Zanimljivosti

Nasmijavao nas je kao gospar Lukša u Kafetariji, Skup i dundo Maroje, a danas bilježimo 15 godina od njegovog odlaska

Na današnji dan prije 15 godina, 12. prosinca 2006. umro je bard hrvatskoga glumišta, glumac, redatelj i profesor glume, ali ponajviše Dubrovčanin – Izet Hajdarhodžić.

Glumu diplomirao 1957. na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost. Glumom se počeo baviti nakon mature (1948), u Omladinskom kulturno-umjetničkom društvu »Marin Držić«, sudjelujući, uz ostalo, u postavama Dunda Maroja i Skupa. Istodobno se bavio i novinarstvom, kao novinar, urednik i kazališni kritičar Radio Dubrovnika, a svojim se tekstovima (među kojima je i onaj o scenskom pristupu Držićevim djelima) povremeno javljao i u tjedniku Dubrovački vjesnik. Kao glumac profesionalno je bio angažiran u dubrovačkom Narodnom kazalištu (1957–61, 1963– 68), u kojem je u dva navrata obnašao dužnost umjetničkog direktora. Dvije je sezone (1961/62. i 1962/63) bio član Narodnog pozorišta u Sarajevu, a od 1968. do umirovljenja 2000. djelovao je kao profesor glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. U tom je razdoblju nastupao na Dubrovačkim ljetnim igrama te u različitim zagrebačkim kazalištima (Teatar &TD, Dramsko kazalište »Gavella«, HNK), a tijekom 1990-ih i u nekoliko predstava Splitskoga ljeta i Narodnog pozorišta u Tuzli. Nekoliko se puta okušao kao kaz. redatelj (Skup u sarajevskom Narodnom pozorištu, 1961), a uz devedesetak kazališnih uloga kreirao je i desetak uloga u igranim filmovima. Istaknuo se nizom hvaljenih kreacija (David Štrbac u Jazavcu pred sudom Petra Kočića, Mortimer u Životu Eduarda II, kralja Engleske Bertolta Brechta, Mali u Mirisima, zlatu i tamjanu Slobodana Novaka, Gospar Lukša u Kafetariji Carla Goldonija i Frana Čale, Edmund u Richardu II Williama Shakespearea, Henrik IV. u Henriku IV Luigija Pirandella itd.), a posebno su važne njegove antologijske interpretacije Držićevih likova – Skupa (Dubrovačke ljetne igre, 1958, 1986; Zagrebačko dramsko kazalište, 1959) i Dunda Maroja (Dubrovačke ljetne igre, 1964), ostvarene u predstavama Koste Spaića. U mnogobrojnim javnim nastupima (intervjui, polemički napisi, memorabilije) često je raspravljao o odnosu hrvatskog kazališta i festivala prema Držićevu djelu te o načinu na koji su on i njegovi kolege pristupali interpretaciji Držićevih likova. U tom je kontekstu važan razgovor s Brankom Hećimovićem (Razgovori s Pometom, Desdemonom i poljskim Židovom, 1995) gdje opisuje razliku u svojem pristupu Skupu (»Shvatio sam da će komedija dobro funkcionirati ako /…/ što tragičnije doživim svoj položaj jadnog, obespravljenog, napuštenog i samotnog čovječuljka«) i Dundu Maroju (igrao ga je »kao sigurnu i samosvjesnu osobu, koja zna što radi i koja hoda po Rimu /…/ čvrstim i pouzdanim korakom«). Sliku traganja za modelima interpretacije Držićevih djela tijekom 1950-ih i 1960-ih, kao i okolnostima njihova postavljanja na Dubrovačkim ljetnim igrama, donio je u memoarskom tekstu Dubrovački memento (Kolo, 1999, 2).

Autor teksta: Hrvoje Ivanković

Pročitajte još

Na ređenje mons. Roka Glasnovića stigao i Marko Perković Thompson

Dulist

GRAD IM DAO ODBIJENICU RTS želi snimati film kultura Srba u Dubrovniku

Dulist

IZABRAO TRIPADVISOR Dubrovnik među top 10 svjetskih ‘trendi’ destinacija u 2022. godini

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija