Najplodniji hrvatski slikar na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće i uopće, Vlaho Bukovac, rođen je u Cavtatu, 4. srpnja 1855. godine. U povijesti umjetnosti ostaje upisan kao začetnik i glavni predstavnik hrvatske moderne, a bio je priznat diljem Europe.
Vlaho je imao vrlo turbulentan život još od malena. Naime, sa 10 godina sa stricom Franom odlazi u Ameriku s ciljem da nastavi školovanje ali zbog stričeve nagle smrti završava u popravnom domu. Tamo ga je smjestila stričeva udovica. Nije bio u mogućnosti javiti se roditeljima i reći što se dogodilo. Uspijeva se vratiti u roditeljsku kuću u Cavtat sa 15 i vrlo brzo se ukrcava na brod kao pomorac. Plovio je na brodu Osmi dubrovački na liniji Carigrad – Odesa – Liverpool. Pomorski život mu nije ‘sjeo’ pa nakon par godina plovidbe odlazi s bratom Jozom u Peru u potragu za boljim životom. Nakon samo nekoliko mjeseci zajedničkog života napušta brata i odlazi u San Francisco gdje radi kao ličilac, soboslikar te oslikava vagone.
Prekretnica u njegovom životu nastupa nakon povratka doma, u Cavtat gdje biva prepoznat njegov talent pa uz pomoć biskupa Strossmayera s poznatim publicistom Medom Pucićem odlazi u Pariz, a neposredno prije tog puta mijenja ime iz Biagio Faggioni u Vlaho Bukovac.
Pohađa priznatu parišku akademiju, započinje njegovo plodno razdoblje i kreće uspon. Njegova ‘Crnogorka na obrani’ primljena je na Pariški salon i to je značilo ulaz u renomirano slikarsko društvo. Nakon Pariza Bukovac seli na jedno vrijeme u Englesku, da bi se vratio doma i sa svojih 37 godina oženio s maloljetnom, 17-godišnjom dubrovačkom ljepoticom Jelicom Pitarević. S njom je dobio jednog sina i tri kćeri.
Od 1903. godine do smrti živio je u Pragu, gdje je bio profesor na Likovnoj akademiji. Umro je od posljedica moždanog udara 23. travnja 1922. u 67. godini života. Pokopan je u rodnom Cavtatu na Rokovu groblju.
