Poplava različitih televizijskih emisija aukcijskog tipa, u kojima se prodaju djela velikih autora po, moglo bi se slobodno reći, smiješnim cijenama, situacija je koja zabrinjava ljude kojima je komunikacija među kupcima i onima zaintersiranima za djela struka. Tako se galeristi suočavaju s problemom kojeg nažalost, mnogi koji upadnu u ovu zamku tek naknadno dožive.
Često se dogodi da se ljubitelj nekog djela ‘zaleti’, kupi ga po popularnoj cijeni i onda odlazi kod galerista kako bi oni ustvrdili je li djelo kvalitetna replika ili pak ‘mačak u vreći’, a nažalost, u većini slučajeva pokaže se – ovo drugo. A tad je već kasno, tvrde priznata dubrovačka galeristica Jelena Pače Sentović te Ensar Berber, sin priznatog hrvatskog umjetnika Mersada Berbera, s kojima smo porazgovarali za ovaj broj DuLista.
– Postoje ljudi koji imaju svoje vrijeme na televiziji i radiju te žive od propagandnih poruka i plaćenih emisija, te onda mogu raditi što žele, odnosno – varati ljude – kaže za početak Pače Sentović, prisjećajući se poznatog, kako kaže, falsifikatora umjetnina Zorana Krivića.
– Nitko ne zna što je to što on prodaje, a ono što me boli jest da ljudi u gradu ili bilo gdje drugo više vjeruju nekome tko je tog trenutka na televiziji, koji kaže ‘To je početna cijena 1000 kuna’ za Berbera ili Murtića. To nikako ne može bit! Da ga imaš doma, ne bi niti stavio tisuću kuna niti bi ga htio prodati za tisuću kuna. Čim je to na televiziji, samim time, vjerujte, to ne valja. Nije mi jasno da ljudi koji žive s nama više vjeruju onima koji na televiziji na smiješan način prodaju umjetnine jednom tjedno ili u petnaest dana, nego nama koji žive s njima i možemo normalno iskomunicirati prodaju ili kupnju – ističe Pače Sentović, pojašnjavajući kako se zapravo odvija proces kupnje u galerijama koje su specijalizirane za prodaju i komunikaciju pri kupnji nekog vrijednog djela.
– Mi smo tu za pomoć pri kupovini, postoje certifikati, nemoguće je da se nešto prodaje ispod cijene. Nažalost, ljudi misle da su dobili nešto jako jeftino zato što su požurili na aukciji, dobili liniju i ‘otrčali’ nešto kupiti. Onda dolaze k nama i pokazuju nam što su kupili, da im mi rečemo da su ili bolje rečeno, jesu li kupili pravu stvar – ističe Pače Sentović, dodajući i to kako je sama jednom probala doći telefonskom linijom u eter aukcijske emisije.
– Jednom sam uspjela, prije desetak godina, ući u eter samozvanom poznavatelju umjetnina Kriviću, koji je već radi svojih emisija i krivotvorina bio osuđivan i zatvoren, te kad sam ga nešto pitala, samo me izbacio iz etera. Nije mogao odgovoriti na moje pitanje – eto kako se to radi! – kaže ona, te pojašnjava zašto i kako se ljudi ipak odluče na kupnju velikog djela po maloj cijeni, te i kako ljudi ‘padnu’ na jeftino.
– U ovom vremenu kad se može sve raditi s kompjuterom, možeš bilo što replicirati, užasna je glupost povjerovati ljudima koji to prodaju. Smiješno je da nešto što vrijedi 10 tisuća kuna možeš dobiti za tisuću kuna. To ne postoji! Kod pravih kupnji dobijete račun, i nas, galeriste, našu galeriju, odnosno ugled. Ali lakše je očito vjerovati nekome koga ne vidiš, dobiješ nešto pod staklom, pa se dolazi nama pitati jesu li kupili ispravnu stvar – ponovo ističe galeristica, dodavši kako su galeristi itekako ljuti na ove situacije, te kako su samoprozvane poznavatelje umjetnina i prijavljivali.
– Ljutimo se i prijavljivali smo te ‘radove’. Da bi znao da si kupio pravu stvar, mora postojati ekspertiza, netko tko će ti reći jesi li kupio pravu ili krivu stvar. Nakon kupnje, niti galeristi vam ne mogu pouzdano reći, treba se staviti pod lupu, pod skener ili nešto, da se vidi je li to tiskano u fototisku ili je pak fotokopija nekakve grafike… Mora se provjeriti s autorima je li to njihov potpis. To ne mogu galeristi. Nama može biti samo krivo što se to događa, da se vjeruje jednom Kriviću, koji je zatvaran, tužen od strane obitelji velikih umjetnika! – napominje Pače Sentović, dodavši i to kako se može odstupati od cijene djela, ali se ne može odstupati više od 50 posto cijene.
– Dodat ću i to kako ljudi koji kupuju slike izrađene u ofsetu često dožive situaciju kako im slika nakon nekog vremena izblijedi. U sitotisku se to ne može dogoditi, a oni koji rade slike nemaju pojma o tiskanju slika, numeraciji, ničemu… Pitajte nekog što znači EA oznaka na slikama, nemaju pojma. To je Edition of Author ili edicija autora, svejedno. Grafike se označavaju s EA, na primjer. To piše na originalnim grafikama, a na ovim lažnjacima – ne – zaključuje Pače Sentović.
Berber: Autentičnost se lako vidi
Ovime je ogorčen i Ensar Berber, čijoj obitelji ovo nije prvi put da se susreće s ovakvim neugodnim situacijama.
– Borimo se na sve moguće načine i cijelo vrijeme protiv plagijata. Ljudi koji su zainteresirani za kupiti djela, na primjer, mog oca, oni se prethodno informiraju, a preko naše web stranice mogu provjeriti i potvrditi s nama autentičnost djela koje planiraju kupiti ili su već kupili. Samo, nažalost, utvrđivanje originala nakon kupnje je problematično – ističe Berber, pojašnjavajući kako se nakon kupnje može samo ustvrditi je li kupljen plagijat ili ne. A najčešće jest.
– No, ono što mi uvijek sugeriramo jest da se prethodno nama obrate, jer svaka grafika koju izdajemo, koja je prodana, mora imati svoj certifikat i isto tako možemo potvrditi surađujemo li s dotičnom osobom, ustanovom i slično, koja je prodala neki rad. Na fizički način utvrđujemo autentičnost, vjerodostojnost djela, to je jedino što mogu reći po tom pitanju. Mi stojimo kao obitelj iza autoentičnosti, i jedino možemo utvrditi za svako djelo kako je to upravo djelo mog oca, odnosno grafika – ističe Berber, dodavši i to kako s prije spomenutim TV prodavačem ne surađuju, ali…
– To što ne surađujemo opet ne znači da on nije na neki drugi način došao do naših djela. Put slike, djela je nepredvidiv, teško se prati, ali opet, znaju se galerije, od koga se kupuje i gdje se nešto može naći. Mi možemo dati potvrdu, vidjeti djelo i slično. Autentičnost se lako vidi. To je jedina mogućnost za ljude koji su voljni dati svoj novac za istinsku vrijednost, a ne preko aukcija sumnjivog porijekla. Na kraju krajeva aukcije su stvar prošlosti i za sobom vuku loš, negativan imidž – zaključuje Berber dodavši kako su njegova obitelj, a i svi galeristi uvijek na raspolaganju za komunikaciju prije kupnje djela, te kako je itekako bolje preventivno se raspitati i utvrditi autentičnost, nego požaliti nakon kupnje koja uvijek završi na način kako je to najbolje opisala engleska poslovica – ‘Nisam toliko bogat da kupujem jeftine stvari!’.