Inovativni, šarolikiiza svakojaki uzrast – sadržaji su zbog kojih su posjetitelji hrlili proći kroz vrata Androvićeve ulice 1. Međutim, zbog epidemije koronavirusa aktivnosti u samom dubrovačkom Prirodoslovnom vrste, nažalost, ove godine one su bile poprilično oskudne. Realizaciju mnomuzeju, kao i u većini institucija ove gih projekata prebacili su, objasnila nam je naša sugovornica muzejska pedagoginja Dubravka Tullio, za 2021. No, to im nije bila izlika da sjede skrštenih ruku. S Tullio smo porazgovarali kako su iskoristili vrijeme ‘mirovanja’, nedostaje li joj češća komunkacija s mališanima, ali i na čemu kao akademska slikarica trenutno radi u svoja četiri zida.
Što trenutačno spremate u Vašoj ‘kreativnoj kuhinji’?
Izložbena djelatnost Prirodoslovnog muzeja Dubrovnik najviše ‘pati’ u ovo vrijeme epidemije koronavirusa zbog manjka sredstava za njenu realizaciju. Međutim, to nas je navelo na promišljanje o izlaganju na jedan drugačiji način od onoga na koji smo navikli i nadamo se da ćemo nešto ipak realizirati do kraja tekuće godine. Pedagoška djelatnost ne zaostaje, i dalje se radi s najmlađom publikom, ali kvantitativno manje što naravno kvalitativno može biti bolje. Najviše se fokusiramo na terenski rad i istraživanja, prikupljanju novih materijala i predmeta za entomološku i malakološku zbirku te njihovu obradu i inventarizaciju. Paralelno s prikupljanjem objavljuju se nove znanstvene spoznaje o lokalnoj fauni, ali i fauni cijele Hrvatske. Aktivno sudjelujemo u on-line predavanjima i znanstveno – stručnim skupovima i seminarima važnim za napredak u muzejskoj struci. Posebno nas vesele nadolazeći blagdani, uređivanje Muzeja i kreativni program za djecu Prirodoslovna božićna stvaraonica.
Mnoge institucije su razdoblje ‘mirovanja’ iskoristile za odrađivanje zaostataka, ponajprije papirologije. Kako ste Vi ‘kratili’ vrijeme?
U Muzeju je, što se tiče posjetitelja bilo poprilično mirno i nažalost još uvijek jest, ali to nas ne demotivira u radu nego nam otvara mogućnost da se više posvetimo laboratorijsko – uredskom poslu. Uredi su puni materijala za obradu, kao što su školjkaši, ribe, kukci za prepariranje ili alge za herbariji. Imale smo dovoljno vremena za sumariziranje i obradu znanstvenih podataka te njihovu objavu u domaćim i inozemnim časopisima. Edukativno-pedagoški rad se održavao u suradnji s odgojno-obrazovnim ustanovama, u sklopu terenske nastave, s manjim brojem djece usklađeno s epidemiološkim mjerama.
Tijekom ‘lockdowna’ ste bili itekako prisutni na društvenim mrežama.
Prirodoslovni muzej Dubrovnik se kao i većina muzeja u Hrvatskoj za vrijeme lockdowna aktivnije uključio u predstavljanje svojih djelatnosti preko društvenih mreža jer se tada od nas očekivao veći online angažman. Na taj način smo komunicirali s našom stalnom publikom, ali smo dobili i neku novu, tj. nove pratitelje na našem profilu na toj društvenoj mreži. Ne smatram to idealnim načinom za komunikaciju s publikom, pogotovo za komunikaciju s najmlađom publikom, ali je u takvim situacijama neizbježan. Muzej se mora doživjeti svim osjetilima. U muzeju se razvijaju osjetilne sposobnosti, u muzeju učimo, u muzeju se kulturno uzdižemo. Mislim da niti jedan oblik online predstavljanja ne može zamijeniti istinski doživljaj muzeja ili galerije. Ono što smo tada oglašavale na toj društvenoj mreži samo je mali dio onoga što mi zapravo radimo i čime se bavimo. Preko mreže dajemo tek jednu informaciju koja u pozadini ima cijelu priču.
Radionica na otvorenom ‘Pogledaj bliže sve što leti, pliva i gmiže’
Kao muzejskoj pedagoginji vjerujem da Vam nedostaje češća komunikacija s mališanima.
Nisam potpuno zakinuta za izravnu komunikaciju s mališanima. Ljetos smo imali divan program pod nazivom Kreativno ljeto u Muzeju. Početkom osmog mjeseca, u atriju Muzeja smo se smijali, slikali, učili o flori i fauni i dobro se zabavili. Program je trajao tjedan dana uz pridržavanje svih epidemioloških mjera. Nedavno sam sudjelovala u projektu jednog našeg dječjeg vrtića gdje sam gostovala kod njih, s njima radila i predstavljala rad Muzeja na djeci prilagodljiv način. Muzejski prostori su zakinuti za dječje stopice i ne čuju se dječji glasovi u onoj mjeri na koju smo naučili, ali se maksimalno trudimo da Muzej ipak bude aktivan u pedagoškom smislu.
Maštanje stvara kreativnost koja je preduvjet razvoja kognitivnih sposobnosti kod djece. Ako su previše zaokupljena ekranima zakidamo ih za normalan razvoj motoričkih i psihofizičkih sposobnosti. Djeci treba ograničiti vrijeme koje provode ispred ekrana i pustiti ih da se zaigraju, na starinski način, sa što manje igračaka to bolje. Tada i tako se najviše razvija mašta, a onda s njome i kreativnost.
Majka ste te ste se sasvim sigurno pronašli pred istim izazovima kao većina roditelja u ovom radoblju zdravstvene krize. Kako ih uspijevate premostiti na način da se djeca ne osjećaju uskraćeno za dragocjen dio djetinjstva?
Odgovarajući na pitanje prije ovoga sam se zamislila i promislila kako lijepo mogu dati savjet drugima. Borim se kao i većina roditelja s ekranitisom koji je zahvatio i moju djecu. To smatram velikim zdravstvenim problemom današnje djece. Trudimo se maksimalno i suprug i ja s njima provoditi slobodno vrijeme u prirodi, na plaži, na igralištu, u vrtu, kako bi što manje vremena gledali u ekran. Ne opterećujemo ih aktualnom zdravstvenom temom toliko koliko ovom koju sam navela. Mislim da nisu zakinuti za niti jedan aspekt normalnog razvoja djetinjstva i trudim se ne dozvoliti da išta loše utječe na to. Nisam primjetila da su moja djeca izraženo likovno talentirana pa ih ne usmjeravam u tom pravcu dok mi oni sami ne izraze želju. Ja se prilagođavam njima i njihovim urođenim talentima, potičem ih u onome što vole i što ih usrećuje, na taj način učim od njih i razvijam se s njima.
Također ste akademska slikarica. Na čemu trenutno radite?
Diplomirala sam slikarstvo na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu 2008. godine, u klasi profesorice Nine Ivančić. Moj je slikarski izričaj s godinama sazrio i dobio konkretnu formu. Formu apstraktnog ekspresionizma u kojem se izražavam i u kojem vidim i osjećam vlastitu slobodu i želju za predstavljanjem vlastitog rada. Kroz ekspresiju boja, oblika i tematsku neodređenost stvaram slike koje u meni bude osjećaj slobode i neovisnosti. Bez strogog pravila u kompoziciji, i kroz slojeve boje koji se preljevaju jedan preko drugoga stvaram slike koje se mogu interpretirati kao zaigrane, nježne, nedovršene, mračne, pretjerane ili nepotpune. Ostavljam promatraču na izbor.
Izložba ‘Tijelo moga tijela’, 2018.
Kako nastaju Vaše slike?
Inspiraciju pronalazim ponajviše u detaljima. U prirodi. Kad zaronim i gledam kako se mijenjaju boje u moru. U boji neba ili u boji ruža koji je hit ove sezone. U šarama na kamenčiću s plaže. Nema pravila. Najviše me inspirira veliko prazno platno. Sjednem, gledam u njega i čekam pravi trenutak kada ću ga osvojiti. Upravo tako nastaju moje slike. Osvojim platno i ono mi se prepusti. Kao grabežljivac i plijen.
Jeste li se ikad razmišljali u potpunosti posvetiti slikarstvu?
Istina, slikarstvo traži podosta angažmana. Iako, dobar je osjećaj kad ‘ukradem’ malo vremena od svakodnevnih obaveza zaposlene majke i prepustim se slikanju. Tada je ono istinski užitak i vrijeme koje je samo moje. Onda slikarstvo nije posao nego zadovoljstvo. Volim svoj posao i ne mislim se posvetiti samo slikarstvu, bar ne još. Posao muzejske pedagoginje je izuzetno kreativan i daje bezbroj mogućnosti za likovno izražavanje. Balansiram između posla, slikanja i obiteljskih obaveza i to me veseli. S vremenom sve dođe na svoje.
Prije nekoliko godina otvorili ste izložbu fotografija ‘Tijelo moga tijela’. Imate li uskoro u planu neko novo predstavljanje?
Fotografija je medij koji mi je jako zanimljiv. Volim se izražavati kroz fotografiju jednako kao i kroz slikarstvo. Iako moj likovni jezik nije isti u ta dva medija. Inspiracija je podjednaka, ali kod fotografije volim da je čista, jednostavna i konkretna. Vizualno drugačije doživljavam fotografiju i slikarstvo. Izložba ‘Tijelo moga tijela’ nastala je kao posljedica jakih majčinskih osjećaja i potrebe da sačuvam, tj. da dokumentiram trenutak kada je moje dijete još dio moga tijela. Ideja se razvila dok je moja kćer bila beba. S vremenom, od ideje do realizacije se dosta toga promijenilo, ali je zapravo ideja ostala ista. U improviziranom studiju u Muzeju fotografirala sam naše sugrađane i uhvatila trenutak nježnosti i bliskosti roditelja i djece raznih generacija. Lišila sam fotografiju nepotrebnih detalja kako bi fokus ostao na licima i rukama aktera te tako bi prenijela emociju i što bolje fotografijom prikazala transfer fizionomije s roditelja na dijete.
Doći će vrijeme za predstavljanje, ne požurujem ga.
Kako promatrate suvremenu umjetnost u Dubrovniku?
Pratim dubrovačku suvremenu umjetnost i uživam u radovima većine naših suvremenih umjetnika. Volim način na koji promišljaju prostor i kako kritički gledaju na problematiku življenja u Gradu. Iako voljela bih da je slikarstvo jednako prisutno na sceni kao što su fotografija, instalacije i videoradovi. Možda pojavljivanjem mlađe generacije umjetnika slikarstvo postane medij koji će se iskazati na dubrovačkoj likovnoj sceni.
Je li konzumerizam ‘pojeo’ kreativnost?
Od konzumerizma ne možemo pobjeći. On je sveprisutan i s njime se moramo znati nositi, jednako kao i s komercijalizacijom djetinjstva i novim tehnologijama koji su proizvod istog. Moramo znati dozirati posjedovanje materijalnih dobara i ne poistovjećivati sreću s time. To nije lako, a pogotovo kad je odgoj djece i njihov razvitak od rođenja umotan u konzumerizam. Ipak mislim da se kreativnost ne može pojesti, pa tako je ne može pojesti niti konzumerizam. Može je prožvakati, ali će je ispljunuti u nešto još bolje. Dok dozvoljavamo mašti da nas vodi, konzumerizam će biti u službi kreativnosti koja će iz njega crpiti izvore za vlastito postojanje.
Rujansko poslijepodne, kombinirana tehnika na platnu, 2020.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 17. studenog 2020.