Pokrenuvši inicijativu za Pelješki ili bolje rečeno Dubrovački most, smatrali smo potrebnim dići svoj glas kao slobodni građani, neopterećeni stranačkom stegom jer nismo članovi stranke, javne ili tajne udruge političkog usmjerenja.
Dosadašnjim uzorkom građana koji su poduprli našu inicijativu više smo nego zadovoljni. Peticija se može i dalje potpisivati (http://zapeljeskimost.net).
Ovdje se radi o glasu tihe većine, koja misli svojom glavom, a svoje mišljenje ne oblikuje na temelju stranačkih naputaka. Nacionalno osvješteni građani, među kojima su mnogobrojni intelektualci, akademici, znanstvenici, književnici i povjesničari, pokazali su svoje neslaganje s trenutnom i bivšom politikom te podržali integraciju dubrovačkog kraja s matičnom zemljom. Elektronska anketa pokazala je i još jednu činjenicu – visoku informatičku pismenost na hrvatskom jugu, odnosno otvorenost izmjeni ideja u svakoj pori. Hrvatski jug je glasno rekao da želi čvrstu vezu sa hrvatskom državom, jer je suludo ulagati u drugu državu koja je politički nestabilna, nedefiniranog političkog ustroja i u kojoj hrvatski narod kao konstitutivni element ne uživa cjelovitu ravnopravnost. Nerazumno je nadati se kako ćemo na taj način rješiti prometni problem bez davanja ikakvih ustupaka. Razvijati susjede, a ne osloniti se na svoju snagu i ciljeve, graniči sa dosadašnjim hrvatskim mazohizmom jugoslavenske ideje.
Dubrovnik treba spojiti s matičnom zemljom na najjeftiniji način, a to je, unatoč svim idejama o tunelima, koridorima – MOST, jer je njegova projektna dokumentacija davno izrađena, a radovi započeti. Sve ostale ideje poput ceste – koridora kroz vodozaštitno područje Dubrovačkog primorja značilo bi ugrožavanje raznolikosti živih vrsta, ekosustava i krajobraza, kao i fenomena Malostonskog zaljeva.
Hrvatska već desetljećima radi ustupak susjednoj zemlji, njezina kanalizacija završava u Mljetskom kanalu. Stalno se nešto ustupa, a da i ne znamo zbog čega. Koridor nas vraća u hladnoratovsko vrijeme i koridora koji je iz Savezne Republike Njemačke vodio u Zapadni Berlin. Most na najbolji način simbolizira snagu i hrabrost, kao i ljepotu Hrvatske. Treba stalno ponavljati poslovicu: "Na tuđu se barku katran ne stavlja!". Hrvatski državni interesi moraju biti iznad svega, a trebaju se voditi sukladno pozitivnoj tradiciji vanjske politike Dubrovačke Republike.
Zaboravljamo kako su nas građani iz te susjedne zemlje, po zna koji put u povijesti, napali i opljačkali 1991., a iluzorno se nadati kako do toga neće doći u budućnosti. Nitko iz te susjedne zemlje nije platio ratnu štetu. Zar da nam se iznova događa situacija, kao prije nekoliko dana, kada su službe susjedne države prosvjedovale, oglasivši to kraj spomenika hrvatskog viteza Gorana Kliškića na Bistrini – viteza koji je svojim životom platio slobodu Domovine.
Pozivamo sve civilne udruge na hrvatskom jugu, od onih koje su se borile protiv smetlišta u Primorju, golfa na brdu sv. Srđa, kao i vjerske zajednice i udruge, kako bi podržale integraciju hrvatskog juga s matičnom zemljom. Sadašnje vrijeme ima svoje izazove, a to je borba za dobrobit Čovjeka, duhovno i samostalno biće. Sve dosadašnje lokalne politike nisu vodile brigu o dobrobiti Dubrovnika, nisu lobirale za svoj kraj. Pitamo se zašto je autocesta vrludala prema Zadru, zašto su građene bezbrojne mastodontske dvorane, zašto su građeni brojni mostovi za druge?
Isto pravo tražimo za Dubrovnik! Dubrovnik optužuje Hrvatsku, parafrazirajući francuskog književnika Emila Zolu. Dubrovnik optužuje hrvatske političare, sluge slugu tko zna čijih interesa. Otok Korčula, gospodarski najrazvijeniji sa svojim brodogradilištima, ne može biti konkuretan s ovim načinom dostave roba i materijala, a da ne govorimo o turizmu na Mljetu, Elafitima, u Primorju i Konavlima. Hrvatski jug gubi utrku zbog prometne izolacije, gradnjom mosta pokrenulo bi se gospodarstvo, metaloprerađivačka industrija u našim brodogradilištima.
Mostovi su više od građevina, simboli su povezivanja. Trebamo li čekati još trideset godina kao što su drugi gradovi hrvatskog juga čekali autocestu poslije 1971. Pitamo se gdje završava porez na goriva, cestarina s dubrovačkog područja. Pitanja je bezbroj, a most je jedan. On je jedino rješenje na temelju kojega možemo biti samostalni i neovisni, biti povezani s matičnom zemljom. UNIO VINCIT – sloga pobjeđuje, staro je geslo na grbu plemenite peraške općine te, zbog toga, pozivamo svih da skinu okove stranačke stege i dignu svoj glas za povezivanje s Domovinom. Budimo s tom idejom visoko iznad blata svakodnevlja, sitnih interesa i hrvatskog jala.
Dubrovnik ima svoj grb u kruni hrvatskog državnog grba. Tražimo i imamo pravo na jednakopravnost sa svim ostalim sastavnicama grba. Sve hrvatske zemlje iz grba imaju autocestu: Istra, Dalmacija, uža Hrvatska i Slavonija, a dubrovačka zemlja ima pravo na jedan most.
Inicijativni odbor Udruge Pelješki most:
dr. sc. Vinicije Lupis
dr. sc. Mirna Batistić
prof. dr. sc. Nenad Jasprica
http://zapeljeskimost.net
U Dubrovniku, 9. svibnja 2012.