Dubrovačka violinistica Loris Grubišić prošlog je tjedna nastupila kao solistica s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom u Dominikanskoj crkvi. Grubišić, koja danas živi i radi u Splitu, inače dolazi iz poznate dubrovačke glazbene obitelji Krasovac. Povodom njenog koncerta razgovarali smo s Loris.
Za početak, trebamo spomenuti da ste violinu počeli svirati s 3 i pol godine. Kako?
– Krenula sam u Muzičku školu sa 3 i pol godine. Nisam je mogla naravno službeno upisati, ali sam krenula svirati. I s četiri godine sam imala prvi nastup. To je bilo 1976. godine. Mama kaže da smo sreli profesora Žarka Grega na ulici, a on me pitao hoću li doći. Ja sam rekla „Hoću. Kad ćeš mi dati violinu?“ I tako je krenulo.
Prvi nastup s 4 godine
Inače, moja dva brata i sestra, tada su već išli u Glazbenu školu. Brat Frano je pijanist i dirigent, sestra Anis svira violinu kao i brat Boris. Danas imam kćer koja ima 5 godina i kada vidim sebe sa 4 godine sa violinom, uopće mi nije jasno kako je to bilo moguće. Školovala sam se jedno vrijeme u Dubrovniku, i tada, sve do Akademije, nastupila sam 10 puta sa Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, što je velika prednost ovoga Grada. Naime, mladi glazbenici imaju prilike sudjelovati s tako velikim korpusom i uopće imati tu čast svirati solo. I onda sam pošla na studij u Ljubljanu, i za vrijeme studiranja svirala sam s Orkestrom u par navrata i unazad 8 godina došlo je do stanke. Ali evo, s veseljem sam ponovno svirala s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom. Najljepše je svirati u svom rodnom Gradu.
Danas živite i radite u Splitu?
– U Ljubljani sam bila 15 godina. Godine 1997. sam se udala za Splićanina Branimira Grubišića te smo neko vrijeme živjeli u Ljubljani. No, htjeli smo se vratiti u Hrvatsku i odabir je pao na Split, gdje živim od 2005. Radim na Glazbenoj školi Josip Hatze i unazad dvije godine postala sam docentica na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Trenutno imam 4 studentice u svojoj klasi. Docenturu sam položila 5. veljače 2011. kada je moje drugo dijete, moj sin imao 5 mjeseci. Tako da sam, odmah nakon što sam rodila, počela vježbati. Uvijek mi se najvažnije stvari dogode u istom trenutku. Često me pitaju kako sve stignem, a zapravo sve stigneš kad moraš rasporediti vrijeme. Imam dobrog muža koji mi je od svekolike pomoći.
Je li i Vaš suprug glazbenik?
– Nije, rekao je da je odlučio promiješati krv jer brat ima ženu glazbenicu, a sestra muža glazbenika.
Imate i dvoje djece. Hoće li i oni možda krenuti Vašim, glazbenim stopama?
– Kćer Kaja ima 5 i pol, a Toma 2 i pol godine. Vidjet ćemo hoće li krenuti glazbenim stopama. Oni sviraju, pjevaju, a normalno je kad je muzika u kući da dijete ima nešto svoje, nešto što se podrazumijeva. Vidjet ćemo koji su geni bili jači – splitski ili dubrovački.
Nedostaje li Vam Grad?
– Nedostaje mi, ali onaj Grad kakav je bio prije. Volim doći jer su mi tu mama, sestra, brat, djeca također vole doći, ali mi je malo tužno doći zimi. Sjećam se kad sam ja išla u školu. Svi su bili na Stradunu, sve škole. Znao si kad je Medicinska škola završila, Kulturna, svi bi se sreli na Stradunu. Sad kad vidim prazan Stradun tužna sam. Grozno je što je zimi sve zatvoreno, mama kaže da radi samo pošta. Sve je drugo zatvoreno jer postoje samo turistički objekti. Nije ni čudo da se čeljad iselila. A ljeti su pak gužve. I neka su jer ljudi od toga žive, ali je ipak malo pretjerano. Krenuli smo u masovni turizam.
Svirate i u klavirskom triu Dubrovnik, s Albertom Frkom i Vandom Đanić?
– Tako je. Njega smo osnovali 2008. godine. Premijerni koncert imali smo u Dubrovniku. Svirali smo u Poreču, Taru, 2010. godine u Pečuhu u sklopu ''Europske prijestolnice kulture“. Nastupali smo i na Jesenskom i Proljetnom salonu u Saloči od zrcala, ljeti nastupamo na Lopudu, prošle godine smo u Zagrebu održali dva koncerta. A ove godine planiramo ići u Englesku.
Alberto Frka i Vanda Đanić žive u Dubrovniku, a Vi u Splitu. Kako se uspijete sastati i vježbati?
– Zahtjevno je, ali uspijevamo. Svatko se posebno priprema, a onda se nađemo kad ja dođem za praznike u Dubrovnik ili ljeti kada se najviše radi. Njih dvoje također dođu do Splita, i onda cijeli vikend vježbamo, fokusiramo se na to i funkcioniramo. Koliko je teško, toliko je zanimljivo. Stoga me veseli što sam ostvarila sve mogućnosti u mom poslu, sviram u triu, solo, komorno, u orkestru, bavim se i pedagoškim radom. Lijepo je kad radiš ono što voliš, a još ti se pružaju i druge poslovne mogućnosti. Otkad sam došla u Split jednostavno sam se ostvarila.
Dubrovnik je fokusiran na klasiku
Ima li razlike u glazbenom svijetu u Dubrovniku i u Splitu?
– Ima, jako velike razlike. Dubrovnik je puno više fokusiraniji na klasiku. To svjedoči DSO i njegova suradnja s Glazbenom školom, Ljetne igre koje imaju vrhunske koncerte i sam Grad koji diše na taj način. Koncerti su dobro posjećeni, ima ih Bogu hvala. U Splitu se većinom to sve svede na operni repertoar. Kad sam došla, bilo je puno više koncerata, no sada kao da je sve zamrlo s ovom financijskom situacijom. S obzirom na veličinu Grada i broj stanovnika, Dubrovnik je puno više fokusiran na Glazbenu školu. To je možda i stvar manjeg mjesta.
Onda možemo reći da je dubrovačka publika ipak više zainteresirana za klasičnu glazbu?
– Može se to reći jer Dubrovnik ima jedan poseban odnos prema glazbi, a dubrovački muzičari imaju neku slobodu u svom tonu. Dubrovnik je poseban Grad.
Kako je raditi s mladima?
– Meni je drago da imam priliku raditi s malom djecom od 7, 8 godina te sa studentima – znači od samih početaka pa do diplome. Drago mi je jer sam radila i u Slovenskoj filharmoniji i u radijskim i u opernim orkestrima, i u komornom orkestru, kvartetima, sekstetima, i puno sam toga naučila. Najveće je blago sve to svoje znanje prenijeti nekome. Naravno, moraš imati afiniteta prema tome. A ja sam to stvarno željela raditi. Mi u Hrvatskoj imamo jako puno talentiranih i sposobnih ljudi, a kao da ih ne cijenimo dovoljno, i često one koji dođu iz drugih zemalja stavljamo ispred svoga čovjeka. To nam je boljka.
Jeste li zadovoljni koncertom u Dominikanskoj crkvi s DSO-om?
– Izuzetno sam zadovoljna, koncert je izvrsno prošao.