5. prosinca 1991. u popodnevnim satima kratkovalna posada Radio izviđačkog odjela COB-a u vili Banac satima presrela je komunikaciju između komande Bojno-pomorskog sektora Boka i Beograda. Bizantinski pokvareno odlučili su sutra ujutro napasti Grad. Naime, Davorin Rudolf, Petar Kriste i Ivan Cifrić su već razgovarali o dugotrajnom prekidu vatre. Mislili smo da je priča gotova – prisjeća se za DuList gospar Miho Bokarica dana uoči tog zlosretnog 6. prosinca krvave 1991. Ovaj inženjer brodske elektrotehnike početkom devedesetih godina prošlog stoljeća je bio zadužen za tehničko održavanje sustava telekomunikacija, elektronike i energetike u Centru za obavješćivanje na području ondašnje Općine Dubrovnik. Kako nam priča, informacija o napadu završila je u Operativnom centru zapovjedništva Obrane. Razlog zašto su uzbunu oglasili tek kasnije, objašnjava, je jer oni drukčije nisu dozvoljavali.
Grad kao taoc – uteg na vagi
— Napad je počeo u 5 sati i 50 minuta. Prije toga eter je bio neuobičajeno tih, poslije je sve proključalo. Kad su pale prve granate na Nuncijatu i Gruž, šef smjene je bio Denis Orlić i on je u 7.15 sati rekao: ‘Pali!’. Kako je rastao intenzitet bitke na Srđu shvatili smo da su željeli osvojiti tvrđavu Imperijal kako bi nas mogli ucjenjivati. Namjeravali su uzeti Grad kao taoca – uteg na vagi. Međutim, nisu uspjeli. Podcijenili su teren i ljude koji su ga branili. Naši su tijekom napada reagirali inteligentno. Svi su ušli unutra, a iz Dubrovnika zasuli smo Srđ granatama. Kad smo to napravili, izgubili su mogućnost krebi nas mogli ucjenjivati. Namjeravali tanja, nedostajalo im je životnog prostora počeli su se povlačiti. Dobili su neočekivano kvalitetan otpor i zbog toga su počeli gubiti glavu. Napravili su još jedan veliki gaf – tenkovi su im ostali bez granata – iznosi naš sugovornik i dodaje:
— Znali smo točan trenutak kad se to dogodilo i ne mogu opisati svoj osjećaj sreće kad smo čuli kako urlaju jer im se raspao sustav – tumači. No, ono što je važno naglasiti je i kako je prethodno u neprijateljskim redovima vladala loša organizacija te su im od straha uslijed dezinformacija rasle oči, poručuje Bokarica koji je 1992. kad je general Janko Bobetko preuzeo zapovjedništvo Južnog bojišta imenovan zapovjednikom COB-a. Radili su u četiri smjene uključujući tehničko osoblje koje se brinulo za agregat, elektroniku i stražarska služba. Otprilike smo imali djelatnih 100-injak ljudi. Od vremena do vremena mijenjali su se kako je bila potreba. Njihov Centar je bio na mjestu današnjeg 112. Imao je podzemni bunker koji je mogao izdržati snažne udarce jer su zidovi debeli kao dubrovačke zidine.
— U bunker smo preselili u rujnu 1991. u jednoj noći. Priključili smo opremu u par sati. Imali smo mirnodopski i ratni postav. U objektu su sva mjesta bila dupla. Ja i Jože Delaš smo bili zaduženi za tehniku. Također tu je bio Pasko Zakarija koji je bio toliko sposoban da je mogao uskočiti kao treća kompetentna osoba. Održavali smo radio komunikacije – žične, bežične i repetitore te daljinsko upravljanje sirenom. Prisluškivanje neprijatelja se dogodilo zbog potrebe. Dubrovnik je tako konfiguriran da je bilo nužno znati u kojem trenutku svirati uzbunu. Ako opasnost oglašavate bez veze, falite jednom ili dvaput, ljudi vam više neće vjerovati. To je bio prvi povod prisluškivanju, no ne i jedini. Sve što je bilo u zraku smo mogli čuti i na osnovu tih informacija mi smo reagirali te spasili dosta života onih koji su nas poslušali – govori.
Ipak, kad je neprijatelj gađao hotel Libertas, 6. prosinca 1991., rekli su vatrogascima da se maknu, zbog buke ili nekog drugog razloga oni to nisu napravili i poginuli su, ističe. Takav bjesomučan napad nitko nije ni slutio, kazuje gospar Miho Bokarica koji je nedavno završio i s pisanjem knjige o ratnom djelovanju COB-a. Kako napominje, posrijedi je bio nevjerojatni sustav. Imali su vizualno motriteljske postaje od Konavala do Pelješca, uključujući Mljet. U čitav proces bili su uključeni brojni sudionici od tvrtki za snabdijevanje preko pošte do osiguranja. Imali su okupljene najbolje ljude jer kako je general Bobetko rekao: ‘Zvijezda repatica samo jednom u tvom životu prođe, vidio si je sad ili nikad više’. Ovo je bila prilika za našu neovisnost i slobodu, a odlučujuća u tome bila je bitka za Srđ čiju nam je neprijateljsku komunikaciju preko radio postaje iznio:
Razuzdana horda koja je loše funkcionirala
— Jedna od poruka u 7.04 sati bila je: ‘Pokrij vatrom žičaru. Tko sad gađa?’, uslijedio je odgovor: ‘Niko od naših. Neprijatelj gađa. Činimo što možemo. Izvlačite ranjene. Ima li mrtvih?’. Jedan od sudionika poručio je: ‘Ne znam koje su gore snage’. Nakon toga zavladala je panika i krenuli su s gađanjem naših u zaklonu tenkovskim granatama. Nisu im mogli ništa jer su ih štitili zidovi i vreće pijeska. Učinak je bio nula. U 7.15 sati komunikacija je glasila: ‘Pokrij mi grad. Označena je opća opasnost’. Naime, često su se orijentirali prema našem oglašavanju jer im koordinacija nije bila sjajna. Bili su loše pripremljeni i nisu znali kad je koji od njih zapucao. U 7.50 javili su: ‘Krst je srušen!’ i ‘Stani sa paljbom. Izgleda da je sve skoro završeno’. U 8.20 sati ponovno je došla zapovijed da pokriju Grad. Oko 8.30 pitali su može li se proći s lijeve strane križa na Srđu. Uto je stigla poruka: ‘Đuro, Srđ je pao. Gore smo!’ – čita Miho Bokarica i skreće nam pozornost na sljedeću rečenicu:
— Onda su rekli: ‘Zapaljivim granatama gađam grad’ i ‘Tiho, moji su skinuli šahovnicu’. Nisu bili svjesni kako su tek tada ustvari započeli njihovi problemi jer ih je krenula gađati Protuzrakoplovna obrana. U tvrđavu nisu mogli ući, bili su raštrkani unaokolo i nisu se imali gdje zakloniti. U 9.45 bila je zapovijed: ‘Po Libertasu vatra’, a u 9.55 sati tenkovi su im ostali bez municije i povlače se. U tom trenutku jedan je rekao: ‘Ovde ni koza ne može da prođe osim po putu’. Nema tog ovjesa stroja koji je mogao svladati naš kamenjar. U 11.14 ponovljeno je da drže raskršće iznad lapadskog stadiona i da sve saspu na zonu hotela Libertas jer je tamo bila baterija. U podne dojava je bila: ‘Mir potpuni. Strogo kontrolirano deistovanje’. Drugi je na svoju ruku poručio: ‘Opali što je napunjeno, obavezno’. Pucali su još dugo. U 13.55 pogodili su šumicu kod Opće bolnice Dubrovnik – priča.
— U 15.10 gađali su obalu Babinog kuka. U 15.35 sati naređeno je: ‘Pokrij minobacače između Male i Velike Petke što nas gađaju’. Sipali su granate kao da se ništa nije dogodilo. U 18.20 javljaju: ‘Napadnut je drugi i treći vod. Razbežali se’ i ‘Trpimo vatru iz Lapada i Sustjepana’. U 19.25 konstatirali su: ‘Obrana Srđa se održala’, a u 19.41 razgovarali su dvojica koja, pazite sad ovo, kažu: ‘Organizovati se i to uraditi. Ne ići pojedinačno, kako ko, jer ne možemo preuzeti odgovornost za da ginemo i da nam se smije narod, a i ovako se gine dosta. Nije uspjelo. Da do mraka da povučemo sve snage. Zapovijed od 101’, a ta je vjerojatno bio Pavle Strugar. Ovo što sam sad prepričao bila je komunikacija zabilježena na samo jednom uređaju. Njih je bilo desetak. Kad bi ih uvezali na jedno mjesto bilo bi ih mnogo više – podvlači naš sugovornik koji se za pad Grada nikad nije pobojao.
— Ovdje se ne radi o uvjerenju, imali smo činjenice. Vidjeli smo da je to razuzdana horda koja je loše funkcionirala. Kad su počeli ginuti, kliknulo im je da samo borbom prsa u prsa mogu osvojiti Dubrovnik, a za to su bili velike kukavice. Lako je biti heroj i veliki ratnik kad ti teren ispred tebe poravnaju granate. Morali su imati ogroman potencijal da bi uspjeli ući kroz Sustjepan i Orsulu ili s Jadranske magistrale. Međutim, Srđ je bio problematičan. Njegovim eventualnim zauzimanjem bi pojačali pritisak sa Žarkovice – tvrdi Miho Bokarica, jedan od 500 branitelja koji su napominje u prvih 100 dana obranili Grad, i slavodobitno odgovara na naše pitanje tko je bio ponajviše zaslužan za pobjedu – strategija ili oružje? ‘Domovinski rat je dobio čovjek! Jednostavno nas nisu mogli popraviti niti promijeniti’ – zaključuje.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 1. prosinca 2021.