Prije jedno desetak dana zamjenica gradonačelnika Jelka Tepšić izjavila je kako je crtanje po ogradnom zidu lapadskog stadiona uređenje sportske infrastrukture! Iako bi izjava trebala u javnosti izazvati najprije podsmjeh, a potom i kronično ogorčenje, stvari su se okrenule u jednom potpuno suprotnom i neželjenom smjeru. No tome ću se još posvetiti malo kasnije.
Mural na zidu na sred Lapada očito je debelo podijelio javnost. Je li ratnoj tematici tamo mjesto, je li potrebno crtati ratni podsjetnik 27 godina od devedesetprve na najfrekventnijoj lapadskoj prometnici? Brojni su oni ‘za’, ali je još i više onih ‘protiv’, ali šute, jer ako otvoreno iznesu svoje mišljenje bili bi prozivani, osuđivani, izdajice i tko zna što sve ne.
Kakve se sve ludosti dozvoljavaju, danas, toliko godina nakon rata! Očito je kako su se pobrkali lončići, ali nitko se ne bi ‘štel mešati’, jer znate, o Domovinskom ratu je riječ. Uostalom Srđ i Muzej u tvrđavi Imperijal je ono istinsko i najsnažnije mjesto podsjećanja, pijeteta na sve ono što smo propatili i prošli u Našem obrambenom ratu. Na ovaj mural gledam isključivo kao na zamagljivanje i zavaravanje, još bolje, na mazanje očiju javnosti. A to je potvrdila i zamjenica gradonačelnika Jelka Tepšić. Zapravo nije ona kriva za tu izjavu. Nju je tek zapala dužnost stati pred novinare jer su svi ostali iz gradske uprave, u to vrijeme, bili na godišnjem odmoru.
Muralom se, kao i bezbroj puta dosad, u našoj suludo politički organiziranoj državi, željelo skrenuti pažnju s pravog problema. Bacile su se mrvice kako bi se mase zapalile i kako bi se stvarao razdor i podjele. Tad se zaboravljaju stvarna pitanja, tad nema mjesta za njih. A ta pitanja bi glasila otprilike ovako: zašto do danas Dubrovnik nema pristojan nogometni stadion, već jednu ponižavajuću ‘ledinu’? Koliko je dosad potrošeno novaca za grandiozna idejna rješenja garažno-stambeno-poslovno-nogometnih kompleksa na mjestu sadašnjeg tzv. stadiona? Tko je taj koji će se napokon odvažiti i reći kako tamo u srcu Lapada nema mjesta nogometnom igralištu s megalomanskim kapacitetima. I konačno, kad se jednog lijepog dana donese odluka o sudbini neprimjerene ‘loptačke ledine’, zna li se mjesto gdje će se ‘prenijeti ‘Lapadski mural’? Na Srđ! Na ulaz u Mokošicu! Ili na Ilijinu Glavicu!
Ma nije samo nogomet ključni problem sportske infrastrukture! Gdje nam je dvodijelna, trodijelna i xy-dijelna sportska dvorana? Ova naša u Gospinom polju već desetljećima nije dorasla ni za dječje natjecanje u frnjama, a kamoli za kakav ozbiljniji sport. Gdje je u Dubrovniku atletska staza? Uostalom gdje je muzej vaterpola sličan onome u Santiago Bernabeu za europskog prvaka Real Madrida. Jug je naš europski prvak u vaterpolu, zar ne?
Ma da, gdje je i koliko je plaćena studija razvoja potreba sportske infrastrukture koju je naručila sadašnja vlast u Gradu Dubrovniku. Zar je ona dala odgovor da se na zidu lapadskog stadiona crta mural?
Naravno da nije, a teško je vjerovati da će se skoro i nešto konkretno početi pomicati s mrtve točke, rješavanja imovinsko-pravne papirologije, na kojoj zapinjemo desetljećima. A vrijeme klizi i baš zato je trebalo početi crtati murale. Uloženo je golemih 20 kila boje i par penila. Koje velebno ulaganje u sportsku infrastrukturu! Za zahrđala vrata od ulaza na ‘ledinu’ na kojoj se kad-kad igra nogomet, pofalilo je materijala. Uostalom taj zahvat ne bi pobudio toliko rascjepa u javnosti. Prva godina mandata HaDeZeove vlasti davno je iza nas. Zato je trebalo nešto brzinski zarolati. Ovako svi mogu reći – nešto se događa, taman i piturava.
Adio Vam