I dok još uvijek svako jutro slušamo izvješća o velikim brojkama turista koji nas posjećuju, u ove dane kad konačno još jedna ljetna sezona ide kraju, u nekoj nadi kako je tom ludilu od gužvi došao kraj, krenulo je novo ludilo – građevinari su došli po svoje!
Čekali su, pripremali se, uvježbali se tijekom ljetnih priprema i evo, krenuli su! Na sve strane. U isto vrijeme. Te je opet sve blokirano, kolone vozila na sve strane, nervoza, čekanje, kašnjenje… Ima li kraja gužvama u ovom našem gradu? Kad ćemo konačno živjet kao sav normalan svijet? Ili ćemo, upravo zbog odabira života baš u ovom gradu, u godinama koje su pred nama itekako osjetit kako smo postali grad u kojem se više ne može normalno živjeti.
IZNOVA LAGANA ĐIRATA STRADUNOM
Zapravo, za ono malo čeljadi koja je ostala živjeti u Gradu, „unutar zidina“ rekli bi neki, konačno život postaje normalan. Miran i tih. Koliko god oni mislili drugačije. I bili donekle u pravu. Ali nisu ni svjesni kako je oko njih, van zidina, ovih dana nastala „građevinska“ i sasvim očito „predizborna“ ludnica. Pa mogu lagano, uz večernje zahlađenje, na miru điravat Stradunom. U laganoj đirati.
Prevedeno, za one koji ne znaju što znači riječ „đirata“ – lagana šetnja. Istina, sve manje korištena riječ kao i mnoge druge u današnjem životnom điru, ali nekad itekako korištena. Naši stariji sugrađani za nju naravno znaju, ima je u dubrovačkim rječnicima, a to što neki za nju nisu čuli, zaista skoro pa i nije važno. Ali od svog slabog znanja ne trebaju pravit napadni spektakl.
Ugodno je bilo i prošlog četvrtka u toj đirati Stradunom, uz sada već drugi put učinjenom „srednjoškolskom điru“. Okupilo se puno mladih, kao nekad, nakon škole svratili su u đir do Grada. Bravo za njihove nastavnice Marielu i Ivanu, kao i za sjajnu Srđanu koja preuzima vodstvo Art radionice Lazareti sad kad je Slaven poš'o do Rijeke. Bilo je i nas starijih, nas koji smo odrasli i odgojili se u tom điru. I koji smo i dalje u tom điru redovno, čak i kad je Stradun pust. I svi smo bili veseli, nasmijani, zastali bi s nekim na sred Straduna za popričat, odmorili se malo na nekom izlogu. Kao nekad. Kad je taj đir bio navika bez koje se nije mogao zamislit završetak dana.
OBITELJSKO STABLO GOSPARA VINKA MIŠIĆA
Među mnogima koji su nekad davno điravali Stradunom kao ovi klinci ovog četvrtka, bio je i gospar Vinko Mišić. Zvani Grk. Nakon zadnjeg đira ulicama u kojima smo ga se prisjetili, mnogi ga uz ugodna sjećanja na njega osloviše baš tako – Grk! To mu je zapravo i bio nešto kao nadimak među balicom. Logično. Jer gospar Vinko je rođen u Grčkoj, čak mu je i otac Antun rođen tamo, a majka mu, draga gospođa Panajota, bila je baš Grkinja. E ajmo sad polako nekim redom barem pokušat pojasnit životnu priču ove obitelji, koja je kao neki roman.
Za sve povezat trebalo je nacrtat obiteljsko stablo. Vinkov otac Antun rodio se u Grčkoj, jer mu je otac, naravno zvan Vinko, inače rođen u Konavlima, krenuo u svijet. Bio i živio svugdje negdje, ponajviše u Turskoj i Egiptu, a negdje na tim lutanjima sreo i oženio jednu lijepu Čehinju. Skrasili se u Grčkoj, gdje se rodio Antun. A on odrastao tamo i zaljubio se u Panajotu, te se s njom vjenčao u katoličkoj crkvi na Pireju. Tamo se rodio Vinko, 1932. godine. Svi se konačno vraćaju u Dubrovnik 1939. godine. Prvo žive u Lazaretima, pa u Svetom Jakovu, a u Božidarevićevu useljavaju 1947. godine.
Uz Vinka, imaju još i sina Ivana, na žalost danas pokojnog, a kojeg u Gradu bolje pamte po nadimku Đoni i kao vlasnika butige od ključa iza Gospe, te sina Nika koji je odavno i još uvijek Gružanin, kao i dvije kćeri Maricu i Katicu, koja se udala za Subotića i sin joj je onaj nekad sjajni košarkaš Slobodan. Imali su Antun i Panajota i sina Andriju, koji je na žalost umro u 16 godini. Povratkom u Grad konačno se smiruju i postaju neizostavni dio đira Stradunom.
PA ON JE NAŠ!
Starija čeljad još se sjeća Vinkova oca Antuna. Ima i anegdota oko njega. Tamo nekih pedesetih dođe veliki brod u Gruž, nešto kao danas cruiser. I mornari s njega, sve crnci Arapi, krenu do Grada. I svrate u butigu Varteksa, tamo kod place, gdje je Vinko tada radio, a stari Antun navraćao, te mirno sjedio sa strane, na stolici sa jednom savinutom nogom. Kao pravi Arapin. I uđu ti mornari unutra, gledaju odijela, pričaju među sobom arapski, al' uključi se i stari Antun. I krene priča, razgovor. Gleda Vinko, nije mu jasno, te na engleskom upita te Arape mornare razumiju li oni što starog Antuna. A oni će: kako ne, pa on je naš! Govorio je stari Antun puno jezika.
Kao i sin mu Vinko. Koji je svoj radni vijek započeo u Varteksu. Prvo kao školarac na praksi, učio je i završio za trgovca, pa kao prodavač, a postao je čak i šef. E onda su došle neke čudne godine pauze zbog tog što je bio dobar i vjerovao je lošim ljudima. Nakon te pauze, gospar Vinko je tražio posao na sve strane, čak polagao i za kamion voziti, te konačno pokucao na vrata hotela „Argentina“. Tražili su vratara, te počne tamo raditi. Al' kako je znao puno jezika, bio elegantan i fin, uprava shvati kako je on i za bolje poslove, te ga prebace na recepciju, a tu se tek zbivalo raznih priča i anegdota.