NEUROKIRURG VELIMIR LUPRET U operacijskoj sali nema demokracije. Sestre mi ne smiju prigovoriti kad slušam AC/DC

Dobili smo ono što od 2011. poku­šavamo napraviti – kaže nam dr. med. specijalist neurokirurgije, prof. Velimir Lupret, ujedno voditelj Odjela neuroki­rurgije Opće bolnice Dubrovnik. Pro­širenjem djelatnosti Odjela, a o čemu su u utorak raspravljali i županijski vijećnici, povećat će se mogućnost izvođenja operativnih postupaka, odnosno zahvata koji dosad nisu bili adekvatno valorizirani od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Navedeno znači povećanje ionako visoke kvalitete usluge koju, kako nam pojašnjava Lupret, Dubrovčani iz neutemeljenog nepovjerenja u 40 posto slučajeva radije traže u Zagrebu. Također, u tijeku je postupak dobiva­nja odobrenja od Ministarstva zdrav­stva Republike Hrvatske da se u dubro­vačkoj bolnici odrađuje barem 50 posto prakse iz ovog područja kirurgije, napominje nam ovaj ugledni hrvatski neurokirurg koji je na krajnji jug Lijepe naše došao nakon svog umirovljenja.

Na razini smo Zagreba
— Specijalizacija traje 72 mjeseca, što je šest godina i ovdje bi se moglo obaviti barem 50 posto. Za specijalizante je dobro da mijenjaju bolnice i vide kako ljudi drugdje razmišljaju, to puno znači, ali ako zarana otiđu u drugu ustanovu, tamo odrađuju posao za kojeg su nama potrebni. Sad se formalizira ono što već postoji godinama. Cijelo vrijeme nismo imali dovoljan broj specijalista da bi se to moglo napraviti jer ih po zakonu morate imati barem dva, od kojih jedan mora imati više od pet godina iskustva, a za drugog je dovoljno da je specija­list. Imamo i dva specijalizanta. Važno je imati odlično oformljenu neuroki­rurgiju. Među pet bolničkih centara – dva zagrebačka, osječkog, riječkog i splitskog, mi smo na razini Zagreba. Vrlo smo iskusni, dr. sc. Ines Trninić specijalizirala je na KBC Rebro, dr. sc. Ante Melada je tamo radio, a ja sam bio u Vinogradskoj bolnici i profesor sam na riječkom medicinskom fakultetu. Nema stoga nikakvih razloga da dubro­vački pacijenti odlaze negdje drugdje – tumači. ­

Kad operira ‘paše’ mu slušati glazbu, no kadikad odabire i potpunu tišinu. Ovisno je li južina ili bura, smije se. ‘Volim Rolling Stonese i AC/DC – onog malog s kapicom’, komentira razdragano. Ostali prisutni nemaju pravo izbora

Situacija se zbog pandemije mijenja pa im je ovdje i komfornije, nadodaje. Istovremeno, Dubrovnik osim što je sre­dište Dubrovačko-neretvanske župa­nije, on je, ističe, turistički grad. Već su operirali ruskog akademika te posjeti­telje iz Filipina, Šri Lanke i Japana. Od njih je bilo nešto traumatiziranih, tj. njihove ozljede bile su posljedica pada, a kod ostalih je posrijedi bila normalna neurokirurgija. Recimo, navodi, čovjek s Filipina je imao tumor mozga, paci­jent sa Šri Lanke tumor u spinalnom kanalu, a Japanka je imala diskus her­nija. Dakle, nije riječ samo o hitnim zahvatima, nego se neki turisti, objaš­njava, ako dobiju epilepsiju od tumora, požele ovdje i operirati.
Znači li proširenje djelatnosti ujedno i proširenje samog Odjela koji ima do 15 kreveta, ali i njegovo dodatno oprema­nje, odgovara nam prof. Velimir Lupret, ovisit će o situaciji u državi općenito.
— Dubrovnik je dobro pozicioniran u odnosu na zemlje u okruženju. Kad sam dolazio ovdje, razmišljao sam da bi mogao postati regionalni centar jer dio BiH i Crne Gore, koliko znam, nije kadrovski dobro potkovan. S druge strane neurokirurgija je daleko naj­isplativija grana kirurgije. Ni jedna druga struka nema tu razinu. Vrlo je sofisticirana i za svaku bolnicu je jako zanimljiva. Ovdje imamo sve uređaje za visoko kvalitetni rad – dobar mikro­skop, u postupku smo nabave ultra­zvuka, imamo instrumente za brusiti kosti tzv. high speed drill… Dobro smo ekipirani. Bilo bi zgodno nabaviti i tzv. neuronavigaciju koja se koristi kod malih tumora na dubini od osam do devet centimetara. Ona košta iznad milijun kuna. To su velike investi­cije, ali ako imate dovoljan broj opera­cija, one nakon nekog vremena same sebe isplate. Uvijek kad se nešto takvo kupuje govori se ‘to je jako skupo’, no ono što je nekad skupo zapravo je jefti­nije od jeftinog – komentira.
Trenutno odrade između 100 i 150 operacija godišnje. No, po njemu, a s obzirom na veličinu regije, trebalo bi ih biti oko 250 te, smatra, kako će uskoro stati na kraj odlascima Dubrovčana koji se u većini ovdje dijagnosticiraju, ali ‘produže’ za druge bolničke cen­tre. Obrađuju sve slučajeve od cere­brovaskularnih aneurizmi i ostalih cerebralnih malformacija do tumora mozga.

Prema statistici u posljednjih deset godina, govori nam prof. Veli­mir Lupret, čak 60 posto bolesti bilo je vaskularne tumorske patologije i 40 posto kralježnice. Njihov uzrok je, među ostalim, stres, koji je, dodaje, kontinuirani faktor za svako oboljenje, premda to direktno još nije dokazano, ali na to svi sumnjaju od bazične zna­nosti do klinike. Tu je nerijetko posri­jedi i nasljeđe, iako se točno ne zna prava uloga nasljeđa u tumorskoj pato­logiji. Međutim, kod nekih cerebrova­skularnih aneurizmi se pokazalo da uistinu postoji familijarna predispozi­cija. Utječe i način života, tj. okoliš, jer, kaže, tko zna što mi sve unosimo kroz hranu – koliko kancerogenih spojeva.
— Dosta je bilo i ozljeda uzrokovanih nasiljem. Baš sam razgovarao s kole­gom s pedijatrije i pokazalo se kako u ovoj COVID godini ima više trauma djece. Događa li se to nešto u obiteljima, možda su roditelji postali agresivniji prema djeci, ne znam. Traume nisu toliko teške, možda smo dvoje djece operirali. Zadnji, najmlađi je imao dvije godine. To je bilo dijete koje je prema anamnestičkim podatcima palo i imalo je epiduralno krvarenje, znači krvare­nje izvan moždane ovojnice. Naime, nekad pukne arterija i ona se ne mora operirati, jer kad pukne i venska kost, onda iz pukotine izlazi venska krv i ona se u jednom trenutku zaustavi zbog povišenog tlaka u glavi. Međutim, opa­sno je kod općih epiduralnih krvarenja kad dođe do rupture arterije u možda­noj ovojnici. Onda se to ne može zau­staviti i potrebno je operirati u što kra­ćem vremenskom roku. Sveukupno, u deset godina smo imali tri posto smrt­nih slučajeva te dvije ili tri infekcije i po toj statistici smo najbolji u Hrvatskoj – nastavlja naš sugovornik.

Oženjen za posao
Rezultati su im, tvrdi, relativno odlični zbog čega mu je žao što ljudi otiđu drugdje i završe lošije. Dobne skupine pacijenata su im raznolike. Prema statistici cerebrovaskularne bolesti i rupture aneurizmi najčešće su među osobama od 40 do 55 godina. Zloćudni tumori mozga se pojavljuju uglavnom kod osoba iznad 60, ali ta se granica pomiče. Sve više mladih oboli­jeva. Dobroćudni tumori pak ne biraju uzrast, no opet su učestaliji među sta­rijima, ali i od 30 do 60 godina. Kod djece incidencija je tumora mozga i leukemije. To su dvije glavne zlo­ćudne bolesti kod djece, napominje. Nažalost, priča Lupret, ovdje nemaju organiziranu intenzivnu njegu za njih pa ona odlaze drugdje. Inače bi mogli raditi i dječju neurokirurgiju za koju nije potrebna specijalnost. Osnovno kod djeteta je da ne izgubi krv, a ostalo – tehnologija i pristup je jednak kao kod odraslih. Operativni zahvati traju ovisno o veličini i lokalizaciji tumora te starosti oboljelog. Najduža operacija, priznaje nam, trajala mu je oko pet sati, dok su operacije manjih tumora i aneurizmi gotove za sat i pol.

Općenito, mlade kolege koje završe medicinu gledaju koliko traje specijalizacija i koliko se moraju pri­vatno angažirati. Neurokirurgija je nažalost struka u kojoj vi nemate pravi osobni život. Ona je broj jedan, a koliko vam ostane od drugog ostane. Neurokirurg zna da je on zapravo ože­njen za posao

— Čovjek se navikne. Ja sad, recimo, ne mogu zamisliti da operiram bez mikroskopa. Sve je stvar treninga i motivacije. Nekad ljudi zalutaju u struku. Meni bi bilo teže biti internist da moram kopati po papirima i raz­mišljati – tumači voditelj Odjela neu­rokirurgije Opće bolnice Dubrovnik. Kad operira ‘paše’ mu slušati glazbu, no kadikad odabire i potpunu tišinu. Ovisno je li južina ili bura, smije se. Dolaskom u Dubrovnik stalno je slu­šao o tom južnom vjetru koji pomuti um, no i u Zagrebu ima takvih dana. Njemu to osobno ne smeta. Neop­hodno je da se kirurg mentalno pri­premi za svaku operaciju. Treba, pod­vlači, dobro pogledati gdje je tumor, kakav je oblik lubanje i kako je najbo­lje napraviti kraniotomiju. Kad dan prije napravite plan, uglavnom nema iznenađenja. U sali mu je najdraže poslušati neku dobru rock’n’roll stvar. ‘Volim Rolling Stonese i AC/DC – onog malog s kapicom’, komentira razdra­gano. Ostali prisutni nemaju pravo izbora, šali se.
— Oni su dio tima i znaju tko vodi. Kapetan diktira jer ako bi bilo demo­kracije u sali onda bi stvari pošle nao­pako – smijući se ističe. Za neuroki­rurgiju se odlučio dok je bio na stažu u Novoj Gradiški, poslije završenog fakulteta. Stanovao je u zgradi kraj bolnice. Jednog dana listao je po knji­gama i naišao je na udžbenik kirurgije od Davis-Christophera gdje su autori na kraju napisali što misle o buduć­nosti svoje struke. Neurokirurgija mu se jako dopala jer je vidio da pruža najveće mogućnosti za rad u klinici, ali i znanstveni rad. U njegovoj struci ići u korak s vremenom je prioritet.

‘Znanost ide jako naprijed, ali nažalost u Hrvatskoj malo stagnira’, tvrdi Lupret. Previše je rutina zavladala, bolnice su kadrovski stalne, no svi su angažirani unutar sala, tumači. Netko bi trebao raditi i u laboratoriju ili pri Institutu Ruđera Boškovića pisati doktorat, napominje. Neophodno je biti u kontaktu s drugima, jer ako oko vas nema tima kojeg čine npr. neuro­log, neuroradiolog i onkolog, onda to nema smisla. ­
— Općenito, mlade kolege koje završe medicinu gledaju koliko traje specijalizacija i koliko se moraju pri­vatno angažirati. Neurokirurgija je nažalost struka u kojoj vi nemate pravi osobni život. Ona je broj jedan, a koliko vam ostane od drugog ostane. Neurokirurg zna da je on zapravo ože­njen za posao. U cijelom svijetu ljudi se lakše odlučuju na ovaj poziv jer je to najbolje plaćena struka. Kod nas ljudi nisu baš takvi. Čini mi se da će je u budućnosti sve manje odabi­rati – mišljenja je naš sugovornik na čije djelovanje pandemija koronavi­rusa ni najmanje nije utjecala.

Prof. Velimir Lupret bio je mentor aktualnom mini­stru zdravstva Viliju Berošu kojeg je upoznao još kao studenta

Ljudi i dalje imaju svoje probleme i dolaze po pomoć u OB Dubrovnik koja je dobro organizirana. Ne može se ući bez COVID testa, a kad idete na operaciju obvezno ga je ponoviti. Zanimljivo je za kraj spomenuti kako je upravo prof. Velimir Lupret u Vinogradskoj bolnici bio mentor aktualnom mini­stru zdravstva Viliju Berošu kojeg je upoznao još kao studenta.
— Jako je vrijedan i predan čovjek te vrlo talentiran neurokirurg. Rekao bih da je šteta što je pošao tim putem. Kad ispadnete iz štosa, nakon pet-šest godina teško se mentalno vratiti u ope­racijsku dvoranu. Očekivao sam da će se više pokazati. Mislim da ima kva­litete da bude dobar ministar. Među­tim, on u ovoj pandemiji gubi vrijeme na brojke umjesto za ozbiljniju reorga­nizaciju zdravstva. O njoj svi pričaju, a nitko ne razmišlja kako. Neke stvari je teško popraviti jer su već godinama praksa u hrvatskoj medicini. Primje­rice, nemamo kontrolu nad propisi­vanjem lijekova. Od tih šest milijardi lijekova, sigurno je godišnje potro­šeno dvije milijarde više nego što je trebalo. Oni se propisuju šakom i kapom. Svatko doma ima po apoteku lijekova koje ne koristi. Isto je s listama za magnetsku rezonancu. Kažem vam, 80 posto njih je nepotrebno. Nekoga zabole malo leđa i odmah ih ide sni­mati. Kad bismo imali kontrolu nad tim, imali bismo i pad troškova u zdravstvu. Godišnje bi onda imali budžet s kojim bismo mogli nabaviti i neuronavigaciju – zaključuje voditelj Odjela neurokirurgije OB Dubrovnik.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista 17. ožujka 2021.