Jedina super stvar koja je obilježila ovo ljeto, pored olimpijade i dest medalja naših vrhunskih sportskih zvijezda, bila je ta što smo bili i još uvijek smo bez Vlade i Sabora. Ministri nas nisu previše zamarali iskačući kao iz paštete, nisu nas dodatno zadužili (barem koliko nam je poznato), pomalo smo zaboravili na premijera ‘građevinu’ Oreškovića, saborski zastupnici se nisu kitili novim putnim troškovima, a sezona nam je bila toliko dobra da se popravio i napunio proračun. Bez Vlade smo, a uspješno, čak i vrlo uspješno, dočekujemo treći kvartal u godini.
Stoga ne čudi kako se sve češće zbijaju šale o Vladi koja nam zapravo uopće i ne treba, kako nam nije potreba sva sila niškorisnih političara, koji ako ne peglaju državne kartice onda izazivaju ogorčenje neprimjerenim izjavama.
Ali sve što je lijepo kratko traje, tako da će rujanski izbori, iznjedriti opet novu i opet nestabilnu Vladu i našem veselju neće biti kraja.
Nego gdje je u svemu tome Dubrovnik? Kako smo mi raspoređeni u toj visokoj politici. Poražavajuće je kako je Dubrovnik u 26 godina neovisnog života naše države, dao svega samo četvero ministara. Petar Kriste bio je ministar obrane u prvoj Hrvatskoj Vladi, pa robnog prometa i trgovine, a Tuđmanov hadeze postavio je i Nika Bilića za ministra turizma. Dolaskom Račanove Vlade haenesovac Andro Vlahušić imenovan je za ministra zdravlja, a kao besporfeljna ministrica turizma nametnula se Pave Župan Rusković. Samo četiri osobe u dva i pol desetljeća! I što nam to govori? Možda kako Dubrovčani ne vrijede, nisu sposobni, nemaju političke ambicije ili se jednostavno ne znaju izboriti za se, a slijedom toga ni za grad? Na koncu, od njihove ostavštine za Dubrovnik ostale su samo isprazne riječi kojima se vole kititi. Kad sam ja bio(la) ministar(rica).
Ništa bolja situacija nije niti u saborskim klupama. Oni koji ne poznaju dubrovačke političke slike i prilike mogli bi lako pomisliti kako ljude iz Dubrovnika netko namjerno kažnjava na izbornim listama. Apsolutno su zapostavljeni. Po svakom novom sazivu bi u Saboru sjedala dva, tri zastupnika iz Grada, što je nedostojno i smiješno malo za važnost i veličinu grada iz kojeg dolaze. A opet s druge strane što su svi ti naši saborski zastupnici koji su prodefilirali Markovim trgom konkretno napravili za svoj grad? Držali se stranačkih naputaka, hranili se po povlaštenoj cijeni u saborskoj kantini i osigurali sebi saborske beneficije, koje se okrune lagodnom saborskom mirovinom.
I što ćemo dobiti od novih rujanskih izbora? Novu Vladu svakako, koja god i koliko god dugog vijeka bila, bit će opet bez ijednog čovjeka iz grada na ključnim ministarskim pozicijama. Uz to i jednog ili uz neku ludu sreću dva saborska zastupnika, koji će se zdušno boriti za brzu cestu do zračne luke, auto cestu do Osojnika, Pelješki most, bolji život na Elafitima. Borit će se za velebne projekte koji su trebali Dubrovniku biti riješeni prije barem 15 godina! Međutim u tom smo razdoblju do danas izgubili smo Trgovački sud, Carinu, Poreznu upravu, Zdravstveno, Mirovinsko… Sve je to napravljeno za Dubrovnik. I nitko od saborskih zastupnika nije ustao, protivio se, barem pokušao nešto. A i nove saborske zastupnike očekuje proces reorganizacije državne uprave u kojoj bi nas mogli skratiti i za Policijsku upravu.
Jesu li dubrovački saborski zastupnici nesposobni, neambiciozni ili je po srijedi ipak dubok i intiman egotripovski poriv u kojem zasljepljeni slavom i moći svojih jako važnih novih uloga gledaju samo na sebe (i svoje guzice) i rugaju nam se, gore iz glavnog grada? Ne zaboravimo kako će si oni ipak u svojim kratkim i u velikoj većini nečijom tuđom rukom pisanim govorima osigurati brojne povlastice. Saborske paušale, osiguran smještaj, pokrivene putne troškove, naknade za odvojeni život. I ništa nova! Uostalom tako im je, i tako nam je već 25 godina…
Adio vam