Naša najpoznatija modna dizajnerica, čije se kreacije šeću i hollywoodskim crvenim tepisima, ovo je ljeto provela doma, u Metkoviću, gdje naravno nije mirovala, jer to nije svojstveno njenom kreativnom biću. Što ne znači da nije odmarala, jer za nju odmor podrazumijeva kreativnu stvaralačku igru. Doduše po svom impulsu u potpunosti, bez zadanih rokova, vođena inspiracijiom koja izvire iz prirode i sjećanja. Jedinstvene fotografije nastale u dolini Neretve obojane žarkim bojama ljeta privukle su i našu pažnju. Matiju smo zatekli u Zagrebu gdje se vratila punih baterija, a odgovor na naše prvo pitanje – koliko je uživala spajati modu i ono što je autentično za njen rodni kraj, moderno i tradicionalno – mogli smo naslutiti. Sve je počelo s Nomadicom.
—Neizmjerno. Sasvim drukčije doživljavam svoju modu kada je stavim u okruženje prirodnih ljepota moje doline. Zapravo, sve je počelo projektom Nomadica, kojim sam s Viktorom Dragom održavala revije uvijek u nekom drugom okruženju, dislociranom od Zagreba gdje se uvijek događaju modni projekti. Taj projekt je osmišljen u vrijeme kad je sve zaustavljeno i nije se ništa smjelo događati u zatvorenim prostorima. Dogodilo se nekoliko divnih projekata koji su bili daleko posjećeniji od brojke 100, koliko je tada bilo dozvoljeno. Kad sam napravila modno snimanje na ušću Neretve, bilo mi je jasno da ću se u svom kraju zadržati malo dulje. Tu naprosto imam sve ljepote, dolinu, rijeku, brda koja je okružuju i more na dohvat ruke. Obožavam svoj kraj, svako ljeto za vrijeme godišnjeg ponesem haljine, a kad sam dolje, lako mi dođe ideja što i kako ću snimati. Tako se dogodila i jedna od meni najdražih revija, revija na rukavcu Neretve Norinu, na lađama, koju sam posvetila ženama koje su nekada ‘lancale’ lađe s teškim teretima. Teško se živjelo u neretvanskom kraju i sve što dolje modno radim moja je oda ne samo mojim precima, nego i svima koji su utkani u povijest doline rijeke Neretve – ispričala nam je Vuica, koju je ovoljetni put odveo u kameniti, zaboravljeni predio od kuda potječe njena majka i njeni preci. I sama je tako prvi put istraživala i, priznala nam je, zaustavila se tamo gdje je vrijeme stalo, da ga bar na kratko oživi.
Zagreb je moj grad, Metković dom
Kao klinka Matija je maštala o dalekim odredištima, željela i planirala bijeg iz male sredine, putovanja, slobodu. —Tako sam tada mislila, vjerujem kao i svi u to vrijeme u malim sredinama. Htjela sam sve što mi nije bilo dostupno. I dalje volim putovati, ali pronašla sam ljepotu u svemu što mi je itekako dostupno, kod sebe doma. Nije da sam neki nostalgičan tip, ja u svoj kraj otputujem tek nekoliko puta godišnje, ali uvijek me inspirira i ne da mi mira da budem samo promatrač.
Zapravo imam sreću da sam rođena u takvoj divnoj dolini nadomak moru bez kojeg ne mogu zamisliti svoj odmor. Imam čemu pripadati, imam se čemu diviti, a onda svemir sve posloži – kaže nam Vuica koja se doselila u Zagreb 1979. godine.
—Zagreb je moj grad i ne bih poželjela nigdje drugo živjeti. Tu je moj posao, atelier, suradnici, prijatelji koje sam stekla. U Metkoviću je moja kuća, moji prijatelji, moje porijeklo, korjeni, djetinjstvo. Metković je moj dom. Zagreb mi je omogućio da se ostvarim u poslovnom smislu, dogovorili smo se prije 45 godina tko će kome što i koliko pružiti i dobro smo se uskladili. Nije bilo lako, ali sad smo u harmoniji. A Metković, on me lijepo pripremio za budući život i kad god ponovno dođemo Jure i ja, a uvijek idemo zajedno, naš vrt je najmirnija oaza, tu smo doma, svoji na svome. A to je najljepši mogući osjećaj. I gdje je onda moj dom? Tamo gdje smo Jure i ja zajedno – govori nam Matija, prisjećajući se svojih modnih i glazbenih početaka. Ona i njen Jure, životni partner, glazbenik startali su iz Metkovića kada su, kao grupa ‘Trotekt projekt’ poslali kazetu na tadašnji ‘Jugoslavenski rock moment’.
Poznati preko noći
—Tada smo, za ono vrijeme, preko noći postali poznati. Nastupali smo po cijeloj bivšoj Jugi, a za prvi koncert u Kulušiću 1981. sam spremila i reviju. Tako je to krenulo, nekako zajedno glazba i moda. Imala sam valjda hrabrosti upustiti se. Dugo se to ispreplitalo, posebno u poratnom razdoblju kada smo ime promijenili u ‘Gracia’, a na sve smo koncerte vodili i manekenke. Linđo je bio mega hit, ali još nismo imali dovoljno pjesama za cijeli koncert. Pokazalo se kao dobar recept, i svega se jos izdogađalo, izbori za Miss gdje sam bila angažirana, nastupi po dijaspori… Mogla bih knjigu napisati – ispričala nam je Vuica, kod koje je na kraju ipak prevagnula moda te je odlučila prestati s pjevanjem.
—Jure je to podržao kao i sve što radim ili planiram raditi. I sad sam tu, zaljubljena u svoj posao, u svoje krpice. Glazba me i dalje prati, dočekuje me kad dođem s posla, jer Jure je ostao u glazbi i uvijek nastaju neke nove pjesme koje zajedno prodiskutiramo. Ne bih mogla zamisliti da sam skroz isključena, dapače, ponekad se i uželim pa nešto i otpjevam – kazala nem je Matija, otkrivši da su tako nastale 2 pjesme u vrijeme kad smo svi morali biti u izolaciji. Ne isključuje mogućnost da se dogodi još koja. Što možemo od nje očekivati sad kad je napunila baterije i vratila se u Zagreb?
—Rana jesen mi je uvijek rezervirana za neke destinacije u potrazi za zanimljivim tkaninama, ali i neku vrstu resetiranja novim energijama. A što će iz toga izaći, samo nebo zna. Ja ću samo kanalizirati sve što mi padne na pamet – završila je Vuica.