neponovljive.
Generali su oslobođeni, a sudsko vijeće je odbacilo sve zlokobne teze o genocidnosti hrvatske nacije, koja je nastala na zločinačkom pothvatu. Znali smo mi od samog početka što je i kakav je bio Domovinski rat, no svejedno, prekrasan je to osjećaj kad je nakon dugih godina iščekivanja skinuta ta teška optužba, hipoteka 'zločinaca' skinuta je s leđa svih žitelja Lijepe naše.
Gradom su odzvanjala crkvena zvona, Dubrovački vatrogasci su 'odvrnuli' sirene, automobili su trubili, a zastave su se u trenu zavijorile na balkonima. Kao vulkan iz nas je eruptirao nacionalni ponos, a zrak je ispunila pozitivna energija. Priznati smo, slobodni smo, a na briljantnoj oslobodilačkoj akciji Oluja nema mrlja. To je Hrvatska. Čestit narod.
I kad pogledamo unatrag, dvadesetak godina od neovisnosti, tri su datuma koja bi Hrvati trebali s ponosom slaviti. Dan kada je Vatikan priznao Hrvatsku, obrambenu akciju Oluja u kojoj je oslobođen veliki dio teritorija naše Domovine i dan kada su se generali Gotovina i Markač kao slobodni ljudi vratili u Hrvatsku.
I u samo jednom danu generali su pomirili ono što nikome ranije nije pošlo za rukom. Pokazali su da se na pravi način može artikulirati između desnice i ljevice, vjernika i agnostika.
Uzdignute glave i s osmjehom na licu Gotovina je stao pred razdraganu masu i s bine na Trgu bana Jelačića odaslao velike riječi. Okrenimo se budućnosti! Ima li ičeg ljepšeg od budućnost!? A upravo njoj se okrenuo Gotovina. Hrvatska ima budućnost i samo o nama ovisi hoćemo li znati prepoznati ovaj trenutak i krenuti u pravom smjeru. To je najmanje što zaslužuje današnja generacija…
Adio Vam