Sve funkcionira, ide, kad se vas dvoje slažete. To je temelj svega. Obitelj počinje od mame i tate. Znate, kad imate dvoje, troje djece, uvijek će vam netko uskočiti, ali kad ih je više – onda se morate sami organizirati. Bude lakše, naravno, ali potrebna je zaista dobra organizacija – osmijeh je neprestano na licu Ljubice Radić dok pričamo o njenim momcima, ususret Danu obitelji. Iskreno, prva namjera bila je popričati s krasnim Radićima na Dan sinova, kada je gospođa Ljubica ostavila u komentarima naše vijesti na tu lijepu temu čak – šest srca. Šest sinova? Sigurno je uvijek zanimljivo, bila je prva misao. Kontaktirala sam gospođu Ljubicu. Danas, sutra, dogovor smo pomicale radi organizacije, izolacije i tako dalje. Stiže Dan obitelji, a osnova, korektiv i baza obitelji ipak je – mama.
—Nadala sam se kćeri! Kad je Pero krenuo u treći razred, shvatila sam da je lakše s dječacima (smijeh). Dugo se igraju, razigrani su, lopta i legići su glavni i nekako je lakše. Svakako sam blagoslovljena – počinje svoju priču gospođa Ljube. Dodaje i iskreno kako će se u nekom obliku njena želja i ostvariti, jer kroz život će ‘dobiti šest kćeri’, kad momci narastu i ožene se. Najstariji, Pero, završava fakultet, a najmlađi, Rafael, najesen kreće u svoju školsku avanturu.
Lijepo smo rasporedili, zar ne?
—Pero ima 23 godine i on je najstariji, Stijepo ima 21, Marin 17, Roko 12, Ivo devet godina i Rafael šest. Zamislite, sad kreće u školu, a Pero završava petu godinu fakulteta. Lijepo smo rasporedili, zar ne? Najbliža je, odnosno najmanja razlika između Pera i Stijepa. Htjela sam da baš budu vezani, prijatelji! – dodaje. Iako izgleda svježe, odmorno, Ljubica kroz smijeh dodaje: ‘Sada da!’
—Svi su bili ‘besani’! Do treće godine nijedan nije spavao i uvijek je bila neka faza, zubići, grčevi, nešto treće – kaže, ali svi su manje više bili dobri.
—Muške je i inače lakše oblačiti nego hraniti, ali – doma sam, kuha se, imamo dosta povrća u Imotici, tako da uvijek imamo svježe i zdravo na našoj trpezi. Od malih nogu su učili jesti sve. Imali su pravo jednu stvar ne voljeti, to je bio neki naš dogovor, a drugo se sve jelo. Malo bismo se pomučili, ali danas se taj trud isplatio. Evo primjerice, uvijek je zelena menestra za Božić. Ovim velikima vazda je bila problem za pojesti, a sad kad dođu s faksa pojedu ‘pet pjata’ – smije se i dalje. Dodaje kako su svih šest zapravo različiti.
—Sto puta kažem kako imam šest jedinaca, svaki je svoja priča. Svi tvrde kako svih šestorica sliče jedan drugome, a ja bih rekla ‘dva po dva’. Dodaju ljudi i kako su ‘na supruga’, ali ne dam se ja! – spominje i svoj najveći oslonac, supruga, gospara Rada, kojeg mnogi znaju kao uvijek ljubaznog vozača Libertasa, koji danas radi u Župi i vozi djecu. Da nije bilo njega i zajedničke organizacije, ne bi bilo ovako jednostavno – dodaje.
Dva velika faksa
Veliki momci su na faksu. Pero je završio informatiku u Varaždinu, poznati FOI – Fakultet organizacije i informatike.
—Odličan faks, odličan dom i odličan grad. Sve je lijepo organizirano, u toj generaciji jedini je Pero bio iz grada. Iskreno, bilo mi je teško, on je prvi ‘odlazio iz kuće’, pa sam se pitala kako će, hoće li moći, kako će se snaći… A on se odmah privikao! Sjećam se kad smo mu išli na 19. rođendan gore u Varaždin, padaju snjegovi, totalno drugi svijet, kao neka bajka. A njemu super! Odličan je student i sve je dao u roku. Stijepo je na Arhitekturi u Zagrebu. Pokazao je da ne moraš finut Gimnaziju da bi išao na taj veliki faks. Inače, za srednju školu ga je savjetovao prof. Trostmann – podijelit će s nama još jednu crticu iz života.
—Stijepo je završio za arhitektonskog tehničara, a bratu Marinu ipak je savjetovao da, ako misli isti fakultet, što Marin želi, ipak ide u Gimanziju. Zašto? Odgovor je jednostavan – naučiš učiti. On je svojim trudom pokazao da može. Inače, kad je upisivao faks, imali smo mini turneju – Zagreb, Split, Osijek – na prijemne ispite. Na sve je upao, a u Zagrebu ostao čak jedanaesti na listi – ponosna je. Kažemo: ‘Bravo, mama!’, a mamina replika je, naravno: ‘Ma bravo Stijepo!’.
Svi redom – umjetnici. I sportaši
Svi momci imaju umjetničku crtu, zna to dobro gospođa Ljubica koja je puno puta vozila i vraćala – s Linđa, iz Muzičke, s tamburica… A gdje su razni sportovi, dodaje kroz smijeh.
—Kroz sportske faze naučila sam sve sportove. Da, bilo je i jiu-jitsua, capoeire… Na kraju su se zadržali na Linđu i tamburicama – dodaje i kako ništa nije teško ako se poslože, ako djeca to žele i ako se mogu organizirati. Iako je godinama radila kao domaćica, odnosno držala sva četiri kantuna kuće, upravo ovog ponedjeljka krenula je raditi u frizerskom salonu u RK Srđ.
—A gledajte, probat ću. Takva su vremena. Mada radila sam kratko vrijeme dok je Rado bio na bolovanju. Mogao je biti s djecom, on je meni zaista desna ruka. Dosad je bilo nezgodno, školski štrajkovi, korona, a sad kad sam ih sve uputila, probat ću. Ne znamo što nas sve čeka – dodaje iskreno. Naravno da, kao velika obitelj, negdje i ‘stisnu’. Doma se peče kruh, kolači, ne kupuju se grickalice… Momci puno pomažu mami i tati – svaka čast!
Kreativni nered
Inače, ne smijemo zaboraviti pripomenuti jednu sitnicu – Radićevi žive u Ulici Braće Radić.
—Pomažu dosta u kućanstvu, mogli bi biti i bolje disciplinirani (smijeh), kad im se reče pospremi sobu – onda pospreme. U nas je uvijek kreativni nered! Kažem im često – najviše me volite kad spremite sobu! A kad se skupe kao pačići… Uvijek uče u dnevnom boravku samnom, dok ja kuham. Iskreno, uvijek sam htjela puno djece i moje su se želje ispunile. Sve funkcionira lijepo. Tu smo jedni za druge – kad je nekome teško uvijek se čujemo, šaljemo slike jedni drugima, jako smo vezani. Kad su Pero i Stijepo pošli ća, bila je ‘prazna kuća’. Osjeti se itekako i kad jedan pođe – ističe. Male stvari su, kao i svakoj mami, teške – prvi dan vrtića, škole, odvajanje…
—Bilo je teških trenutaka. Ali – zaborave se. Takav je život, teško je i onima koji nemaju djecu… Ponovit ću – svaki trud se isplati. Odgoj se radi dok su mali, onda dalje jedan drugom budu prijatelji, oslonac… Kad udariš temelje, bude lakše. Mada djeca uvijek ‘pipaju’, testiraju granice. Ipak, pravila moraju postojati. Svih šestorici sam rekla – do osamnaeste sam ti mama, od osamnaeste prijateljica – zaključuje naša hrabra, vrijedna mama, Ljubica Radić.
Objavljeno u tiskanom izdanju 11. svibnja 2022.