Zavirili smo u kuću u Svetom Jakovu naziva Villa u pogledu, inače dobitnicu nagrade ‘Drago Galić’ za stambenu arhitekturu Udruženja hrvatskih arhitekata. Ovo arhitektonsko remek djelo potpisuje studij Ivanišin.Kabashi.arhitekti, odnosno arhitekti Krunoslav Ivanišin, Lulzim Kabashi i Iva Ivas. Villa u pogledu sagrađena je po dócima starog maslinika rastegnutog između ostataka drevnog karavanskog puta i neformalne piazze pred romaničkom crkvom svetog Jakova. Stoga je njen složeni oblik terasast, stisnut između maslina i suhozida. Smještena je na rubu prirodnog amfiteatra, odsječka elipse s villom u jednom, a povijesnom jezgrom Dubrovnika u drugom fokusu. Pogled je veličanstven. Prema zapadnoj strani zalaska sunca otvara se prema gradu u zidinama s Elafitskim arhipelagom u pozadini, dok ravno naprijed prema jugu pogled puca preko otoka Lokruma na otvoreni horizont.
– Villa u Svetom Jakovu za nas je jako važan projekt. To je prije svega senzacionalno mjesto. Uz to, investitori su htjeli da im se tako nešto lijepo napravi, dali su nam da radimo bez velikih ograničenja i hvala im na toj prilici. Stanovao sam u Zlatnom potoku i kao dijete sam u Sveti Jakov išao nedjeljom na misu pa jako dobro poznam taj kraj, baš kao i okoliš garaže na Ilinoj glavici gdje sam išao u osnovnu školu do četvrtog razreda. To su meni vrlo bliska mjesta. I u Svetom Jakovu i na Ilinoj glavici su ishođenje dozvola i gradnja trajali dugo, ali isplatilo se. Lijepo mi je danas prolaziti pokraj tih mjesta, a možda će jednog dana netko tuda proći i s ponosom reći, ‘ovo je moj prađedo projektirao’ – rekao je u razgovoru za DuList Dubrovčanin Krunoslav Ivanišin.
Strme padine brda Svetog Srđa u zaleđu ove strateške pozicije osiguravaju ugodnu mikroklimu sigurnu od oštrih sjevernih vjetrova, bujnog raslinja s obiljem sunca tijekom cijele godine. Najvjerojatnije je to i bio razlog zašto su benediktinci ovdje sagradili svoj samostan i crkvu 1222. godine, rijetki ostatak srednjovjekovne dubrovačke arhitekture koji je preživio Veliku trešnju 1667. godine. Dragomani Dubrovačke republike provodili bi na ovom istinski lijepom mjestu vrijeme pripreme za dugo putovanje na koje će krenuti noseći danak Visokoj Porti karavanskim putom iz Dubrovnika preko Balkana do Carigrada, koji ocrtava sjeverni rub terena. Glavni ulaz u villu je s ove, najviše točke terena, kroz ustakljeni ulazni paviljon u silaznu meandrirajuću sekvencu s predivnim prizorima koji se otvaraju na sve strane.
Centar kompozicije čini platforma iza vanjskog bazena podignuta iznad okolnih krovova, izložena suncu i prizoru ali zaštićena od radoznalih pogleda. Četverorazinski volumen organiziran je oko tog otvorenog središta s krovnim plohama kao sustavom vanjskih rampi koje se obrušavaju prema pogledu slijedeći prirodan nagib terena i okreću od njega. One na prirodan način nadograđuju formaciju reljefa logikom poljoprivrednih konstrukcija, infrastrukturnih zahvata ili vojne arhitekture ne suprotstavljajući mu se nego rastući iz njega i prodirući u poglede, poput Dubrovačkih zidina, od jednog do drugog bastiona. Prostorna dispozicija po rampama i razinama omogućava istodobnu direktnu vezu s terenom i uzdizanje od njega. Ni jasne granice niti jednoznačne hijerarhije među unutrašnjim i vanjskim prostorima nema, ona je posredno određena mjestom u pogledu u kojemu je villa projektirana.
Tako postoje prostorije s jednostranim, dvostranim, trostranim ili svestranim pogledom, kao i one koje pogleda uopće nemaju pa svjetlost u njih dolazi odozgo ili sa strana. Grad u zidinama i/ili Lokrum obuhvaćeni su pogledom iz glavnih prostorija. Ovisno o dobu dana i godine i vremenskim prilikama, potrebi osunčanja ili zasjenjenja, moguće je istodobno korištenje ville oko različitih središta. Na ljetnom suncu je otvoreni bazen, dok je od njega zaštićen ukopani dnevni boravak. Zimsku oluja na moru djeluje uzvišeno od iza velikih staklenih pregrada, a boje sutona mijenjaju se s godišnjim dobima od narančaste u kolovozu do ljubičaste, skoro modre u hladnim zimskim mjesecima. Činjenica da je veliki dio volumena građevine ukopan u stijeni iskorištena je za provjetravanje i prirodno održavanje ugodne temperature, jer se temperatura na dubini devet metara u zemlji ne mijenja.
Površina armiranobetonske konstrukcije izložena je iznutra na stropovima izvedenima u daščanoj i pojedinim zidovima u glatkoj oplati. Unutrašnji podovi su iz velikih kompozitnih gres ploča sive „betonske“ boje ili iz tamnog parketa. Suzdržana materijalnost interijera dovršena je tekstilnim oblogama i zavjesama. Izvana je konstrukcija zaštićena debelim slojem mineralne žbuke s vidljivim granulama agregata, a u dodiru s terenom tvrdo obzidana betonskim zidom ili kamenim blokovima koji se nastavljaju na podzide terasastog vrta. Krovne plohe završene su meko, kao drvene palube s borovim daskama, a zaravnane površine i staze oko građevine obložene kamenim pločama. Vrt je uređen na dócima i zasađen mediteranskim i egzotičnim grmljem i stablima koja će u vlažnom dubrovačkom podneblju brzo narasti i povezati villu s neposrednim okolišem te cjelinom dubrovačkog krajolika.
Fotografije: Marko Sliko Raguž