Znanstveni skup ‘Dominikanci na hrvatskim prostorima 1221.-2021.’ povodom obilježavanja 800. obljetnice dolaska dominikanaca na hrvatske prostore otvoren je ovog petka u dubrovačkom Samostanu svetog Dominika. Skup je uvodnim riječima otvorio prior dominikanskog samostana fra Tomislav Kraljević. Naglasio je kako je upravo dubrovački samostan u ovom drevnom gradu ‘uklesan u temelje dominikanske prisutnosti na hrvatskim prostorima’. O osam stoljeća Reda propovjednika na hrvatskim prostorima govorio je prof. dr. sc. fra Slavko Slišković, provincijal hrvatskih dominikanaca. Istaknuo je kako je Red braće propovjednika osnovan početkom 13. stoljeća, a papa Honorije III potvrdio ga je 22. prosinca 1216. bulom ‘Religiosam vitam’.
-Tijekom povijesti postao je jedan od važnijih aktera razvoja Zapadne civilizacije, počevši od srednjeg vijeka pa do najnovijeg vremena,. Njegovom pojavom nastupila je nemala novost ponovnog vrednovanja izgovorene i napisane riječi. Stoga su dominikanci bili česti protagonisti teoloških, filozofskih, ali i političkih rasprava, pri čemu se isticala originalnost njihova intelektualnog rada, konfrontacija s heterodoksijom, inkvizicija, misijski pothvati i borba za ljudska prava. Ova zadaća nametnula je potrebu i obvezu obrazovanja njegovih članova, dok je sv. Utemeljitelj studij uzdigao na rang sredstva redovničkog posvećenja. Osim studiranja na najpoznatijim sveučilištima, kao što su Pariz, Bologna i Oxford, dominikanci su osnivali vlastite škole i učilišta. Već u prvim Konstitucijama, iz 20-ih godina 13. stoljeća, ističe se potreba osnivanja škola u svakome samostanu za braću koja se pripremaju na svećenički i redovnički poziv, a visoka razina obrazovanja donijela je dominikancima ugled intelektualnog reda koji se i u svojoj unutarnjoj strukturi formirao po uzoru na sveučilišne zajednice profesora i studenata. Samostani su postali nositelji obrazovanja, znanosti i kulture. Prvi dominikanci dolaze u hrvatske krajeve već za života svetoga Dominika. Druga Opća skupština Reda održana 1221. godine u Bologni pod njegovim predsjedanjem povjerava Pavlu Dalmatincu zadaću širenja Reda na Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo. Upravo radi ove odluke godinu 1221. uzeli smo kao početak sustavnog života i rada članova Reda propovjednika na hrvatskim prostorima – rekao je Slišković.
Naglasio je kako su već u prvoj polovici 13. stoljeća sve hrvatske zemlje prekrivene mrežom dominikanskih samostana, a u drugoj polovici stoljeća (o. 1266.) unutar jedinstvene provincije samostani u Dalmaciji dobivaju vlastitoga vikara.
-Opća skupština Reda održana u Carcassonni 1378. godine prihvatila je osnutak nove provincije za samostane na istočnoj strani Jadrana, a dvije godine kasnije papa Urban VI. bulom ‘Sedis Apostolicae’ potvrdio je osnutak Dalmatinske provincije sa sjedištem u Zadru (Provincia Dalmatiae). Zbog posebnog državnog položaja Dubrovnika samostani na prostoru Dubrovačke Republike su od 1486. bili u sklopu neovisne Dubrovačke kongregacije. Godine 1508. učitelj Reda Toma de Vio Kajetan samostane u središnjoj Hrvatskoj (od Bihaća do Senja) izuzima od vlasti dalmatinskog provincijala imenujući im posebnog vikara, čime je ustanovljena posebna Senjska kongregacija (Congregatio Segniae) koja se još nazivala Hrvatskom kongregacijom ili Hrvatskom provincijom. Uslijed prodora Osmanlija kongregacija nestaje krajem 16. ili početkom 17. stoljeća. Antiredovnička politika Mletačke Republike, a potom i francuske vlasti u Dalmaciji, znatno je smanjila broj samostana i redovnika i u priobalju, pa je 1835. godine na Provincijskoj skupštini održanoj u Šibeniku donesena odluka o ujedinjenju Dalmatinske provincije i Dubrovačke kongregacije. Sačuvano je ime Dalmatinske provincije, ali je sjedište preneseno u Dubrovnik. Kako se 1925. dominikanci vraćaju u Zagreb, a potom žele proširiti svoje djelovanje i na ostatak hrvatskih prostora, te u skladu s nacionalnim opredjeljenjem svojih članova 1963. godine Dalmatinska dominikanska provincija mijenja ime u
Hrvatska dominikanska provincija sa sjedištem u Zagrebu. Po uzoru na svoju redovničku subraću u drugim europskim zemljama i hrvatski su dominikanci nastojali od svojih samostana učiniti mjesta molitve, učenja i kulture – istaknuo je.
Za potrebe obrazovanja vlastitog pomlatka, ali i poučavanja mladeži, dodao je, u samostanima su redovito osnivane škole. Zadarski dominikanci, odnosno tadašnji Učitelj Reda bl. Rajmund iz Kapue, godine 1396. osnivaju dominikansko opće učilište koje djeluje sve do početka 19. stoljeća, i to je ujedno prvo hrvatsko sveučilište.
-Od svojih početaka Red je u svoj nastavni program na primjeren način uvrstio i glazbeni odgoj. Hrvatski su dominikanski samostani riznice vrijednih zbirki inkunabula i starih glazbenih tiskovina, dok su se pojedini dominikanci istaknuli kao sastavljači i prepisivači rukopisnih izvora glazbene prakse, svirači i graditelji orgulja, etnomuzikolozi i glazbeni teoretičari. Uz razvoj dominikanskog školskog sustava, razvijale su se i knjižnice, kao temelj kvalitetnoga studija, te su ih dominikanci obogaćivali kako nabavom djela tako i vlastitim rukopisima. S ciljem ukrasa sakralnih prostora i molitvenih slavlja dominikanci su posebnu pozornost posvećivali umjetninama, liturgijskom ruhu i posuđu pa je gotovo svaki dominikanski samostan vrijedna riznica različitih umjetnina. Svojim su arhitektonskim rješenjima također obogatili sredine u kojima su gradili – rekao je Slišković.
Uslijedilo je predavanje dr. sc. Marije Karbić s Hrvatskog instituta za povijest na temu ‘Red, grad i kralj. Dominikanci u srednjovjekovnoj Slavoniji (13. – 16. stoljeće)’. Karbić je govorila o prisutnosti dominikanaca u gradskim naseljima srednjovjekovne Slavonije kroz prizmu njihovog odnosa s kraljem i gradskim zajednicama u kojima ih se nalazi. Analizirala je čimbenike koji su utjecali na osnivanje dominikanskih samostana na tom području i dala odgovor na pitanje je li pritom odlučujuću ulogu imao urbani karakter samog naselja u kojem je samostan osnovan. Prikazala je odnos između kralja i dominikanskog reda te kako je to utjecalo na položaj i djelovanje dominikanaca, ali i što su dominikanci značili za gradska naselja u kojima su djelovali i tamošnje stanovnike, kako su bili uključeni u život tih naselja (politički, društveni, gospodarski, kulturni), kao i kako je život u gradu utjecao na redovničku zajednicu. Skup se nastavlja i tijekom subote.