Povodom obilježavanja 30. obljetnice napada na Dubrovnik i herojske obrane Grada, Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku i Hrvatski dokumentacijski memorijalni centar Domovinskog rata predstavio je knjigu Nikole Čića Obuljena ‘Kako smo pregovarali s neprijateljem’ u Dvorani Pape Ivana Pavla II.
Knjigu su predstavili Željka Križe, Ante Nazor, Nikola Obuljen i Slavica Stojan.
Tema ove memoarske knjige dramatično je razdoblje Domovinskog rata na dubrovačkom području. Memoarska proza je miješani žanr u kojem se susreću i međusobno objedinjuju dokumentarni i književni pristup u prikazu jednog razdoblja koje je sada već 30 godina udaljeno od nas, a koje je autor približio autentičnim dokumentima, dnevničkim zapisima, fotografijama i pismima, oslanjajući se u dobroj mjeri i na svoja sjećanja, promišljanja i emocije povezane s događajima i susretima u kojima je sam sudjelovao. Gospar Obuljen pred samu promociju podijelio je s nama nekoliko crtica o knjizi.
Nikola Čičo Obuljen: Nismo donijeli niti jednu pogrešnu odluku
– Počeo sam raditi 2017. godine, planirajući da ću je završiti u 2018. – nažalost, bolesti koje su me stizale jedna za drugom dovele su do toga da je knjiga bila spremna za tisak tek u studenome ove godine. Evo večeras je ovdje, pred vama. Kad sam počeo, nisam niti razmišljao o tome da će to biti knjiga. Htio sam da samo ostane nešto zapisano od svih tih pregovora koje smo vodili s neprijateljem, jer tu se nakupilo toliko dokumentacije da bi bilo šteta da se to nije zapisalo. Ta dokumentacija sad je sva u Muzeju Domovinskog rata Dubrovnik – naglasio je autor.
– Nije ovo knjiga o ratu, ovo je knjiga o jednom posebnom dijelu rata. Knjigu o ratu ispisali su svojim junaštvom, životima i krvlju branitelji koji su obranili Grad i zahvaljujući kojima je i ova knjiga mogla nastati. Ali, nije se moglo izbjeći a da ne počnem u njome s prilikama u državi, s prilikama u području naše općine, izborima i svim onim što se događalo prije. Ima tu dakle puno podataka, a što se rata tiče, to je citiranje literature, bilo doktora Nazora, bilo naših povjesničara. Dakle, ništa nisam izmislio iz glave, već ono što sam imao iz glave pretočio u tekstove, a ostatak je iz izvora koji su i navedeni na koncu knjige. Dosta je literature – rekao je Obuljen te je potom precizno iznio detalje pregovora s neprijateljem i njegovog sudjelovanja u njima.
-Neposredno prije napada na šire područje Općine Dubrovnik, u Dubrovnik su pristigli promatrači Europske zajednice koji su odmah po dolaasku obišli Brgat i Župu gdje su već nekoliko dana padale granate s područja trebinjske općine. Njihova zadaća bila je po službenoj terminologiji EZ-a, ‘posredovanje’ između sukobljenih strana kako bi se sukob riješio mirnim putem. Takvo je bilo službeno stajalište jer Hrvatska nije naišla na dobrodošlicu, dapače, Hrvatska je bila razbijač Jugoslavije u očima europske javnosti. Odmah nakon općeg napada promatrači su pokušali uspostaviti kontakt s vojno-pomorskim sektorom Boka gdje je bilo zapovjedništvo mornarice i to im je uspjelo tek 11. listopada kada su održani i prvi pregovori na razaraču Jugoslavenske ratne mornarice Kotor. S naše strane su u tim pregovorima bili predsjednik skupštine Općine Petar Poljanić, predsjednik kriznog štaba Šikić, član kriznog štaba Macan i časnik HV-a Antun Karaman. Sa suprotne strane bio je viceadmiral Jokić sa suradnicima. Dogovoren je prekid vatre i zakazan sljedeći sastanak za 12. listopada na pisti Zračne luke Dubrovnik. Naši pregovarači bili su u istom sastavu, a sa suprotne strane došao je samo načelnik Jokićeva štaba, kapetan vojnog broda Zec koji je odmah rekao da neće biti nikakvih pregovora jer smo mi ubili njihovog vojnika u Ravnome te je uručio našim pregovaračima ultimatum od 8 točaka kojim se tražila bezuvjetna predaja oružja i našeg kriznog štaba. Odmah po povratku u Grad Poljanić je pozvao Đura Kolića i mene te nas je zapitao hoćemo li se prihvatiti uloge ratnih pregovarača s neprijateljem uz Hrvoja Macana koji je već dva puta bio na pregovorima. Bez oklijevanja smo prihvatili tu neugodnu i nimalo bezopasnu zadaću – podijelio je Obuljen.
Kao Poljanićev zamjenik, naglasio je Obuljen, bio je određen za šefa tog malog tima koji je istu večer potvrđen i u Zagrebu te su, dodao je, već sljedećeg dana isplovili kočom Sirena iz Srebrenoga jer je bio jaki šilok pa se iz Grada nije moglo izaći i skupa su s časnikom HV-a Karamanom i trojicom promatrača te prevoditeljem Mišom Mihočevićem zaplovili za Cavtat. Tamo ih je, iznosi, dočekao član kriznog štaba Kralj te su kombijem otišli na prve pregovore. Sadržaj ovih i svih drugih pregovora, rekao je autor knjige, opisan je detaljno u knjizi, a Nikola Čičo Obuljen okupljenima je potom želio dočarati atmosferu koja je vladala za vrijeme tih pregovora.
-Pregovori nisu bili ni nalik na civiliziran razgovor. Preko puta su najčešće sjedala dvojica oficira JNA, potpukovnik Radoslav Svičević, doktor znanosti s područja psihologije s tadašnje Vojno-medicinske akademije u Beogradu i kapetan fregate Sofronije Jeremić, oficir za vezu u štabu admirala Jokića. Svičević je bio izrazito agresivan i nije se ustručavao prijetiti i vrijeđati ne samo nas nego i promatrače Europske zajednice, što oni nisu mogli shvatiti. Kako bi se koji tim primicao kraju svog sedmodnevnog boravka, tako su sve više bili na našoj strani. Istaknuo bih samo jedan detalj kad nas je Svičević optužio da smo ubili njihova dva zatočenika koje smo imali i obraćajući se šefu promatračkog tima rekao je ‘i vi ste tome krivi jer ste tada bili u Dubrovniku’ Čovjek je od neugode reagirao nespretno i odgovorio ‘idući jutros iz hotela u gradsku luku naišao sam na leš jednog psa pa biste me mogli optužiti i za njegovu smrt jer smo mi u Dubrovniku. Na to je Svičević skočio na noge, unio mu se u lice kao da ga hoće udariti i izderao se na njega da uspoređuje oficira JNA sa psom. Rekao je da će ga tužiti nadređenima – prisjetio se Nikola Čičo Obuljen te je iznio više detalja o timu pregovarača u kojem je i sam bio.
-Neko smo vrijeme bili bez časnika Hrvatske vojske da bi nam se pridružio tadašnji natporučnik Ivo Šimunović. On je raspolagao svim informacijama i izluđivao je naše protivnike točnim navođenjem kota s kojih su nas gađali. Gledao ih je s visoka i uvijek je ostajao hladnokrvan. U Općini smo dobili i ured na naše traženje čije je vođenje preuzeo Đuro Kolić. Dolazio je u njega rano ujutro i odlazio kasno navečer iz njega pa je većina dokumenata koji su izlazili iz ureda bila s njegovim potpisom, ali o njihovom sadržaju bismo se uvijek prethodno dogovorili. Đuro je vodio i sve poslove oko razmjene zatočenika i u tome je bio toliko detaljan da je kasnije sudjelovao i u razgovorima o tome na nacionalnoj razini sve do 1992. Ivo Šimunović bio zadužen za sve u vezi s kršenjem primirja, a moja zadaća je bila nadmetanje sa Svičevićem i kontakt s medijima i građanima po povratku s pregovora na rivi u gradskoj luci. To mi je bila izrazito neugodna zadaća jer ssam morao reći nešto što bi u ljudima potaknulo optimizam, a optimizmu nije baš bilo mjesta. 28. listopada vozeći se prema Cavtatu ugledali smo neprijateljsku zastavu na Žarkovici nakon čega je naš tim ostao bez Hrvoja Macana koji se dok smo išli natrag prema brodu sukobio sa Svičevićem, rekavši mu da se moraju povući sa Žarkovice. Ovaj je to odbio, a Hrvoje mu je dobacio ‘bit će krvi’, a Svičević njemu ‘uhapsit ću te Macane’. Zaključili smo da je pametnije da Hrvoje neko vrijeme ne ide na pregovore, ali je nastavio surađivati u našem timu jer nam je bilo dragocjeno njegovo iskustvo u pitanjima infrastrukture – istaknuo je Nikola Čičo Obuljen.
Autor je iznio još jednu za njega važnu crticu. Ispričao je, naime, događaj od 4. studenog kada se promatrači Europske zajednice oštro prigovorili jer se pucalo na njihov brod Argosy koji je plovio prema Šipanu. Švičević je, prisjetio se Obuljen, rekao da su to na brod pucali dubrovački branitelji iz Mokošice.
-Ja sam na to reagirao rekavši kako je to totalna besmislica. On je poludio i rekao mi je ‘za svaki tvoj metak, moj rafal, za svaku tvoju granatu, mojih 50’. Nakon pet minuta u prostoriju je ušao jedan mornar, salutirao je i Svičeviću rekao nešto na uho, a on je obraćajući se meni rekao da su mu upravo javili da trpe jaku vatru s naseljenog područja Babina kuka i da moraju uzvratiti. Nije ni dovršio rečenicu, a prva granata je fijuknula iznad naših glava. Ivo mi je došapnuo da su to bile haubice. Tako smo nastavili razgovarati dok su granate fijukale s položaja koje su oni imali na padini prema Zvekovici i jedan od promatrača je pedantno bilježio da bi kasnije rekao ‘gospodine potpukovniče, ovo je bilo 75, a ne 50. Možete zamisliti koje su mi se misli vrzmale po glavi jer se i moja kuća nalazi na Babinom kuku i koliko je snage trebalo da bih ostao hladnokrvan. Kasnije mi je Đuro na povratku u Grad rekao ‘ti baš imaš facu od Japanca’ – istaknuo je Obuljen.
Naglasio je još jednu važnu crticu, a ta je jesu li neke odluke bile – pogrešne.
– Mislim da nismo donijeli, ustvari siguran sam da nismo donijeli niti jednu pogrešnu odluku, jer zapravo nismo ništa prihvatili od onoga što su oni tražili. A to je bio ključ. Oni su uvijek tražili predaju. Mi smo čak jedanput rekli da ćemo predati oružje pod uvjetom da oni nama predaju oružje naše teritorijalne obrane koje je bilo uskladišteno na Dužima u trebinjskoj općini, a koje je bilo pet puta više nego što što smo imali u gradu. Na to je ovaj pukovnik, njihov glavni pregovarač skočio na mene i rekao kako je to ‘neviđeni bezobrazluk’ – naglasio je autor Čičo Obuljen za kraj. Riječ je prepustio i Anti Nazoru, ravnatelju Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. On se osvrnuo na prinos ove knjige našoj ratnoj historiografiji.
– Od početka inzistiramo na tome da ljudi koji su sudjelovali u raznim događajima, od farmacije, saniteta, novinarskog dijela pa do čiovjeka koji je pregovarao u tim najtežim danima, kažu svoja sjećanja, upozore nas na podatke kojih nema u onim primarnim izvorima, onim pisanima. Tako da svako ovako djelo, a posebice ova knjiga, rasvjetljava cijeli jedan aspekt događaja na koje dosad nismo imali priliku upoznati, od načina na koji se pregovaralo, pa do ljudi koji su u tome, tako da smo bogatiji za novu spoznaju i novi pogled na one događaje za koje smo mislili da ih dobro poznajemo. Iz jednog drugog kuta čovjeka koji je bio na okupiranom području, mogao vidjeti što se događa imamo iz prve ruke sjećanja i zahvaljujem što je, nakon toliko vremena, smogao snage da ta svoja sjećanja zapiše i ostavi za budućnost – istaknuo je Nazor. Dotakao se teme, uloge pregovarača.
Da nije bilo branitelja, zaista ne bismo imali o čemu pregovarati
– U ratu je svatko imao svoju ulogu i sam autor knjige ističe da zapravo glavnu zaslugu imaju branitelji koji su uspjeli obraniti Dubrovnik. Jedan podatak, 7. prosinca i pregovori koji su potpisani – da se Dubrovnik nije obranio, ne bismo imali o čemu pregovarati niti što potpisivati – dakle uloga je svačija važna iako, svi se slažemo, da nije bilo branitelja, zaista ne bismo imali o čemu pregovarati. Njima ide prva zasluga – naglasio je Nazor.
Pregovarači, poklisari, oratori našeg doba
– Prošlo je trideset godina od tih teških, strašnih ali danas možemo reći – slavnih događanja. Ovu knjigu smo dugo čekali, mnogi su je čekali, knjiga je to koja neće tražiti čitatelje, nego će čitatelji tražiti nju. Uzbudljiv je to tekst koji svakog dira, pa čak i generacije rođene nakon onoga što smo mi koji smo tada bili u ovom gradu, proživjeli. Osobno, knjiga me je jako potresla, čitala sam ju nekoliko puta i pojavila se sličnost s najtežim danima Republike, kad su naši povijesni pregovarači, poklisari, oratori, išli na taj daleki put bez taktike i priprema, ali i bez očekivanja, jer je sve bilo neočekivano. Trebalo je reagirati promptno, mudro, staloženo i hladnokrvno, gledati silu ispred sebe i držati se dostojanstveno. To je diplomatska tradicija ove zemlje koju su naši moderni pregovarači nosili ili svjesno ili nesvjesno u sebi i tako se ponašali. Način na koji su radili pregovore davao im je nadmoć, ta njihova ustrajnost i znanje – naglasila je Stojan, dodavši kako će ova knjiga biti sve vrijednija i vrijednija onima kojima ostavljamo ovu zemlju.
– Mnogi od vas i vaših bliskih članova obitelj nalaze se na fotografijama koje ova knjiga donosi. Glavna motivacija autora bila je ostaviti jasan trag o tome kako smo se na jugu Hrvatske branili od agresora koji je razarao naše domove, odvodio naše ljude u zarobljeništvo. S tim i takvim neprijateljem moralo se pregovarati. Glavni sadržaj knjige su pregovori, ali ona donosi i vrijedne fotografije susreta i svakodnevice života ratnog Dubrovnika. Svaki izlazak pregovarača iz sigurnosti vlastitih domova, svaki prelazak kućnog praga bio je put u neizvjesnost. Hoće li se vratiti ili će ih tijekom pregovora likvidirati, hoće li se postići kakav napredak, hoće li pregovori biti uspješni? Riječima autora koje je zapisao ‘nisu ništa govorili niti su se dogovarali o taktici za pregovore jer nisu mogli imati taktiku. ‘Razmišljali smo hoćemo li se uopće vratiti živi ili će nas uzeti kao taoce’. Naslov knjige je ‘Kako smo pregovarali s neprijateljem’, ali mislim da ovu knjigu najbolje opisuju dvije riječi, a to su domoljublje i hitrina – naglasila je Stojan.
Urednica knjige Željka Križe zahvalila je na ukazanoj časti, a autoru posebno zbog činjenice da je strpljivo odgovarao na sva njezina pitanja i sve znao objasniti, kao i vrijednim djelatnicima Muzeja Domovisnkog rata Dubrovnik.
-Knjiga ima 336 stranica i u historiografskom i arhivističkom smislu predstavlja memoarsko gradivo, a zbog brojnih izvornih dokumenata koji su u knjizi prezentirani, kao i fotografija, njezin opus čine i zbirke fotografija. Možemo je podijeliti u tri dijela – memoarski dio knjige koji je ujedno i najveći, potom prilozi u kojima se nalaze preslike dokumenata koji se spominju u memoarskom dijelu knjige te zbirka dokumenata i fotografija – istaknula je Križe.
Dodajmo još i za kraj nekoliko crtica koje su zapisali iz Matice hrvatske ogranka Dubrovnik.
Premalo je knjiga koje se bave tim iznimno teškim, opasnim, zastrašujućim, ali i slavnim danima nedavne hrvatske povijesti. Zato osobitu vrijednost predstavlja ova knjiga čija naracija nema pretenziju predstaviti cjelovitu povijest ratovanja na južnohrvatskom području početkom devedesetih, iako donosi zbirku važnih dokumenata i zapisanih činjenica o tom važnom razdoblju naš nedavne prošlosti.
U ovoj knjizi zabilježena ratna izvješća o pregovorima s neprijateljima, ratnim događanjima i ratnoj zbilji Dubrovnika i njegove okolice autora Nikole Obuljena autentično su potresno i uzbudljivo napisano svjedočanstvo koje predstavlja važnu kariku u historiografiji Domovinskog rata na južnohrvatskom području.
Jednostavnom naracijom koja ima obilježje govornoga jezika autor je uvjerljivo prikazao ratnu svakodnevicu napadnutog Dubrovnika, nevolje, brige i strahove njegovih stanovnika bez vode, struje i gotovo svake mogućnosti komunikacije, neizvjesnost i strahote neprijateljskih rušilačkih napada, ali i snagu, otpornost, odlučnost i ustrajnost Dubrovčana da se odupru i sačuvaju slobodu.