KAKO DANAS ŽIVI DUBROVAČKI branitelj? Pitanje je koje se stalno ponavlja negdje u ovo doba. I tako već dvadesetak godina. Sjetimo ih se tu i tamo, na važne datume, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća poginulima i otprilike s tim završava priča i spomen na Njih. Kako žive naši branitelji, kakve oni emocije nose na ‘tog’ svetog Nikolu? Oni skromni, čestiti, oni koji ne vole razgovarati s novinarima i iznositi svoju priču. Jednoga je trebalo dugo nagovarati, zato sam i napravila presedan i prepustila mu ‘pero’… Nikoli, branitelju, bivšem logorašu, danas pomorskom časniku. Mom suprugu. Jer, on to zaslužuje.
Jako je teško sažeti emocije koje dolaze u ovo vrijeme, Svetog Nikole i blagdana na jedan list papira. Što napisat, što reći nakon 25 godina? Uvijek ista pitanja – je li vrijedilo? Je li bilo važno poći tad, u tom trenutku, s ludom glavom, u crnoj majici, rebatinkama i sendvičem uzetim s netom završene sestrine svadbe. S trakom crven bijeli plavi i kalašnjikovom s dva okvira? To ne može nitko shvatit tko nije bio i prošao! Bi li opet – bi, to sto puta rečem samom sebi, a isti odgovor dobijam i od svojih prijatelja koji su prošli kalvariju te ’91. Jedna zaboravljena generacija tada devetnaestogodišnjaka je ostala ostavljena. A ekipa, tada, uvijek spremna na zezanciju, u starom Ćumezu Naših Lazareta, koji nam je tada bio jedini ispušni ventil. Bilo je to neko čudno vrijeme, pod uzbunama, mlada lica u maskirnim uniformama između dva položaja, i prepoznat će se oni – Leo, Ćimo, Halid, General, Dado, Leta, Gully… Još je puno branitelja prošlo kroz taj naš kutak, ali oni su uvijek ostali ekipa. I s njima je i zbog njih sve bilo lakše preživjeti.
Ljudi jako brzo zaborave, ali sjećanja ostavljaju brazde duboko urezane u opne našeg mozga. Tako fascinantan naš organ ima veliku moć da nikad ne zaboravlja. Kako uostalom zaboraviti zarobljavanje? Zarobljavanje k’o zarobljavanje je samo fizičko, a ono što ti prolazi kroz glavu, sastoji se od više faza. Prva je ona kada ste svjesni svoga kraja i kad je samo smrt izlaz. U trenutku zarobljavanja mozak radi 100 posto, adrenalin vam lupa u moždane vijuge kao da će iskočiti. Druga faza nastupa kad ste se uhvatili barake i prošli prve torture. Otprilike znate na čemu ste i tada razmišljate da će vas pustiti sa 70 godina na slobodu. Dobro je bit ću star, ali živ! A treća? Treća faza nastaje za vrijeme svakodnevnih tortura i ispitivanja u baraci. Tada se negdje javlja tračak nade i optimizma, i pomalo smanjujete godine robijanja, razmišljate da ćete možda s 50 godina doživjeti dan kad će vas pustiti na slobodu. Čudno, znam.
I sve pamtim. Sve je još tu, svaki detalj. Ja sam sretan jer sam sve krize i teška razmišljanja jako brzo preskočio ili potisnuo sa strane. Tamo negdje u mali mozak, jer kao pomorac koncentriran na svoj posao ne mogu si priuštiti tmurna mozganja. Ipak, svaki put kad dođe vrijeme Svetog Nikole, sjetim se da su nam te ’91. u zarobljeništvu dali kekse, a meni i par ostalih Nikola po dva, s riječima: „E pao vam je Dubrovnik“. Neki iz grupe u našoj baraci ‘2’ su uzviknuli „Bravo, živjela Jugoslavija“. Ja i moj prijatelj Galama u popodnevnoj šetnji po sredini barake, dva dana prije razmjene potiho smo pjevali: Ustani Bane i Zovi samo Zovi. Apsurd, ali i prkos i ludost. E takvi smo vam bili mi, generacija ’91. Za detalje logoraškog života i cijelog ratnog puta bi trebalo malo više papira. Jedan od najsretnijih dana pada isto u ovo prosinačko doba. 12. 12. te ’91. kada sam s većinom logoraša napustio crnogorski logor Morinj. Tada nas zbog blokade Grada vode u Split. Sjećam se toga dana kad smo ja i moj prijatelj Niko Šimunović, s kojim sam dijelio istu sudbinu, odlučili kako ćemo u tren kad izađemo na splitsku rivu poljubit Hrvatsku zemlju… A kad ono cijela riva je bila puna g…a od golubova (i baš mi je drago da je i Niko ispričao svoju priču u ovom broju DuLista). Poljubio sam zemlju malo dalje od rive. Nakon manje od mjesec dana uspio sam napokon doći doma. Tad se trebalo sabrati i pokušati vratiti u kolotečinu, krenuo sam na pomorski faks i opet obukao uniformu. Trebalo je! I tako sam sve do ’96. bio po ‘čukama’. I onda opet ono isto pitanje – jesam li morao? Ma opet bi. I što na kraju imam od toga? Ništa materijalno, duhovno sam ispunjen i radostan da i moja Andrea sutra može reći ‘i moj pape je bio branitelj’, e to je ono zašto sam radostan. Za pravo reći, niti sam tražio, nit sam išta dobio – ni stan, ni kuću, ni povlašteni kredit. Za to nisam išao u rat. Dobio sam tek invaliditet. Ni njega nisam tražio, ali sam ga dobio jer sam bio ‘tamo’, u logoru. Dosuđeno mi je i mizernih 9000 eura. Jer toliko je crnogorska država odlučila da mi pripada! Za 72 dana torture u crnogorskom konc logoru.
A danas, danas sam sretan i ispunjen. Uspio sam, završio školu, navegavam već 18 godina, imam obitelj i normalan život. Nažalost, mnogi od nas nisu imali takvu sreću, neki je nisu ni tražili, a neki nisu imali neophodnu snagu volje. Mnogi branitelji i danas lutaju ’91., ostavljeni i izigrani, zakopani u vrtlogu sjećanja iz kojeg ne uspijevaju izaći. Zarobljeni, ali ovaj put u ‘logoru’ svoje glave. Najviše ih boli nepravda. Po tom pitanju se punih 25 godina ništa promijenilo nije.