Ma nije neki smak svijeta ostati šest i pol sati bez telefonskih veza i interneta. Neki su se odmorili, odahnuli od silnog surfanja i telefoniranja, slanja esemesova.
Ma bilo je i onih koji su šizili i koji su gotovo već doživljavali apstinencijsku krizu, tražili po šupama analogne telefone… Čim se Internet regulirao sumanuto su surfali kako bi nadoknadili propušteno. Sve u svemu, tih par sati (s iznimkom što ni telefoni nisu radili) vratili smo se nekih petnaestak godina unatrag. U vrijeme bez mobitela, interneta, portala.
To me vratilo u film kad sam sjedala za stolom u redakciji na kojem je stajala narančasta Olympia s uvučenim papirom. Do stola koš za smeće prekrcan zgužvanih listova. Falilo bi se slovo i sve bi se pisalo iz početka. Crvenom kemijskom radile bi se po tekstu redakture i lekture i onda sve to prekucavalo kako bi izgledalo urednije. Tekst se slao faksom, u teškom deadlineu sve bi se diktiralo, gospođama koje su radile u daktilo-službi, a slike… Nije bilo digitalaca. Fotografije su se razvijale u tamnoj komori, stavile u kuvertu s velikim naslovom ‘expedit’ i autom vozile za Split. Nisu se obrađivale, nije bilo fotoshopa. I sve bi se to ‘sutra’ našlo složeno u novini. Sve su to bile freške, vijesti od jučer. I nije to bilo prije 30-40 godina. Nije to bilo toliko davno.
A danas… Danas ako u roku od par minuta vijest nije objavljena na portalu i facebooku, tad smo lijeni, nesposobni, nemamo budućnost. Ah, ti neinformirani novinari… Malo se ipak pretjeruje, zar ne!?
Što nam se danas dogodilo? Zakačili smo se na tehnologiju. Zavrtjeli se u njenom žrvnju i tko preživi pričat će. Meni se ipak, barem u kratkom blicu, bilo lijepo vratiti u ta danas ‘zatucana’ vremena.
A tijekom tih šest sati telekomunikacijske blokade banke su zakazale jer su im sustavi potpuno pali, bankomati nisu funkcionirali, butige nisu fiskalizirale račune, nisu se mogle peglati kartice.
Nego, jeste li pokušali ostvariti hitni poziv? Jeste li pokušali okrenuti 112? E, pa ni to nije radilo i na tom je zapravo pao cijeli sustav. Do hitne, vatrogasaca, policije se nije moglo, osim pokucat im na vrata. I ovaj smo put imali sreće jer hitnih intervencija nije bilo (a možda je potrebe bilo, ali telefona baš i ne?!), a onima kojim je nužno trebao doktor, sami najbolje znaju kako su se snašli. Nažalost.
I da… od gradonačelnika i njihovih službi nismo dobili rečenicu očitovanja, opravdanja, isprike. OK, nije zakazala Gradska uprava, nije i za to bio Vlahušić kriv, ali nekako bi bilo lijepo da je nekom svom potrčku izdiktirao tri rečenice u kojima će objasniti svojim sugrađanima i turistima kako će uložiti sve napore i potegnuti sve veze kako se ovakva situacija ne bi ponovila. Pa makar i izgovorio nebulozu, što mu nije baš strano. Ali od njega ni riječi. A riječi kritike izostale su i od petoro naših saborskih zastupnika. Tek oni vođeni su geslom ‘Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba’.
No, kad razmišljamo o optičkom kabelu ili dva optička kabela, koja su zakazala u isto vrijeme i ostavio nas u apsolutnoj telekomunikacijskoj izolaciji, čini se da ima velikog razloga za zabrinutost. Kabeli su za sad samo zakrpani. I zamislite ‘pošla’ su dva baš u isti tren. Nekako čudna koincidencija. Bolje rečeno da taj jedan mljetski uopće i nije bio u funkciji.
No, pustimo sad kvar i odsječenost Grada. U svjetlu cijele ove ‘naše’ priče dolazimo do nacionalnog problema gdje se premijer Milanović našao u sukobu s najmoćnijom ženom svijeta, Angelom Merkel. Zašto? Pa, Milanović se sjetio kako bi bilo dobro iz EU fondova izvući sredstva za strateški projekt izgradnje mreže širokopojasnog interneta na područje cijele države, koja bi tada i ostala u vlasništvu države. Tim projektom do 2020. godine osiguralo bi se svim građanima pristup internetu brzinom većom od 30 megabita po sekundi. Ali Merkelica koči projekt, ne želi da koristimo europske novce, jer zašto bi tim projektom išli na štetu tvrtci Hrvatski telekom, koja je u većinskom vlasništvu Deutsche telekoma. I tu dolazimo do početka i kraja priče. Za šaku kuna skinuli smo gaće i rasprodali sve što je vrijedilo. Privatizacija je uzela svoj danak, a danas postajemo svjesni njezinih posljedica, no ni to nas ne zaustavlja. Rasprodajemo i dalje!
P.S.
Kad nam slijedeći put pukne optički kabel, a nitko ne jamči da neće, ne preostaje ništa drugo nego stavit prst u uho i tulit.
Adio vam