Roman O tempora, o mores! Tomislava Kuljiša predstavljen je u ‘Dubrovačkim Horizontima’. Iz tiska je izašao 58. broj ‘Dubrovačkih horizonata’ u izdanju Društva Dubrovčana i prijatelja dubrovačke starinine iz Zagreba. U novom broju ovog vrijednog časopisa piše i naš suradnik i kolumnist prof. Pavo Jančić, koji je u svom tekstu dao prikaz posthumno objavljenog romana Tomislava Kuljiša.
Piše: prof. Pavo Jančić
Prošle godine u prostorijama Dubrovačkih knjižnica predstavljena je knjiga O tempora o mores! autora Tomislava Kuljiša, koja je posthumno objavljena osobnim zalaganjem akademika Luka Paljetka, a u nakladi Društva dubrovačkih pisaca. Riječ je o kratkom, nedovršenom romanu, koji književna kritika smatra svojevrsnim prologom njegovog romana Vila klicati neće, hvaljenog dnevničko-dokumentarističkog zapisa o Dubrovniku u Domovinskom ratu.
Govoreći o Tomislavu Kuljišu, jednom od najobrazovanijih, najelokventnijih i kulturno najangažiranijih dubrovačkih intelektualaca u posljednjih nekoliko desetljeća, teško je odvojiti njegovo javno djelovanje od njegovog znanstvenog rada ili njegove književnosti.
Tomislav Kuljiš bio je dugogodišnji profesor Hrvatskog jezika i Povijesti umjetnosti, vrhunski jezikoslovac, strastveni ljubitelj i poznavatelj književnosti, filma, stripa, slikarstva, glazbe, kazališta. Bio je erudit, dubrovački homo universalis, institucija dubrovačkog školstva, aktivni član ovdašnjeg ogranka Matice Hrvatske, jedan od suosnivača Društva dubrovačkih pisaca. Radio je kao suradnik lokalnih tjednika i književnih časopisa, održavao javna predavanja, postavljao izložbe, uređivao kataloge, a bio je poznat i kao vrsni kolumnist, esejist i prozaist.
Kuljiševa antologija svih naših strahova
Svo vrijeme svog života i javnog djelovanja, Tomislav Kuljiš je pisao. Ni previše, ni premalo, nego baš onako nekako po svojoj mjeri i guštu, spretno balansirajući između svojih znanstvenih istraživanja i onoga što zovemo lijepom književnošću. Njegova proza oduvijek je bila prepuna dubokih emocija i introspekcije, njegove misli uvijek su bile uokvirene metaforičkom konceptualizacijom slobode, refleksijama o ljudskoj naravi, pitanjima (ne)pripadnosti, identiteta, životne prolaznosti, dvostruke stvarnosti suvremenog čovjeka. Njegov roman (Vila klicati neće), isto kao i njegova zbirka novela (Vjetar ide za suncem) predstavljaju anatomiju svih naših osobnih i društvenih patologija, naših strahova, zato jer on piše o velikim temama i malim ljudima, o borbi s vlastitim osjećajima i izvanjskim pritiscima, sjajno dočaravajući unutarnja stanja svojih likova.
Iako se njegov pripovjedački stil najčešće odlikuje kratkim, gotovo fragmentiranim rečenicama, ponekad odsječenim i škrtim, povremeno opet iznenađujuće poetiziranim, njegov rukopis je oduvijek bio jezično bravurozan, na visokoj stilskoj razini. Sva njegova dosad objavljena djela krasi promišljena književna estetika, strastvena imaginacija, upotpunjena dokumentarizmom iz prve ruke, čitljivost napisanog teksta bez obzira na sve transgresivne aspekte njegove proze, sve njegove dekonstrukcije, inverzije, reintertpretacije, subjektivizacije, teatralizacije ili pomaknute književne invokacije.
Upravo jednom takvom monološkom invokacijom započinje roman O tempora o mores!, kako je to lijepo u pogovoru knjige primijetio i akademik Luko Paljetak. ‘’Ovaj specifično strukturirani roman otvara se sjetnim, nostalgičnim uvodom koji danas, kada autor više nije među nama, djeluje gotovo kao epitaf. U njemu na gotovo pirandelovski način podvojeni autor Tomislav vodi dijalog sa samim sobom: On Tomo, ja Tomislav – stopili smo u Tomitas. Svidjelo mu se. – Idemo pisati? – Idemo! Tako je nastao ovaj intrigantno koncipiran romaneskni tekst koji je nedovršen i neobjavljen ostao vjerojatno zato što su događaje o kojima je u njemu pisao potisnula zbivanja vezana za Domovinski rat u Dubrovniku (Kuljiševu Sutomlju)’’ – zaključuje Paljetak.
Prozni minijaturist velikog životnog iskustva
Mjesto radnje romana je imaginarno Sutomlje, čiji naziv (posvećen svetom Tomi) zapravo simbolizira cijelu radnju romana. Naravno riječ je o Dubrovniku, tijekom Drugog svjetskog rata, ali i poraća, riječ je o (Tominom, ali i Tomovom) nepovjerenju prema novoj vlasti, dekonstruiranju konsezualno nametnute vladavine vedrine i optimizma, riječ je o vremenima otimačine, gladi, zabrana, ubojstava. Glavni likovi Slaven, Nikša, Jere, Jurica, ali i svi ostali akteri tih teških vremena, zapravo su više arhetipski karakteri sociokulturnog konteksta ratne i poslijeratne Hrvatske i Jugoslavije, o čijim istinskim osobnostima, životnim strastima ili ljubavnim nagnućima u romanu ne doznajemo previše.
Kao lirski protagonisti oni su zapravo ponajviše onirički, fantazmagorični, začudni i tankoćutni pojedinci, koji se bore s tjeskobom života, prazninom koju osjećaju posvuda oko sebe, nose se s novim vremenom i nejednakom društvenom distribucijom pravde, ali i nastojanjem da shvate (i prihvate) smisao svog ovozemaljskog postojanja.
Iako uspješno izbjegava epske opise i zamršene metafore, Kuljiš i u ovom romanu pokazuje načitanost, svoje veliko životno i stručno iskustvo. Tom svojom posebnom pripovjedačkom formom, tim kratkim, ali efektno oblikovanim rečenicama, iskričavim dijalozima, epistolarnim fragmentima, vjernim prenošenjem službenih proglasa (talijanskih, ustaških i komunističkih), kao i briljantnim povijesnim, umjetničkim i gastronomskim minijaturama, književnim referencama, iz pozicije sveznajućeg pripovjedača spretno dinamizira radnju, stvarajući uzbudljiv dokument jednog vremena, oporu kroniku, elegantnu nostalgiju i složenu fresku života u (post)ratnoj provincijaliziranoj svakodnevici nekadašnje velike i slavne Republike.
Erudicijski obremenjena metateksualnost, ironičnost, jezični ludizam, naglašena buntovnost, cijeli kalediskop slika jednog grada, njegovih boja i mirisa, jela, pića i pjesama, pomno iščitavanje socio-kulturnih okolnosti tog vremena, čine od ovog romana svojevrsnu duhovnu inventuru i Kuljiševu životnu ostavštinu. Na stilskoj razini, osnovna provodna nit ovog kratkog romana je prozni minimalizam, naglašen kratkim formama poglavlja, prožet snažnim kontrastima i paradoksima, uz obilje autobiografske refleksije, opisima one silne deluzije, uobrazilje, zablude i samoobmane u vremenima kad je rat nekome bio rat, a drugome brat.
Sutomlje kao izmaštani Dubrovnik
U romanu O tempora o mores! Kuljiš suvereno šeta hodnicima svog najranijeg sjećanja, u potpunoj egzistencijalnoj reminscenciji i regresiji. Ogoljen od emocionalnih, metaforičkih ili sintaktičkih viškova, uvjerljivo stvara metaprostor Sutomlja. Zagledan u prošlost svog rodnog kraja, autor spretno preskače prostorno-vremenske barijere, bljeskove prošlosti i nagovještaje budućih krvavih sukoba, stvarajući roman visokog književnog naboja, autonomnog i osebujnog kuljiševskog stila, koji odašilje snažnu antiratnu poruku i kirurški precizno ogoljava sve neuralgične točke jednopartijskog sustava u kojem je bio prisiljen živjeti i stvarati.
Tomislav Kuljiš bio je profesor, pisac i kulturni povjesničar, rođen u Dubrovniku 6. prosinca 1930. godine. Maturirao je u Dubrovniku 1949. godine, diplomirao južnoslavenske jezike i književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 1956. i povijest umjetnosti na zadarskom Filozofskom fakultetu 1983. Magistrirao je na poslijediplomskom studiju Zagrebačkoga sveučilišta u Dubrovniku 1977. godine (Likovni elementi u djelu Ivana Gundulića). Predavao je u školama u Cavtatu od 1956. te Dubrovniku od 1963. do umirovljenja 1996. godine.
Objavio je knjigu o hrvatsko-srpskim jezičnim prijeporima, lošim primjerima iz suvremenoga razgovornoga jezika i dobrima iz djela dubrovačkih književnika (Jezik naš hrvatski, ovdje i sada), roman o Domovinskom ratu u Dubrovniku (Vila klicati neće), u kojem je dokumentarnu građu isprepleo s vlastitim dnevničkim zapiscima, monografiju o Sorkočevićevu ljetnikovcu na Lapadu (”Mleci” na Lapadu) te zbirku zavičajno situiranih novela o sudbinama obilježenima komunističkim ideološkim pritiscima (Vjetar ide za suncem). Piše eseje o Gunduliću te prozu u časopisima Forum (1989, 2003), Dubrovnik (1990–91, 2001) i Literat (2010, 2012–13; suurednik). Uredio je spomenicu Gimnazija ponovljena (Dubrovnik 1996). Preminuo je koncem 2021. godine.