Ne znate više, kojih se sve tema iz svakodnevnog ‘života’, ne bi trebalo dotaknuti.
Filuju nas regionalizmom, anti-fašizmom, nihilizmom, omertizmom, uhljebizmom, njorgalizmom, klijentelizmom, toliko da, kao obično stado, utihnemo i blejimo onako, kako nas uče ‘uspješni’ dužnosnici, i s najviše razine, na koju zasjednu, izabrani iz dobro nam poznatog političkog korova, s tankom dvojkom, i profesorskim poznavanjem stranih jezika zeru bolje od legendarno izgovorenog ‘pipl mast tras as’.
Vratilo se ‘Njihovo’ vrijeme u novoj renesansi, ono, kad su slušali totalitaristu i imali, a ostali nemali, jer (čast iznimkama) euro parlamentarci služe Uniji a ne Narodu, kako je to rekla Mama tamo, a ovdje… E ovdje je druga priča, ovdje je, kaže, najveća i najdomoljubivija, do duše Istanbulska Hrvatica.
Pitaju me zašto pišem u rukavicama. Trebalo bi pitati advokate. Došlo je takvo vrijeme, i za lupeže, i za poštene. Provalnici u rukavicama ne ostavljaju tragove, teško ih je otkriti, tome služe i ptice pričalice, i njihovi ‘vlasnici’, koji obično sve znaju, osim onoga što im se kaže, nek nemaju pojma.
Malo tko ovo čita, a da nije vrhunski forenzičar, i sigurno razumije većinu toga što piše, ali treba li slučajno neko pojašnjenje… Uvijek spreman na raspolaganju.
Ako ste slučajno nepoćudni, stare su metode, kako će vas dovesti u ‘red’.
Možete biti uvjetno rečeno najbolji, pošteni, perspektivni, bez mrlje na dosjeu ili savjesti, bez osnova, ni mogućnosti, za diskreditaciju. Ipak…
Istaknuti ste se na poslu, u djelovanju, želite napraviti nešto za mladost, koja dolazi, zaštititi ih od ulice, droge, nepotizma, korupcije pa rijetki pozitivci predlože da budete recimo šef policije u gradu XYK. Odlično, kažu, napokon prava osoba s obrazom i znanjem za takvo mjesto.
Nemaš pojma da se stvar počinje odvijati, i da ti već u kafiću, u kojemu konobari s visokom stručnom spremom, brata ili sestru salijeću probrani, čak i budući šefovi policije, a s najcrnjom pretpostavkom, kako se na tom, odjednom opskurnom, mjestu (gdje se jedino u gradu ne toči alkohol mlađima od 18 godina), nadvila crna, a crvena ptičurina iz okrilja Sustava.
Racije i inspekcije u srcu sezone, čak se i one male vrećice od cukara, dočim su zaprimljene, otvaraju i vonjanju, dok publika gleda. Naravno da u njima nema ništa osim cukara, ali ptice pričalice šire glas daleko od maloga gradića na jugu, sve do Fjume, odakle te osoba za koju bi stavio ruku u vatru, a i ona za te, uvjerava, kako u obitelji imaš narkomane, i to sve zna iz povjerljivih izvora.
Tvoji su ‘narkomani’, dakako ponosni i nose svoj teret, čak i privođenja u policiju, ali ti se ne žale i ne traže, možebitnu, intervencije. Svi znate za one, koji ne cmizdre nego se bore, a možda ste i vi takvi s primjerom osobnog, ili stradavanja u obitelji, od one tamne strane, inače svijetlog nam sustava. Iako se ta ‘svjetlost’ po statistikama i rang listama, ne drage mi EU-Ropske, ne bi baš moglo zaključiti, na onom dnu ljestvica.
Uključe se u tu hajku, dakako sasvim slučajno i ‘sanitarni’ inspektor, traži, nazovimo ga tako, Baja, vlasnika lokala uporno, i kad se ovaj, nakon prenesenih i utovarenih gajbi, napunivši puno dostavno vozilo, pojavio, ima što čuti.
Baja, koji mu je, prethodno, naplatio kaznu mjerljivu desecima tisuća kuna, zbog nekakve loše mikroklime u lokalu, sjedi pred njim u društvu zgodne mlade dame, i kaže mu smiješeći se: ‘Danas sam došao ovako, a sutra dolazim s torbom’.
Zamislite kakva dilema bi Vas obuzela… Dati gubi od Baje nekolike tisuća kuna, i biti miran od poziva na Sud, gdje naići, ponovno, na nerazumijevanje od strane Sutkinje ili Suca, koji će postupiti, ‘po Zakonu’ i oderati po špagu, ili…???
Vlasnik, još umoran od tegljenja gajbi, mutnih očiju od noćnog rada, i prethodno olakšan za dvadesetak tisuća kuna, donio je odluku, i progovorio: ‘Frajeru ako bilo kad ponovo dođeš u ovaj lokal s takvim namjerama možeš samo očekivati najgore čemu se možeš nadati, i ti i oni koje pošalješ, a mi ćemo znati ako neko bude dolazio u tvoje ime.’
To je borba protiv mita i korupcije. Naravno i prijavljen, imenom i prezimenom poznati Baja ostao je u ‘Sustavu’.
Ako niste znali, tako vam se to radi, i onda čemu čuđenje da ima Branitelja i ‘branitelja’, Ugostitelja i ‘ugostitelja’, Inspektora i ‘inspektora’, Policajaca i ‘policajaca’… u paralelnim svjetovima za one privilegirane i one obične.
Na one, koji otvoreno govore, i ne može ih se ni kupiti ni ušutkati, ne djeluju prijetnje i inscenirani napadi, jedino rješenje košta tri marke, ali ako uspije za sobom nosi prokletstvo, ne samo za egzekutore.
A djelatniku Policije, koji je vodio ‘pothvat’ diskreditacije osobe, i razbijanja pozitivne struje, inače mirni čovjek, kojega sam poznavao, pokucao je na vrata i rekao: ‘Diko imaš pola mjeseca dana da nađeš dokaze, kako je narkoman, ako to dokažeš ja ću riješiti!!! svoga Sina, a u protivnom ćeš Ti imati sa mnom posla.’ Bilo je to i malo oštrije, ali za one, koji drže da je ova priča istinita, da sve ublažimo, recimo da je ‘fikcija’, prispodoba, bajka ili basna. Da, da, poštovani čitaoče, i u takvom svijetu mi živimo. Na žalost, iako je napredovao u poslu, Sin Policajca je krenuo u alkohol i droge, a meni se na tu pomisao oči orose, ali suza ne kane. Mogu žaliti, ali pod nebeskim svodom sam malen.
Da ne pođemo u dugo… Upravo sam na društvenim mrežama napisao…
Čudno je da poštenima(?) u Sustavu, pa tako i dijelu uspješnih(?) u Policiji ide, kao podmazano, s brzim pilama (koje voze preko 160 km na sat kroz naseljeno mjesto), morskim jurilicama, ‘gajbama’, vilama (koje plaćaju milijunima kuna u kešu, a vrijede barem duplo), apartmanizacijom, poslovnim prostorima i slično… dok su se njihovi djelatnici, npr. u Dubrovniku hranili u pučkoj kuhinji.
O tome sam na vrijeme pisao, je li tome tako i dalje, ne znam. No, dobro se zna u Gradu tko ima obraz, a tko ga unovčio i izgubio za vazda.
Grad je danas, ipak nešto bolji, a fukare ostaju fukare i one gore i one dolje!
Onima, koji su me slučajno(?!?) obišli i materijalno olakšali, unatoč ovoj gore starijoj, i sada najnovijoj nenapisanoj, nekima poznatoj priči, po kojoj ispada da sam pegula spleta okolnosti i slučajnosti, za sada, mogu samo poručiti.
Hvala što snažite Duh i vjeru u Boga i Domovinu, koju ste, i vama sigurno poznatim, predmetnim činom, u meni samo učvrstili !
P.S. Fotografiju mi je ustupila draga gospođa i aktivistica Ana Musa i uz nju napisala:
‘Ima Boga, bit će i pravde za ovaj narod koji još uvijek kao omamljen spava zimski san, ali jao njima kad se probude, kad progledaju. Usput, prilažem fotku ovoga moskara u županijskom ženskom WC kojega je gđa Šuica prije mnogo godina dobila od čitatelja jednoga dubrovačkog lista kao druga najpopularnija osoba pa je – u bijesu što nije dobila zlatni, ovaj srebreni poklonila za ženski WC grada Dubrovnika. Ovo sam osobno snimila tamo, dok sam bila vijećnica, kao vječno sjećanje na taj veličanstveni dubrovački isprdak. Čast gosparima!’.
Stavovi i mišljenja u rubrici ‘Vaše vijesti’ ne izražavaju nužno uredničku politiku redakcije portala dulist.hr, već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora.