Povodom smrti kapetana Ante Jerkovića prisjećamo se intervjua s kraja 2010. godine, kada je odlazeći u mirovinu iznio presjek svog poslovnog, ali i životnog puta te otkrio neke pojedinosti i iz svog privatnog života.
Desetljeće i pol ste bili na čelu zasigurno najbolje dubrovačke, i među uspješnijim tvrtkama općenito u Hrvatskoj. Prva asocijacija na Atlantsku plovidbu je kapetan Ante Jerković. Ispunjava li Vas to ponosom?
Bio bih zaista lažno skroman kad bih rekao da me uspjesi tvrtke kojoj sam bio na čelu ne ispunjavaju zadovoljstvom, a moram reći i ponosom, no identifikacija Atlantske plovidbe s mojim imenom zasigurno je pretjerana, premda mnogima to tako izgleda. Kako je poznato, Atlantskom plovidbom rukovodi peteročlana uprava kojoj sam ja bio na čelu i dogovorno s ostalim članovima uprave u opisu mog radnog mjesta bilo je i izlaganje prema javnosti u ime tvrtke, neka vrsta pozitivnog, ali i negativnog gromobrana, odnosi s medijima, nadležnim vlastima i sl. Na taj način su ostali članovi uprave bili rasterećeni od tih, vrlo često neugodnih obaveza, tako da su se maksimalno mogli posvetiti radu svaki u domeni svojih odgovornosti. Sa svima nama zajedno poslove je obavljala i relativno velika grupa tzv. šireg managementa i stoga se može reći da je Atlantska plovidba vrstan primjer timskog rada što je jedan od osnovnih preduvjeta uspjeha. Moja uloga je bila to sve koordinirati, držati na okupu i inicirati strateške odluke poslovne politike, ali odluke su, uz sudjelovanje Nadzornog odbora kad je to bilo potrebno, uvijek donošene kolektivno na razini uprave.
Slažem se da način rada kako sam ga gore opisao stvara od čelnog čovjeka nekakvog lidera na što Vi aludirate u svom pitanju i ja ne bježim od toga, tim više što je to na neki način i moja životna vokacija. Naime, lideri stvaraju i razvijaju, a manageri održavaju, lideri se ne zadovoljavaju statusom quo, dok je managerima to prihvatljivo, lideri su vlastiti ljudi, a manageri nečiji vojnici i konačno lideri rade prave stvari, dok manageri stvari rade na pravi način. U ovim rasponima ja negdje sebe nalazim, a gdje je to – ocijenite sami!
Izbor bez preporuka
Vrlo je malo tvrtki u Hrvatskoj koje su se na ovako pametan način pripremile na promjene. Kako ocjenjujete taj proces? Koliko dugo ste tražili novo vodstvo?
Način na koji smo mi pripremili i obavili personalne promjene rukovodstva u tvrtki – Vi kažete da je pametan, a ja bih prije rekao da je jedini moguć i primjeren – kao jedan izuzetno važan proces u životu jedne velike tvrtke obavljen je i pripremljen dovoljno na vrijeme nakon što su se kroz nekoliko godina pokazali kandidati koji su zadovoljavali sve, rekao bih, zahtjevne kriterije. Posebno sam zadovoljan i ponosan zajedno sa svojim kolegama što su kandidati odabrani bez ikakvih natruha bilo kakvih preporuka, obiteljskih veza, a ponajmanje politike, što je inače tragična praksa kako državnih, tako i tvrtki pod kontrolom lokalnih zajednica, a posljedice takve politike jasno su svima vidljive i ne treba ih posebno komentirati. Posebno mi je drago da Atlantska plovidba nastavlja tradiciju da na čelu tvrtke bude kapetan, a također i što su novi predsjednik i oba nova člana uprave rođeni Dubrovčani, bivši aktivni pomorci s dostatnim pomoračkim stažom da bi se brod detaljno poznavao, u pravom smislu riječi djeca Atlantske plovidbe jer su od prvog radnog dana u tvrtki, boravili u inozemstvu na raznim edukativnim programima, fluentno govore i pišu engleski jezik, a u Glavnom uredu su dovoljno dugo da upoznaju do detalja proces rada, strukturu i odnose u tvrtki, odnosno poznaju tvrtku iznutra.
Uz ova saznanja ja nimalo ne dvojim da će oni svojim znanjem, radom i stručnošću zadovoljiti stroge kriterije za rukovođenje tvrtkom kakva je Atlantska plovidba. Također sam uvjeren da će prihvatiti nepisano pravilo o nepostojanju radnog vremena – radi se onoliko koliko treba, o potrebi stotinjak dana godišnje provesti na kraćim i duljim službenim putovanjima, o potrebi poslovnih ručkova i večera i onda kad ti se ne jede i još mnogo drugih obveza koje se ne mogu niti pobrojati.
Od svega je ipak najbitnije da zadrže jedinstvo i čvrstu vjeru u tvrtku i njezine mogućnosti, te apsolutnu samostalnost u vođenju i kreiranju poslovne politike, uz sve to zadržavajući atribut naglašeno dubrovačke tvrtke!
Privatizacija tvrtke
Koje razdoblje s aspekta politike Atlantska plovidba pamti kao najteže?
Pa, otkad moja sjećanja u Atlantskoj plovidbi sežu, a to je od 1967. godine, nedvojbeno najteže i najopasnije razdoblje su bile devedesete godine kada je opasnost za tvrtku dolazila iz dva smjera.
Prvi je onaj vezan uz agresiju na Hrvatsku i izravni napad i blokadu Dubrovnika u uvjetima kad je JNA ultimatumom tražila predaju Grada, kada se moglo dogoditi da Dubrovnik, a i time i Atlantska plovidba dođu u neprijateljske ruke s potpuno neizvjesnom sudbinom. I za takav crni scenarij Atlantska plovidba je bila spremna na način da se brodovi, inače razasuti po svim morima svijeta, stave pod kontrolu hrvatskih interesa, a sve u suradnji sa službenim predstavnicima u tom trenutku još međunarodno nepriznate hrvatske države. Zahvaljujući prvenstveno dubrovačkim i inim hrvatskim braniteljima ultimatum JNA nije ostvaren, naprotiv neprijatelj je odbačen od Dubrovnika da se više nikad u njegovu blizinu ne vrati. Time je prestala i potreba daljnjeg održavanja pripremljenog scenarija i odmah nakon priznanja Republike Hrvatske, Atlantska plovidba je bila prva hrvatska brodarska tvrtka (osim Jadrolinije) na čijim se svim brodovima zavijorila hrvatska zastava. U doba koje spominjem, nalazio sam se u Londonu u funkciji predstavnika Atlantske plovidbe i bio sam izravni sudionik tih događanja, kada se cjelokupno poslovanje Atlantske plovidbe vodilo iz jednog malog neuglednog ureda. Na taj dio svoje karijere posebno sam ponosan.
Nažalost, u sredini vihora ratnih zbivanja kada je trećina zemlje bila okupirana, država je počela privatizacijski proces u, danas se to dobro vidi, krajnje neprimjerenom trenutku. I sam model privatizacije nije bio dostatno istražen i definiran, a ni zakonski potpuno potkrijepljen i upravo u tome leži ona druga opasnost koja je pored ratne zaprijetila Atlantskoj plovidbi. Tadašnje rukovodstvo Atlantske plovidbe, ovdje moram naglasiti, izuzetno stručno i kvalificirano za vođenje tvrtke, nije se, što bi rekao Držić znalo „…brijemenu akomodavat…“, odnosno nije pravilno procijenilo delikatnost političkog trenutka i prilagodilo se tadašnjem autokratskom vremenu. Prkošenje makar i neutemeljenim zahtjevima vlasti rezultiralo je slanjem u Atlantsku plovidbu – jedini je pravi izraz – političkog komesara što je opet dovelo do smjene dvaju generalnih direktora i svojevrsne obezglavljenosti rukovodstva.
Još prije toga, koncem 1992. i početkom 1993. godine Atlantska plovidba je osmislila model privatizacije na način da polovicu dionica, uz popust, proda zaposlenicima, bivšim zaposlenicima i ostalim građanima, a drugu polovicu ona sama otkupi kreditom uzetim na bazi hipotekarnog jamstva vlastitom flotom. Pored toga bilo je i drugih, uglavnom nečasnih razmišljanja među strukturama lokalnih političkih moćnika o privatizaciji Atlantske plovidbe, no sretna okolnost je bila da je tada započeo proces stavljanja pod kontrolu ondašnje Dubrovačke banke, pa Atlantska plovidba nije odmah mogla doći na red.
Model kojeg je osmislilo rukovodstvo Atlantske plovidbe 1993.godine izgledao je zaista privlačno i praktički ostvariv. Stekao je dosta pristalica među zaposlenima, a i u široj dubrovačkoj javnosti. Međutim, taj model imao je i jednu manu – nije bio baš sukladan zakonu. Naime, ni prema ondašnjem, a ni prema današnjem zakonu vlastite dionice se ne mogu otkupljivati zalogom vlastite imovine, pa ni činjenica da su neke tvrtke, geografski i politički bliže „oltaru“, privatizirane na taj način, nimalo ne umanjuje neusklađenost tog modela sa zakonom, pa Atlantska plovidba nije dobila potrebnu suglasnost. To je izazvalo velike tenzije između zagovornika toga modela i onih koji su bili spremni čekati neka bolja vremena za dovršenje privatizacije. Te podijele očitovale su se ne samo među zaposlenicima, nego i u dubrovačkoj javnosti. Dio nezadovoljnika je prikriveno ili čak otvoreno širio dezinformacije o poslovanju, a u konačnici i o samom opstanku Atlantske plovidbe.
Takve su, ukratko, bile okolnosti u kojima sam u rujnu 1994. godine preuzeo tvrtku i to su ujedno, pored onih ratnih, bili zaista najteži trenuci u poratnoj povijesti Atlantske plovidbe. Vjerujte, teže je bilo hrvati se sa spomenutim orkestriranim defetizmom i opstrukcijama, nego se baviti s nadolazećim lošim tržištem koje nije moglo ponuditi pozitivne poslovne rezultate. Nebulozna trabunjanja tzv. “pomorskih stručnjaka“, njihove zlonamjerne opstrukcije i podmetanja svakim su danom sve više razotkrivali jedno totalno neznanje i nepoznavanje poslovnih zakonitosti, te upravo zahvaljujući ovako uporno stvaranoj slici o navodno posrnuloj tvrtki i njenoj skoroj propasti, vrijednost dionice Atlantske plovidbe na tek otvorenoj Zagrebačkoj burzi bila je izrazito niska-tek nekih 25 kuna!
Uprava Atlantske plovidbe sa suradnicima, rukovođena u prvom redu čvrstom vjerom u tvrtku i njene mogućnosti te ispravnost zacrtanog puta, strpljivo je provodila svoje poslovne politike, uključivo i provedbu zaposleničkog dioničarstva (ESOP) kojega omogućuje Zakon o trgovačkim društvima. Uz nekoliko prethodnih i detaljnih pismenih obrazloženja o stvarnom stanju tvrtke i njenim perspektivama, te naglašenom sugestivnom preporuko da se vlastite dionice otkupljene od PIF-ova kupe na način da se iste ponude SVIM zaposlenima tako da se svaki pojedinac može slobodno izjasniti koliko dionica želi, odnosno koliko mu njegova primanja omogućuju da redovito otplaćuje kredit odobren za kupnju dionica. Nažalost, znatan dio zaposlenih, isključivo pod utjecajem onih koji su širili defetizam i koji jednostavno nisu vjerovali u budućnost tvrtke, nije se uopće javio za kupnju ili je to učinio u zaista skromnim količinama. Pravi odaziv uslijedio je od onih koji su stvarno VJEROVALI u tvrtku i u način na koji se ona vodi, premda je među većim kupcima bilo dosta onih koji po prirodi svoga radnog mjesta nisu bili ni upućeni u sveukupnost poslovanja. Nakon stabiliziranja tvrtke i hrabrih investicijskih programa, te oporavkom tržišta, dionica Atlantske plovidbe je gonjena dobrim poslovnim rezultatima i općom euforijom na svjetskom financijskom tržištu dostigla dotad nezamislive vrijednosti od preko 3800 kuna!
Jug, Orsan, Rotary, Nizozemski konzulat, Blidinje. Počasni ste predsjednik Juga, u Orsanu dugogodišnji član uprave, jedan od osnivača Rotary-a, među prvim dubrovčanima na Blidinju…
Tek kad čujem ovako formulirano pitanje, vidim na jednom mjestu sve svoje aktivnosti i obaveze izvan posla, jer na njih nikada ne mislim zbirno nego uglavnom pojedinačno jer bih inače puko. Pored ovih nabrojanih moram spomenuti i one, nazovimo ih, poluslužbene obveze kao npr. članstvo u skupštini Hrvatske udruge brodara Mare nostrum čiji sam bio i predsjednik, član Izvršnog odbora Hrvatske udruge poslodavaca, počasni konzul Kraljevine Nizozemske, član gospodarskih savjeta nekoliko udruženja itd. Tu treba spomenuti i članstvo u Upravnom odboru karitativne fondacije Croatia Monuments Appeal koju vodi Lady Jadranka Beresford Peirse i koja raznim karitativnim akcijama sakuplja sredstva i namjenjuje ih za obnovu kulturnih spomenika u Hrvatskoj. Pored Dubrovnika gdje je bilo desetak projekata, doniralo se za Šibenik,Trogir,Vukovar i još dosta drugih mjesta.
Jug u cijeloj toj priči ima posebno mjesto jer je poznato da Atlantska plovidba još skoro od svog osnutka potpomaže tzv. vodene sportove što proizlazi iz logike samog poslovanja, dakle vaterpolo,plivanje, jedrenje i veslanje. Tako sam još koncem sedamdesetih godina „delegiran“ od Atlantske plovidbe u upravu Juga i u tom statusu sam još i danas. Za vrijeme mog četverogodišnjeg boravka u Londonu čak sam bio od jednog bivšeg predsjednika imenovan za predstavnika Juga u inozemstvu i u toj funkciji sam odradio dobavu čuvenog balona kojeg je sponzorirala Atlantska plovidba. Samu predsjedničku funkciju u Jugu nisam nikad mogao prihvatiti jer jednostavno klubu nisam mogao pružiti toliko vremena koliko mislim da ta prestižna funkcija zahtjeva. Stoga sam za dugogodišnji angažman nagrađen i titulom počasnog predsjednika, premda i dalje sudjelujem u operativnom vođenju kluba. Naravno, ta klupska aktivnost vremenom se protegla i na Hrvatski vaterpolo savez, gdje sam također član Izvršnog odbora. Kada čovjek radi za plaću onda uspjehe u poslu pripisuje činjenici što radi jer je plaćen. Stoga je posebno zadovoljstvo saznanje da se jednim isključivo volonterskim radom mogu postići uspjesi kakve Jug uspijeva iz godine u godinu postizati, a bazirano na uglavnom Jugovim igračima uspjehe također niže i hrvatska vaterpolo reprezentacija i to je sigurno razlog za neskriveni ponos.
Nešto drukčija priča je s Orsanom u kojega se svaki učenik 1. razreda Nautike u moje doba po nalogu strogog profesora morao upisati jer se članstvo u Orsanu i jedrenje smatralo dijelom predmeta koji se zvao Mornarski i praktični rad, a iz njega se nije moglo pasti na dva mjeseca nego drito na godinu!
Za Blidinje sam prvi put u životu čuo od dr. Stijepa Raguža koji je tamo na nečiji nagovor kupio malu parcelu i počeo graditi planinsku kućicu. Premda nikad nisam izgradio poseban osjećaj i ljubav prema skijanju, Blidinje me na prvi pogled fasciniralo jednom mješavinom iskonske planinske divljine, netaknute prirode i produhovljene ljepote pa mi nije trebalo puno da odlučim i ja poći stopama dr. Raguža, povukavši sobom i još dva člana uprave Juga, tako da je danas VK Jug, mislim, jedini vaterpolo klub na svijetu koji ima svoju ulicu, pa makar to bilo i na Blidinju! Priča o Blidinju se sve više širila, tako da danas dubrovačkih vikendica već ima oko pedesetak.
Također moram izraziti ponos što sam i član dubrovačkog Rotary kluba koji je obnovljen sredinom devedesetih nakon prekida rada od više od 50 godina. Ne mislim ovdje obrazlagati temeljne ideje rotarijanstva, ali dovoljno je reći da biti rotarijanac znači služiti i pomagati drugima-skupno i pojedinačno, te širiti svijest o potrebi humanitarnog rada i pomaganja drugima koja nažalost kod nas nije dostatno razvijena.
Najprije naučiti šetati
Kako je Vaša obitelj do sada gledala na sve ove angažmane i posao? Kako Vaši najbliži vide Vaše umirovljenje?
Pa, moglo bi se reći, obitelj (prevdeno: supruga) nije s pretjeranim ushićenjem i simpatijama gledala na sve moje angažmane, ali ne stoga što bi to smatrala nepotrebnim, već stoga što kaže da bih i ja trebao imati trenutke odmora i opuštanja. No, mora bit da je to slično kao i kod pušenja – što više pušiš, sve više postaješ ovisnik o duhanu – tako i kad jedanput izgubiš svoje slobodno vrijeme zbog raznih obaveza i navikneš se na to, onda ti slobodni trenuci odmora i opuštanja postanu dosadni. Ja bih npr. zbog zdravstvenih razloga po strogim preporukama liječnika morao hodati svaki dan barem 30 minuta, naravno, ja to izuzetno rijetko radim jednostavno zato što šetajući, makar i samo pola sata, stalno mislim koliko sam korisnih stvari za sebe, a i za druge mogao napraviti umjesto da besciljno hodam. U svakom slučaju supruga je „utrnula“, kako se u nas reče, a djeca tek kreću u svoje prave ozbiljne živote, pa će možda i njih zahvatiti ova moja „bolest“. Oni mene možda vide kako vodim unučiće u šetnju, no na to će morati još malo pričekati, barem dok se ja sam ne naučim šetati.
Ne zadovoljavam se statusom quo
Možete li ukratko rezimirati svoje temeljne životne principe?
Već sam u jednom prethodnom odgovoru rekao da spadam u vrstu ljudi koja se ne zadovoljava statusom quo, stalno imam želju i potrebu u okviru svoga posla, a i izvan njega, smišljati i raditi nešto novo i bolje, nikako se ne zadovoljavajući onim što su nam preci ili prethodnici ostavili. To je ona sila koja čovječanstvo gura prema naprijed, koja je izumila kotač, sagradila piramide, omogućila čovjeku da poleti zrakom, da sleti na mjesec i mnoštvo ostalih vrijednosti bez kojih bi danas život izgledao besmislen, čak i nemoguć. Nažalost, danas je sve više prisutna populacija koja ne bi radila ni gradila ništa i koja bi, u našim lokalnim okvirima, najradije živjela u uvjetima iz doba Republike. Prošlogodišnji nestanak struje od samo dva dana zorno je pokazao kako bismo to živjeli kao u doba Republike i onda su isti ti zanesenjaci prvi galamili „Gdje nam je struja“!
Netko je lijepo rekao da postoje tri vrste ljudi – oni koji kreiraju, grade i stvaraju, oni su prava djeca Božja jer su stvorena na lik Boga kojega nazivamo i Stvoriteljem svega živoga i neživoga. Drugi su oni koji nezainteresirano koriste djela onih prvih, uopće ne razmišljajući kako i zašto su oni sve to stvorili. I konačno, treći su oni koji ne samo da ništa ne stvaraju nego čak i ruše ono što je već stvoreno i sprječavaju one prve u stvaranju svojih djela. To su djeca – kako se ono reče suprotno od Božja?
Svakodnevno smo svjedoci, kako kod nas tako i u inozemstvu,neshvatljivih negativnih reagiranja na bilo koji novi projekt ili investiciju, koja reagiranja često poprimaju toliko paranoične razmjere da bi se vinovnicima trebao pozabaviti Ured za javno zdravstvo. Sjetimo se slučaja Varšavske u Zagrebu koja se kao vjerna kopija jogurt revolucije seli na naš dubrovački golf, izazivajući, najblaže rečeno,nevjericu kod neuporedivo brojnije populacije koja gleda malo dalje od svog vlastitog sprovoda i misli što će im djeca i potomci jednog dana raditi i od čega će živjeti.
Cijela svjetska ekonomska elita, nobelovci, nezavisni stručnjaci, pozicijski i opozicijski političari do dosade naglašavaju da nas jedino i samo investicije i to poglavito i naglašeno one u realni sektor, dakle one koje zarađuju, mogu izvući iz kaljuže gospodarskog beznađa i besperspektivnosti u koje smo upali. Međutim, posvemašnja antipoduzetnička i antiinvesticijska klima koja se orkestrirano podgrijava predstavlja prepreku koja će mnoge potencijalne investitore otjerati tamo gdje su dobrodošli.
Svoje odluke, stavove i rezoniranja čovjek može donositi na dva načina: srcem tj. emotivno ili mozgom tj. razumom.Ukoliko se koriste samo emocije, što je kod nas uglavnom slučaj, tu nema sreće. Odluke se jedino mogu i moraju donositi razumom, a stanovita manja doza emocija je čak i potrebna da se u „razumske“ projekte unese ponešto duhovnosti i plemenitosti. Ja u svakom slučaju ne spadam u emotivce!
Kuhanje – trenuci opuštanja
Poznat ste kao veliki gurman, ali i ljubitelj kuhanja. Hoćete li imati više vremena za spravljat svoje delicije obitelji i prijateljima?
Ljubav prema kuhanju potječe vjerojatno iz mog pomalo hedonističkog i epikurejskog pristupa životu, a dijelom i iz doba navegavanja kad sam bio redoviti posjetilac brodske kužine i upijao „male tajne velikih majstora“, ako je takvih onda uopće i bilo. Osim toga kuhanje za mene predstavlja i trenutke onog opuštanja za koje sam ranije rekao da nemam vremena, jer za vrijeme kuhanja naučio sam istodobno razmišljati i o drugim stvarima i smišljati nove poteze, a da to ipak ne bude na uštrb kvalitete onoga što će biti na pjatu. Žestoki sam mrzitelj i protivnik ogromne količine hrane na pjatu i kad vidim nekoga pored mene u restoranu da naruči 2 kila janjetine po glavi, obično se dignem i pođem ča. Kod nas, još uvijek prevladavajuća folozofija „ali sam se napucao“, proizlazi iz sindroma povijesne gladi i toplo se nadam da će nestati kad većina artikala bude dostupna svima i kad se podigne razina opće gastronomske kulture. Osobno sam ljubitelj malih porcija, ali svakako nekoliko njih, poput španjolskih tapasa za koje mislim da jako nedostaju u kulinarskoj ponudi Dubrovnika. U okviru ovog pitanja moram spomenuti i moj svakodnevni obilazak Gruške place i peskarije ujutro prije posla gdje iskoristim tu šansu za kupiti uvijek prve šparoge, prvi biž i bob i ostalo što se u određenoj sezoni pojavi. Teško je reći da li ću u mirovini višak vremena posvećivati kuhanju, jer moram početi voditi računa i o zdravlju, o čemu dosad nisam baš previše mario, iako sam dosad dva puta zbog karcinoma utekao vragu s udice. Buni me samo ona čuvena Tinova izreka da umjereno uživanje u hrani i alkoholu nije štetno ni u najvećim količinama.
Težnja ka izvrsnosti
Vratimo se još na Atlantsku plovidbu: na koji segment mimo pomorstva ste najponosniji?
Bez obzira što se Vaše pitanje odnosi na segment mimo pomorstva, ipak ću se dijelom osvrnuti opet na pomorstvo. Dakle, pored uspjeha mjerenog profitom i dobiti, novim brodovima i sl. posebno sam ponosan na implementaciju u Atlantskoj plovidbi ISO standarda (kvaliteta) i kodeksa ISM (sigurnost) kao jednoj od prvih od prvih tvrtki u Hrvatskoj. Glavni dio tereta na tom zahtjevnom poslu podnijeli su moji suradnici, uz moju punu podršku od samog početka. Zahvaljujući tim standardima, a poneki od njih su možda malo i okrutni (npr.alkohol nulta tolerancija), kvalitete usluga koje nudi Atlantska plovidba digao se na razinu onoga što zovemo najbolje svjetske firme. Težnja ka izvrsnosti koju je jako teško u potpunosti dostići jedan je od stalnih ciljeva poslovne politike i ta činjenica je prepoznata od naših poslovnih partnera, jer će u budućnosti biti sve teže, ako ne i nemoguće, bez tih standarda doći do imalo boljih naručitelja,odnosno tereta. I, što je najvažnije, zahvaljujući Bogu, a zasigurno i primjeni ovih sigurnosno-kvalitativnih standarda Atlantska plovidba nije u periodu o kojem govorimo imala nikakvih ozbiljnijih havarija i nesreća!
No,vratimo se u sferu „mimo“ pomorstva. Svi se sjećamo kakav je Dubrovnik izgledao u prvim godinama slobode,stanje duha bilo je na jako niskoj razini, beznađe skoro vidljivo i opipljivo još i potencirano ogorčenošću zbog općeg krčmljenja imovine koju su dubrovačka poduzeća desetljećima stvarala. Poznato je kako su hoteli, trgovina,marina u Komolcu, Dubrovačka banka, Dalmacija bilje i mnoge druge tvrtke koje su predstavljale temelj opstojnosti dubrovačkog gospodarstva, prelazili u nečije druge ruke ili pak potpuno nestajale. Atlantska plovidba je srećom preživjela, izbjegavši zamke primordijalne privatizacije, odlučna da ostane čvrsto dubrovačka tvrtka s tim da onaj atribut „dubrovačka“ ne bude samo kozmetika, nego da se takav stav izravno provede i u praksi. Dijelom zbog takvog opredjeljenja kojim smo htjeli podići duh Grada i pokazati da nije baš sve propalo, a dijelom i zbog namjere diversificiranja djelatnosti kako bi se umanjili rizici hirovitog pomorskog tržišta, kupili smo kako je poznato Hotel Imperial, jedan od simbola dubrovačkog hotelijerstva teško stradalog u ratnim razaranjima. Naglašavajući uvijek da je naš osnovni posao brodarstvo, ni na kraj pameti nam nije padalo početi učiti prve korake u hotelijerstvu pa smo doveli u Dubrovnik jedan od najvećih i najpoznatijih svjetskih hotelskih lanaca Hilton da oni sa svojim priznatim vrhunskim standardima vrate Imperialu stari sjaj i da za cijeli Dubrovnik podignu letvicu kvalitete na puno veću razinu. Drago nam je da su takvu politiku izvrsnosti prihvatili i drugi hoteli s 5 zvjezdica,no koliko god se hoteli trudili da im proizvod bude vrhunski, sam Dubrovnik kao destinacija u svjetlu onoga što Grad mora dati, još je daleko od 5 zvjezdica. Slično smo napravili i s Hotelom Lapad koji već u prvoj godini poslovanja bere same pohvale, a mi smo uvjereni da će mu se image još podići kad i ako jednog dana bude marina ispred njega.
Hoćete li moći mirovati u mirovini, odnosno koliko planirate biti aktivni kao savjetnik u tvrtki?
Premda riječ mirovina dolazi od glagola mirovati, nije mi ni na kraj pameti dovesti se u takvo stanje. Iskustvo, znanje, poznanstva i stečeno povjerenje nisu nekakva tekućina koja vremenom ishlapi. Sve to negdje ostaje pohranjeno, no biološki procesi su zadani i određeni i izuzetno je teško, ako ne i nemoguće, odgađati ih. Koliko god mi to ne željeli dolazi do slabljenja energije, zanosa i inicijative što su sve odlike mlađih ljudi i stoga čovjek treba osjetiti kad mu je vrijeme da se povuče s operativne dužnosti. Zbog svega rečenoga nekakva savjetnička uloga u ovom trenutku je i za mene i za tvrtku možda najprimjerenija, a koliko će ona trajati zavisi od činjenice koliko će me htjeti i trebati.
Koju izdvojiti?
Nagrađeni ste s više vrijednih društvenih priznanja. Ima li neko Vama posebno drago?
Normalno je da svaki čovjek cijeni i godi mu bilo koje priznanje za svoj rad i djelo, pa ni ja nisam iznimka u tome. Teško mi je reći koje mi je priznanje posebno drago, no sigurno bih na prvo mjesto stavio oreden prvog hrvatskog predsjednika za zasluge u obrani domovine, te od drugog predsjednika orden za zasluge za razvoj hrvatskog gospodarstva. Moram reći da mi je draga i nagrada Manager godine 2008, jer je dato od kolega poduzetnika i poslodavaca koji najbolje znaju i razumiju koliko truda treba uložiti za postići rezultate kakve je postigla Atlantska plovidba. Nepotrebno je isticati da sam jednako ponosan i na sve nagrade i priznanja koja je dobila Atlantska plovidba kao tvrtka, bilo na državnoj ili lokalnoj razini, a kojih je bilo zaista mnogo -od Povelje Republike Hrvatske, do Nagrade Grada Dubrovnika, Nagrade Dubrovačko – neretvanske županije, Zlatne kune, Zlatne dionice i još mnogo drugih.
Nerealizirani projekti
Je li Vam, osim početka izgradnje marine ostala nerealizirana neka veća poslovna želja?
Od većih poslovnih želja sigurno je na prvom mjestu uspješno dovršenje programa 7 novogradnji na Dalekom istoku što predstavlja izuzetno zahtjevan pothvat u tehničkom smislu nadzora gradnje, probnih vožnji i primopredaja jer će svih 7 brodova biti izgrađeno i isporučeno tijekom manje od 12 kalendarskih mjeseci – od prosinca 2011. do listopada 2012. godine. Obzirom na dosadašnja iskustva iskreno vjerujem da će taj zahtjevni posao biti uspješno obavljen i da ću se radovati svim primopredajama, nakon kojih će Atlantska plovidba prvi put u povijesti preći tonažu od 1 milijun tona!
Naravno, tu je i izgradnja nove poslovne zgrade koju Atlantska plovidba planira još od kraja osamdesetih godina. Dovršenjem tog projekta zaokružit će se u urbanističkom smislu taj dio grada koji danas više sliči na neko palanačko stajalište lokalnih autobusa nego na poslovni centar Dubrovnika koji bi tu trebao biti.
Vi ste Vaše pitanje formulirali tako da izgleda da je pitanje marine gotova stvar. Na neki način i jest što se tiče naše spremnosti za izgradnju, no „papirnati“ dio posla ide nedopustivo sporo.
Foto: Iz obiteljskih albuma/arhiva