Stariji stanovnici povijesne jezgre reći će vam kako žele živjeti baš u Gradu i kako ne razmišljaju o životu negdje drugo. Jer u Gradu su se ‘naučili’.
Oni su zajedno s njime proživjeli sve njegove tranformacije, od urbanog središta do turističkog odredišta. A zaista su se morali naučiti na svašta – na razne ‘miomirise’ i buku iz okolnih ugostiteljskih objekata (posebno onih oko Straduna), na nedostatak butiga, zimsku tišinu…
Tako, ako budete dovoljno pažljivi, među svim onim tendama, štafelajima, reklamama, stolovima i stolicama, možete vidjeti stare gospođe kako ulaze u svoje portune, nose spenzu, stavljaju sušit robu, obavljaju sve one uobičajene dnevne aktivnosti bez obzira na turističku gužvu. Takva je i gospođa Anđelka Pače, koja već 64 godina živi u Žudioskoj ulici. Rodila se u Ulici svetoga Josipa, a udajom se preselila u Žudiosku i od tada je Stradun postao njena saloča.
– U ovoj ulici je i Sinagoga, druga po starini u Europi. Sjećam se obitelji Tolentino koji su je održavali. Ova je ulica uvijek bila puna turista, a bila je poznata i po restoranu Nada. Kada bi stranci došli, onda bi sestra Tolentino na svim jezicima natucala s prozora pokazujući gdje je Sinagoga – prisjeća se sa smješkom gospođa Anđelka i dodaje kako je u Žudioskoj najmanje kuća prodano te kako u njima žive djeca starih obitelji koje su tu već godinama. No, Grad se, tijekom ovih minulih godina, zaista promijenio.
– Divno mi je bilo u doba trubadura, kada je moj muž radio u Jadrana. Ajme, bio je to lijepi život za mladost. Nije bilo kafića, a moj muž je izlazio mladosti u susret, jer je znao da naši mladići nisu pri novcu. Sviralo se, plesalo se, a gdje sada ima plesa? – naglasila je. Žudioska je tada bila puna ljudi i djece, pa škola nije imala problema sa upisivanjem prvašića.
– Svi su dolazili na vrh naše ulice. Moje kćeri s ostalom djecom trčale su po Prijekom, igralo se. Namučila bih se kada bi ih zvala da dođu doma, jer su se stalno igrale po Prijekome. Nije tada bilo stolova. U mojoj kući živjela je jedna frizerka s mužem koji je bio nogometaš i dva sina. Kasnije se iselila u neboder koji se prvi izgradio. Bile smo jako dobre prijateljice, pa mi je njen odlazak teško pao – dodala je. U to doba nije bilo ni pizzeria.
– U Žudioskoj se pekao burek. U buregdžinicu se ulazilo iz naše ulice. Sada je tu restoran, u koji se ulazi iz druge ulice. Pizzerije su poslije došle. Sad ih ima na svakom koraku. Od svih tih tendi ne vidim tko mi zvoni na vratima. A i stranci mi znaju doći na vrata ako ih susjed ostavi otvorena – napominje. Na pitanje smetaju li joj razni mirisi i buka, odgovara:
– Već sam se navikla na to. A buka? Ma ne volim ni onu strašnu zimsku tišinu kad nema ništa u Gradu. Bilo mi je grozno dok su Australci dolazili u Sky Bar, u ulici preko puta. Inače, tko god se po noći sastaje na Stradunu, meni je pod prozorom. Privikla sam se, probudim se, pa opet zaspim – dodaje. Kada smo joj rekli da će se na mjestu Sky Bara u Ulici između polača iduće godine otvoriti javni zahod, kratko je komentirala: ‘Bože sačuvaj! Pa nekoć je bio jedan javni zahod u drugoj ulici, držala ga je Zorka, pa se ulica zvala Ulica od Zorke’ Pa zašto javni zahod ne naprave u Uskoj ulici? Tu je nekoć bio Mliječni restoran, u koji su dolazile ekskurzije’ – naglasila je.
Problem koji muči stanovnike povijesne jezgre su i ranojutarnja buka koju proizvode čistači, karići, vozila za dostavu, kao i limene bačve piva i plinske boce koje se bacaju po Stradunu umjesto da se prenose karićima. Zbog toga su mnogi, radi izloacije, stavili PVC prozore premda je to zabranjeno u povijesnoj jezgri.
– Ujutro kamion koji mete i čisti strašno struže. Onda krenu iznosit stolove, ombreline, dostavljat robu. Kreće žamor. Jednostavno se morate priviknuti – naglasila je. Problema s ugostiteljskim objektima nema jer nastoji imati razumijevanja.
– Pazim primjerice kada perem robu. Prostirem je kad oni pođu jer mi je jasno da se na ulici jede. Ili je dobro isušim u mašini pa je onda prostrem. Što ću kad mi je konop preko ulice jer je nemam gdje drugo sušiti. Ali ta je roba znak da netko tu živi – istaknula je. Posebno joj smeta kada je ubacivači ‘potežu za rukav’.
– Prije vas nisu potezali za rukav gdje ćete jesti. Svatko je znao da ima restorana i našao bi sebi lijepo mjesto. Sada prođem, pa me isti ljudi stalno zaustavljaju. Valjda više znaju da tu živim! – naglašava i dodaje kako, unatoč tome što se nema što kupiti, spenzu obavlja u Gradu. ‘Zelen’ kupuje na ona dva, tri banka, koliko ih je još ostalo na Pjaci.
– Nemamo ni ribarnicu. Ostalo je svega dva ribara. Ali ja ne volim ići u Gruž. Meni je to drugi grad. Jedino odem na Lokrum i to silom prilika, jer ne smijem na sunce. Da nije tako, bila bih na Banjama – napominje. I dok povijesna jezgra pomalo iseljava, oni koji u njoj još uvijek žive, pomalo gube nadu da će se išta učiniti kako bi se zaustavila depopulacija. Na pitanje je li Grad izgubio dušu, gospođa Anđelka odgovara:
– Jest. Izgleda da će se naš govor potpuno izgubiti. Volim se zaustaviti s kapetanom Kristom Laptalom, radi njegovog starog dubrovačkog govora, koji je potpuno izumro. Mladost malo koju riječ zna, tako da će naš govor nestati ako netko ne poduzme nešto da se on zadrži – istaknula je. No, unatoč svemu nabrojenom, za gospođu Anđelku nema ljepšeg života od onog s pogledom na Stradun.
– Stanem uvečer na prozor. Nekad me nije volja izaći vanka pa gledam. Volim kad pjeva Sebastian. Sviđa mi se njegov repertoar. Podsjeća me na mladost, kada smo muž i ja plesali u bivšoj Sokolani i Omladinskom domu. Nalazili su se u današnjem arhivu, a ulazilo se s Peskarije. Moj muž, koji je bio trener boksačke ekipe, tamo je držao treninge. Posebno lijepo bilo je subotom i nedjeljom. Ma bilo je nezaboravno! Možda ovoj mladosti ne bi bilo lijepo jer sada nitko ne pleše, cupkaju uz čaše u ruci, na ovu čudnu glazbu – zaključila je.
Nekoć u Gradu
Od krokanata, butiga do pastičerija
Gospođa Anđelka sjeća se i gospara Miha Mrnarevića koji je prodavao krokante na Pilama u drvenoj kutiji, butiga od hrane poput Bakule Špakule, Toda koji je pravio sendviče, pastičerija Šikić i Rozanović, butige Zec. Ali i Primoraca koji su butige opskrbljivali ledom, a vozili su ga na kariolama po Gradu. Albanezi su pak prodavali dinje na Peskariji, Mljećani drva, a bilo je i garbuna.