Rodom Splićanka, nakon završetka Akademije likovne umjetnosti u Širokom Brijegu te postdiplomskog studija Ars Sacra, Jasmina Runje dolazi u Dubrovnik koji joj postaje dom. Muzejska je pedagoginja u Domu Marina Držića koja je je osmislila i vodila brojne radionice za djecu i odrasle, a sve je počelo crtanjem na svili. Brojne sugrađanke i sugrađani, mali i veliki, zahvaljujući Jasmininom predanom angažmanu inspiriranju i prenošenju znanja tehnika kreativnog izričaja, pronašli su u sebi umjetnika. I ‘iščupali’ ga vanka. Imali smo tako prilike vidjeti prekrasne izložbe po završetku ciklusa tih radionica, a priča se nastavlja… Samozatajna umjetnica, kad ne obavlja svoje obveze u sklopu posla muzejske pedagoginje posvećena je svom primarnom pozivu – slikarstvu, ali i istraživanju raznih formi izražavanja sebstva u međuodnosu s okolinom i vječitim materijalno-duhovnim dilemama.
Ovo ljeto niste samo uživali, odmarali, već ste ga proveli vrlo aktivno. Posljednje je bilo crtanje u pijesku u sklopu 3. Festivala Sand Art Neretva. Što ste crtali i kako je bilo?
Ove godine sam prvi put sudjelovala u projektu Sand Art Neretva festival koji se održava treću godinu za redom, a pokrenuo ga je akademski kipar Nikola Faller. Ideja crtanja na pješčanim dinama za vrijeme oseke mi je bila izrazito zanimljiva, ali i izazovna. Naime, crta se na ogromnim površinama, a jedini alat za to su grablje i drveni štapovi. Konačan rezultat je moguće vidjeti tek na snimci dronom zbog perspektive koja je tijekom procesa nedostupna. Motiv je anatomsko srce koje je prožeto granama sa listovima. Željela sam prenijeti poruku kako su čovjek i priroda kompleksni sustavi koji zapravo čine neodvojivu cjelinu koja bi trebala bivati u harmoničnoj simbiozi. Proces rada je trajao puna 4 sata i završen je malo prije no što je naišla plima i sve odnijela, a svojim dolaskom potaknula na razmišljanje o životnim mijenama i prolaznosti svega. Tu pješčanu površinu sam kratko posudila od prirode, a ona ju je potom vratila sebi i na taj način otvorila mjesto za nekoga drugoga koji će možda ponoviti postupak ili jednostavno tu prošetati, okupati se, družiti… Drago mi je da je prostor ušća Neretve sve više prepoznat jer uistinu plijeni svojom jedinstvenošću.
Prije toga sudjelovali ste na Festivalu soli u Stonu? Što ste sve tamo radili i kakvi su dojmovi?
Uz likovnu radionicu koja se održi svake godine, unazad tri godine započeo je i projekt likovne kolonije Komarda Art Park koja okuplja likovne umjetnike koji žive na području Pelješca i Dubrovnika. Ove godine predstavila sam se slikom Ston gdje sam prikazala svoje viđenje zidina i kule Malog Stona, poznate stonske fortifikacije. Smješteni su na neutralnu pozadinu, a tušem iscrtano mnoštvo linija poput mantre predstavlja protok vremena koje neumoljivo teče, pritom ostavljajući veliki trag na čovjeka, za razliku od ovog velebnog zdanja koje će nadamo se, vremenu još dugo odolijevati. Nastala djela su prezentirana na završnoj izložbi i umjetnici su ih poklonili u trajno vlasništvo grada Stona. Pod okriljem zajedništva umjetnici stvaraju, druže se, razmjenjuju ideje, rađaju se nova poznanstva i prijateljstva unutar te kreativne atmosfere.
Početkom ljeta svoje radove objedinjene pod nazivom ‘Gdje je duša?’ predstavili ste i zagrebačkoj publici i to u jednom vrlo specifičnom ambijentu. Kako je došlo do ove izložbe i kakvi su dojmovi?
Ciklus crteža ‘Gdje je duša?’ djelomično je izlagan više puta, na skupnim žiriranim izložbama ‘Začarana šuma u HMI – podružnica Dubrovnik’, izložbi ‘Animus’ u sklopu manifestacije ‘Splitski cvit’ u Staroj gradskoj vijećnici u Splitu i izložbi ‘One su tu’ u Galeriji likovnih umjetnosti Slavko Kopač u Vinkovcima. Cjelokupan ciklus je izložen u galeriji ‘Flora’ u Dubrovniku prošle zime, a nakon toga u ‘Botaničaru’ u Zagrebu. Izložba je realizirana u suradnji sa Ivicom Ivčevićem, jednim od partnera u Botaničaru, fotografom i organizatorom različitih kulturnih događanja poput izložbi, književnih večeri… Kafić se nalazi u blizini Državnog arhiva i stare Nacionalne knjižnice te Botaničkog vrta, što daje posebitost njegovom eksterijeru i odiše spokojem, iako se nalazi na frekventnom dijelu grada. Interijer je prepun biljaka, zanimljivih lončanica, uporabnih predmeta, restauriranog autentičnog namještaja koji ondje ima svoju novu svrhu. Izložba je bila dosta posjećena, radovi su se odlično sjedinili sa prostorom, zaživjelo je sve skupa kao cjelina.
U sklopu rada u Domu Marina Držića vodite brojne besplatne radionice na kojima naši najmlađi, ali i odrasli sugrađani, amateri, uče razne tehnike kroz koje se kreativno izražavaju, ali i druže i opuštaju. Kada je sve krenulo i što je u planu za iduće razdoblje?
Rekla bih, i uvijek ističem kako je zapravo sve krenulo od Majčinog sela, ustanove za predškolski odgoj i socijalnu skrb djece i mladeži, djece koja su iz bilo kojeg razloga ostala bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Nakon toga slijedi niz različitih ustanova u Splitu i Dubrovniku, koji se zaustavio na Domu Marina Držića. Odradilo se uistinu puno radionica, prošli smo različite likovne tehnike, bilo da se radi o slikarskim, kiparskim, grafičkim, ili kombinacijama istih. Sretni smo zbog toga što su se uspjele realizirati i višemjesečne radionice za odrasle koje su imale odličan odaziv. Prva radionica je radionica slikanja na svili. Krenuli smo od slika, a završili oslikavanjem uporabnih marama. Dugi niz godina uspješna je suradnja s Gimnazijom Dubrovnik gdje se održava projekt ‘Držić u očima gimnazijalaca’. Svaka godina ima tematsku zadatost i gimnazijalci ju uspješno savladavaju, što se najbolje vidi na završnoj izložbi koja se održi u vrtu Gimnazije povodom Međunarodnog dana Muzeja u petom mjesecu. U planu su novi projekti, drago nam je što za njih ima sluha te se nadamo da će biti uspješno realizirani.
S jedne strane podučavate, obavljate brojne aktivnosti u Domu Marina Držića, a s druge imate i taj jedan samo svoj svijet u kojem stvarate duboko introspektivna djela kroz koja propitujete i istražujete najintimnije dijelove svoga bića, ali i kolektivnog podsvijesnog… Kako te dvije Jasmine koegzistiraju? Kako se dogovaraju kada je momenat da jedna ustupi vrijeme i prostor ovoj drugoj? Sukobe li se kad?
Sve je to jedna Jasmina, samo balansiram i nastojim kvalitetno odvojiti i utrošiti vrijeme koje mi je dato. Primarna preokupacija je moje slikarstvo, to je ono što nastojim živjeti. Sve što radim nastojim odraditi temeljito i najbolje što mogu u određenom trenutku, nesebično podijeliti znanje koje imam, ali se naravno i otvoriti za nova učenja.
Koliko je svakome od nas, neovisno o talentu za umjetnički izričaj, potrebno naći želju i vrijeme za prepustiti se kreativnom dijelu sebe, izbaciti vanka ono što je unutra?
To naravno ovisi o pojedincu i njegovim afinitetima. Za nekoga pojedini izbor može biti kreativan čin, za drugoga ne. Mislim da je važno ljudima dati priliku. Prilike često stvaramo i sami, makar se radilo samo o prihvaćanju istih, naravno, ukoliko naiđemo na nešto što pobuđuje naše zanimanje. Lijepo je vidjeti kako primjerice polaznice radionica svile nose ili poklanjaju marame koje su same oslikale. Posebno me veseli kada se i kasnije zanimaju gdje i kako kupiti boje, kao i za druge tehničke detalje oko nabave materijala potrebnog za rad. Ljudi se iznenade koliko je toga potisnuto u njima, a meni je drago sudjelovati i svjedočiti tom procesu. Početni strah od prazne površine na kojoj se radi, vrlo brzo kod većine zamijeni nestrpljivo iščekivanje što će slijedeće nastati. Izaberemo li put kreativnosti u konačnici, ta potreba nam postane poput emocionalne hrane.
Dom Marina Držića i ostale kulturne ustanove Grada otvorile su se građanima. Trend je to koji smo preuzeli iz Europe, svijeta… I pokazao se punim pogotkom? Puno je napravljeno za naše najmlađe koji se kroz igru upoznavaju i s našom kulturnom baštinom, uče se kreativno izražavati, ali i razvijaju odnos i ljubav prema kulturnoj sferi pa je za očekivati da će navika obilazaka kulturnih ustanova i sudjelovanja u njihovim djelatnostima ostati ukorijenjena u njihovom sistemu i za daljnji život?
Ustanove u kulturi Grada su otvorene ljudima svih generacija i mislim da je to pohvalno. Što se tiče najmlađih, važno je učiti djecu da je to prostor u kojem se mogu i trebaju ugodno osjećati, prostor u kojem se mogu zabavljati kao i učiti, kreativno se izražavati, i što je jako važno, taj prostor osjećati svojim. Na taj način stvaramo publiku za budućnost, publiku koja će rado posjećivati i uživati u ponuđenim sadržajima. Nikad ne znamo hoće li, i tko će od malenih kreativaca, upravo zbog ovakvih aktivnosti prepoznati u sebi želju i probuditi iskru da jednog dana i sam krene putem umjetnosti. Važno im je za to dati priliku.
Foto Dom Marina Držića/Privatna arhiva