Naše vam je selo lijepo, ne bismo ga ni za što mijenjali, niti bi igdje drugdje živjeli. Ali, napušteni smo sa svih strana – istaknuli su nam u našem ovotjednom điru stanovnici Sustjepana koje smo u subotnje jutro zatekli u ovom mjestu. Tako su blizu gradu, a opet tako daleko. Nemaju butige, ali se nekako snađu. S kojim smo god od stanovnika porazgovarali, istaknuli su nam da je Sustjepan savršeno mjesto za život. Puno je zelenila, ali i skalina, pogotovo na putu koji vodi do mjesnog groblja i Crkve svetog Nikole. U šali su nam rekli kako znaju napamet i zatvorenih očiju koliko skalina imaju do svog praga. Poviše groblja nalazi se i veliko igralište na kojem se svakodnevno igra mnoštvo djece. Koliko su njime zadovoljni svjedoči i činjenica da ni stanovnicima okolnih mjesta nije problem ‘potegnuti’ do ovog igrališta kako bi im se djeca igrala.
Ipak, s nekoliko stvari koje su im od vitalnog značaja Sustjepanci nisu zadovoljni. Velike im glavobolje zadaje nova autobusna stanica, a jako su nezadovoljni i tužni što su u Crkvi svetog Stjepana, koja im predstavlja srce, kako vjerskog, tako i društvenog života, ‘spali’ na samo jednu misu mjesečno. Probleme im stvara i tamošnja crpna stanica za kanalizaciju iz koje se svako malo prazne fekalije te cijelo mjesto užasno ‘zaudara’ zbog nesnosnog smrada. Tužili su se, naglasili su Sustjepanci, više puta Gradu Dubrovniku i resornom pročelniku, ali njihov apel nije urodio plodom.
Kapi na sto mjesta. Kad počne kiša, moram sve micati. A kad bi išli nešto raditi, iz Zavoda nam ne daju – Nedjeljko Čanić
Također, nije im svejedno niti prolaziti u blizini kapelice sv. Nikole. Odozgo, govore nam, padaju ogromna kamenja, a zna naići i pokoja divlja svinja koja im utjeruje strah, pogotovo zbog djece. Prvi Sustjepanci koje smo sreli ističu da nisu sretni što im je autobusna stanica premještena na drugo mjesto. Ne sviđa im se ta promjena jer im je stanica sad – daleko. Naime, do prije godinu dana bila je ispred Crkve sv. Stjepana. Žalili su nam se i da im nije postavljena čekaonica ili barem nadstrešnica na stanici.
-Stanica je napravljena na silu. Imam 66 godina, a autobus je od tada uvijek stajao na starom mjestu, kraj crkve. Oni kažu nikad nije bila autobusna stanica. Prošla je godina dana, a oni nisu u stanju staviti čekaonicu. Ima ljudi koji su primorani čekati autobus po kiši i vjetru, lako je ljeti. Kaže: ‘Bit će kad bude para’, takav je odgovor iz Grada Dubrovnika. Ovo je strašno. Ako se premjestila stanica, trebalo je sve do kraja dovesti. A ni čistač ne dođe nego jednom mjesečno. Pa eto i da jednom mjesečno prođe ulice kako treba, nego mi čistimo – rekla je. ‘Ma popravio se’, nabacuje jedan od sumještana.
Tri crkve u mjestu, a misa jednom mjesečno
-Dobro je kad je ovako lijepo vrijeme. Ali zamislite kad je grubo vrijeme… Ma zamislite kad djeca trebaju ići u školu ili na trening? Nemaju se gdje sklonit’. Još su i velike lokve po cesti za nevremena. Bili smo se žalili, ali nas ne čuju. ‘Nemamo para, kad bude bit će’, kažu nam. Ništa se nije promijenilo, možete vi pisati što god hoćete – ističu. Prenijeli su im i kante za smeće na područje nove stanice. ‘Evo, mi živimo gore skroz na vrhu i stvarno nam je i to predaleko. A to je jedino mjesto za ostaviti smeće’, govore. Butige nemaju, a prije rata su ih imali i dvije. U grad idu po osnovne stvari. ‘Da barem imamo kiosk’, žale nam se. Uz to, najteže im pada što su im ukinuli mise. Sad ih imaju samo jednom mjesečno.
-A imamo čak tri crkve – Sv. Stjepan, Sv. Antun i Sv. Nikola. Restoran nam se nakon sezone zatvorio pa sad nemamo ništa. Eto, baš ništa – govore nam dok prolazimo pored Crkve sv. Stjepana i dodaju: ‘Ali pitajte Nena, on će vam više toga reći’. Baš je tada gospar Nedjeljko Čanić, od milja Neno, meo ispred crkve. Održavanje crkvice njegova je službena dužnost već četiri godine. Upravo se u ovoj crkvici mještani inače rado okupljaju. Jednostavno je centar Sustjepana.
-Prije mene ju je moja pokojna mati držala, a ja sam odmalena s njome išao u crkvu. Nažalost, propada jer neće nitko da se brine o njoj, ljudi nemaju vremena. Za druge stvari se nađe, a za nju ne – kaže nam i dodaje: ‘Slobodno uđite unutra, ja sam pare i zlato odnio sa sobom’, kroz smijeh će. Prvo što primjećujemo je renovirani triptih Bogorodice s Djetetom i svecima iz 1535. godine. ‘To vam je u našoj crkvi najpoznatije’, reći će. Ali, ono što nam je također privuklo pažnju su zidovi puni vlage u cijeloj crkvi. Priča nam i kako je za vrijeme rata dijelom uništena, a najviše je stradao krov. Kupe im prave probleme jer za vrijeme nevremena naveliko prokišnjava.
‘Kapi na sve strane’
-Kakvo je sad stanje, treba ovo sve dignuti ća… I napraviti parking. Nitko neće ništa. Kapi na sto mjesta. Kad počne kiša, moram sve micati. A kad bi išli nešto raditi, iz Zavoda nam ne daju. Pomogli su nam 80-ih godina kad smo prvi put renovirali crkvicu pa su nam tada udijelili meštre. Ali mi smo sve sami renovirali našim novcima. I iza rata smo renovirali sve svojim parama. A ovo je vrijedna crkva. Rekli su nam da u Hrvatskoj imaju samo dva oltara kao što je naš. Drugi je u Rijeci – reći će. U crkvi se nalaze ukupno tri oltara posvećena Gospi od Karmela, sv. Antunu i sv. Stjepanu. A jedna od najvećih proslava upravo je za vrijeme blagdana sv. Stjepana.
Groblje je bilo porušeno, dva smo puta pravili grob. Rekli su nam da ćemo dobiti ratnu odštetu, ali ništa nismo dobili – Marina Čanić
-Tada, i za Gospu Karmelsku koju je prije slavilo pola sela, ovaj gornji dio Sustjepana… Ali kako je dosta starijih pomrlo, malo tko o tome drži. Gospa Karmelska se slavi u ovom gornjem dijelu, a dio uz more slavi sv. Stjepana ili sv. Antuna – ističe. Prisjeća se rado i don Mirka Ljubića. ‘Dok nam je bio on, bilo je mladosti. Na oltar se nije moglo stati. Sjeo bi s nama uvijek poslije mise. Imao je prodiku što je nitko nije imao. I svake smo nedjelje imali misu… Ma mi bismo samo htjeli da nam to vrate. Da svake nedjelje imamo misu’, naglašava nam želju očito svih mještana Sustjepana. Ima ih više od 300-tinjak u mjestu. Te su nedjelje imali krštenje u crkvi. A krštenja bude malo kroz godinu. Kažu nam mještani, na pet umrlih – jedno je rođeno. U crkvi nam se priključila i žena gospara Nena, gospođa Marina Čanić. I ona nam je odmah počela pričati o lošem stanju crkve. ‘Pogledajte kako se raspada crkva. Potrebno ju je održavati, ali na sve strane se nalazi vlaga’, ističe nam gospođa Marina. Dodaje i kako je starijim ljudima najteže što nema mise svake nedjelje. Jer se nažalost ne mogu svaki put zbog nje uputiti u grad. A i da idu prema gradu, primjerice po kiši, problem im stvara opet autobusna stanica. Tu jest postavljena nova čekaonica, ali za njih nije dobra. Žale za prošlom čekaonicom/kućicom od betona koja ih je štitila od nevremena kad bi čekali autobus.
Još uvijek se druže
-A sad kad puše, ne mo’š ostati od bure i kiše. Mi pripadamo gradu i zato nam trebaju gradske čekaonice. Tako su nam rekli. Pa ima betonska u Čajkovićima. Ispod ove se ne možemo sakriti. Ali u što se potrošilo toliko para za obnovu ove preko puta? A nije se postavila čekaonica… Samo tjedan dana iza, ponovno se kopalo jer je cijela stanica poplutala. Kad je kiša malo jača, ne možeš se tamo ni iskrcati – govore nam naši sugovornici iz Sustjepana. Ali, opet gledaju sve nekako pozitivno… Imali su ove godine turnir na male barice ispred crkve. Kažu kako se uvijek nešto događa. Kao mjesto druženja ističu nedavno uređeni vanjski prostor preko puta crkve, odmah uz more. Zajedno su ga obnovili, uloživši vlastite novce.
-Znamo često sjest’ vanka, uz more, a moj muž dosta riba. Imamo gore u selu mladog susjeda koji obožava lov. A kako kod nas zna biti puno divljih svinja, neki dan je jednu ulovio i napravio pravu gozbu. Donijeli smo ogromnu teću, počelo se kuhati u 14, jeli smo u 19 sati. Svatko je donio svoj pjat, pribor, a nas nekoliko žena što se družimo napravile smo po kolač i dolje smo se svi odlično zabavili i najeli. Bilo je fenomenalno. Jedan je mladi susjed slavio rođendan i isto smo se tako dolje okupili kod klupa, kupili ćevape, a majka mu je donijela tortu – ispričala nam je gospođa Marina Čanić. Inače, na tom se istom mjestu redovito druži s nekoliko prijateljica, odnosno susjeda. -Sjednemo dolje na sunce i uživamo uz kavu ili kolač. Mi smo još zadržali onaj pravi duh i družimo se od mladih do starijih. Idemo i na kavu jedni kod drugih. Napravili smo taj prostor za druženje, svatko je dao malo solada. Vodovod nam je rekao da ćemo moći spojiti vodu, napravili smo i lijepo pilo ugradili su nam svjetlo. Sustjepanci su iz svog špaga dali solde za cimenat, cigle i sve što je trebalo. Klupe nam je dala Mjesna zajednica – govori nam i dodaje kako u Sustjepanu imaju jako puno doktora, kuhara, profesora, ali i ‘doktora za opekotine’, tj. Pera Jakobušića. Ono što im posebno fali je jedna lijepa šetnica uz more jer je cijelo naselje dosta aktivno i vole se prošetati, a pogotovo predvečer.
Još jedan mještanin na kojeg smo naišli, govori kako je odnos prema crkvici ‘sramota nad sramotama’. Dodaje i kako je prije Sustjepan bio k’o jedan.
‘Kad sam bio mulac, ma ako se ne bi starijemu javljao, fasovo bi doma. A i u školi. Išo sam u šegrtsku na Stradunu. U 8 ura kad bi me netko vidio, pit’o bi me ‘što činiš?
-Kad sam bio mulac, ma ako se ne bi starijemu javljao, fasovo bi doma. A i u školi. Išo sam u šegrtsku na Stradunu. U 8 ura kad bi me netko vidio, pit’o bi me ‘što činiš?’ – kaže. Prisjeća se da su uz butige, u Sustjepanu imali i gostione pa čak i dvije škole. ‘A sad nemaš ništa. Kako se koja vlast mijenja, tako nam nešto dignu’, kroz smijeh će. Na to će gospar Neno da su nakon rata, u brojnim mjestima koja su ‘fasovala’, fasovali i odnosi među ljudima… ‘Pojavila se đelozija’, priznaje. Pitali smo ih i okupaju li se ikako? — Da, ali ove je godine rijeka bila jako hladna. Jer hidroelektrana nije radila pa su morali pustiti vodu u Rijeku dubrovačku. To je bio led ledeni ođe – pričaju nam. Lijepo je vidjeti, nakon toliko reportaža, da se mještani i dalje uvelike druže. Među njima vlada zajednički duh koji najviše dolazi do izražaja kroz brojne projekte u koje u većini slučajeva ulažu vlastite solde. Možda ima i među njima onih koji gunđaju na svaku stvar, ali kad treba – uvijek su k’o jedno.
Prva crta obrane
Mi smo bili prva crta obrane i morali smo poći ća. Kada je došla Slavia, digli su nas u sred noći jer su starci i djeca morali ići. Uputila sam se s djecom, muž ostao ovdje, gorila je taman luka, to je bilo užasno. A, zamislite natukli smo masline 20 dana prije početka rata, nitko nije ni razmišlj’o da bi se takvo što moglo dogoditi. Groblje je bilo porušeno, dva smo puta pravili grob. Rekli su nam da ćemo dobiti ratnu odštetu, ali ništa nismo dobili – prisjetila se gospođa Marina Čanić, a njezin suprug Nedjeljko istaknuo je kako je zanimljivo da nijedna od crkvi nije puno stradala u ratu.
-Na Crkvi svetog Antuna bila je jedna jedina rupa na vratima, a geler je u nju ušao. Nigdje nema na zidovima tragova gelera. Sveti nas je Ante spasio i za Drugog svjetskog rata, sve je bilo bombardirano i kuće srušene, a sveti Ante je ost’o čitav. Mještani nisu stradali – rekao nam je Nedjeljko.
Pišu: Maria Prkut i Leona Rašica (Iz tiskanog izdanja od 30. listopada 2019.)