Ljudska humanost je prelijepa stvar, a koliko je ta rečenica točna svjedoči nam naš sugrađanin Mario Kusić. Naime, na svojim je društvenim mrežama podijelio svoju priču o velikoj pomoći koju su mu ukazale medicinske sestre iz Španjolske u trenutku kada je na predjelu Štikovice s motorom doživio prometnu nesreću. Dopustio nam je prenijeti njegovu objavu kako bi još dodatno zahvalio i pohvalio ove medicinarke koje su mu bile na pomoći u presudnom trenutku.
-Epilog: par dana na kauču, dugih kao vječnost, noga u gipsu, ogrebotine, antibiotici i painkilleri…još jedan član moto zajednice je u outu. Sad hitro letimo na prolog i bez mnogo osvrta na uzrok i tehničke detalje dolazimo do momenta kad se moje nekontrolirano klizanje na leđima zaustavilo. Pogled s plavog neba skrećem u desno tik do betonskog rubnjaka ceste, a zatim lijevo tik do rote auta koje je upravo svom silinom zakočilo. Užas! Zamalo…
Podižem glavu i gledam oko sebe. Kao u filmu, sve izgleda usporeno i utišano. Zumiram detalje: motor leži nedaleko, par dijelova razbacano naokolo, promet staje, ljudi izlaze iz vozila, ruke su crne od asfalta i roze od ogrebotina i već peku. Pogled zaustavljam na stopalu gdje zjapi ozbiljna posjekotina. Bijelo tkivo uskoro se zacrvenilo od krvi i na vrući asfalt počinje tiho kapkanje. Prsti na nogama kao kostreni vojnici, uredno poredani, nokti kao lica, a crvene ogrebotine kao odore na njima. Uhh. I na leđima osjećam da su ostrugana. Spuštam glavu nazad, pogled je opet uvis i razmišljam: ‘Je li moguće da se ovo događa?’
Uskoro se tonovi pojačavaju i vraćaju me u surovu stvarnost. Ljudi se skupljaju oko mene. Drugi ljudi ispravljaju motor i guraju ga u kraj ceste, para mi se dobro slomljen. Ozlijeđena noga mi se počinje nekontrolirano tresti…vjerojatno sam u šoku…
I tad se pojavljuju one. Dvije mlade Španjolke sa svojim mladićima. I preuzimaju kontrolu nad cijelom situacijom. Kao da su cijelo vrijeme bile tu i spremno čekale. I kao da se oduvijek znamo. Pitaju me kako sam, kako se zovem i gdje me boli. Odgovaram im na engleskom i onako nespretno recepcionerski se ispričavam što im kvarim odmor, na što mi rekoše da su one zapravo medicinske sestre i da su one to uvijek – i kada su na odmoru i kada su u bolnici. Predivno. Razmišljam kako je to sreća u nesreći. Ostajem na leđima. Skidaju mi kacigu koja je, nekim čudom, bez ijedne ogrebotine. Skidaju mi rusak. On nije bio te sreće, cijeli je izdrpan. Razmišljam kako je zapravo sreća da sam ga stavio na leđa. Jer da sam ga ostavio ispod volana, što često napravim, pa Bruce Lee bi sa svojim izranjavanim leđima bio mala beba za mene. Hitro cure dograbiše svoju kutiju prve pomoći i za tili čas mi očistiše sve ogrebotine i previše onu posjekotinu na nozi. Dale su mi i svoje piće. Još uvijek mi je sve djelovalo nekako nestvarno, kao da se događa nekom drugom. Stalno su me pitale mantra li mi se ili povraća, ali znao sam da nemam potres mozga. Ipak sam ih imao tri do sad. Ubrzo je stigla i hitna. Odmah sam dobio okovratnik i bio na nosilima. Pružio sam ruku svojim Španjolcima, pozdravio se i od srca zahvalio. U vozilu hitne pomoći sam razmišljao kako ne znam njihova imena i kako i ovo kao jedan vid zahvale neće doći do njih. HVALA VAM! – iznio je Kusić dodavši kako ‘možda ljudska humanost u teškim situacijama nema ime, struku ili naciju. I kao zalog za vedriju budućnost ona je zajednički nazivnik svih nas…’
Foto: Ilustracija