Aktualno

MAJURSKA NAČELNICA KLEMENTINA KARANOVIĆ Ni potres nas ne može otjerati. Ljudi su žive glave sretni u svom dvorištu

Dubrovnik je moj grad. Dubrovčane pamtim kao gostoljubive i pristojne. Sjećam se još onda svi bi kulturno u redu čekali na ulazak u autobus na prednja vrata. Nije bilo šanse ući na srednja i prošvercati se kao u Zagrebu. Imam puno prijatelja tu. Ostvarila sam mnoge kontakte s ljudima iz sporta koji nam danas pomažu – priča za DuList Klementina Karanović bivša igračica Ženskog nogometnog kluba Ombla, a danas načelnica Općine Majur u Sisačko-moslavačkoj županiji koja uslijed nekolicine razornih potresa trpi teške gubitke. Srećom, napomenut će, oni u ljudstvu nisu brojni, no podosta ih je zbog dotrajalosti objekata i loše izgradnje ostalo bez krova nad glavom. U njezinom kraju stoga već neko vrijeme boravi čitava vojska volontera koja je pomoć potegla i s krajnjeg hrvatskog juga. Među njima je sudski vještak Davor Grbić iz Cavtata koji s načelnicom Karanović svakodnevno obilazi teren. Kaže nam kako joj telefoni od ranog jutra do kasno navečer ne prestaju zvoniti, no za nas je uspjela izdvojiti nekoliko slobodnih trenutaka. Inače, nastavlja, ruka pomoći im je više nego dobrodošla.

Stanovništvo im je staro, nerijetko i socijalno ugroženo, a prirodna katastrofa koja ih je zatekla tek je jedan u nizu izazova s kojim se bore od završetka Domovinskog rata.

Klementina Karanović s gradonačelnicom Pakraca Anamarijom Blažević i pakračkim vatrogascima

Druga država

— Naša općina je po indeksu razvijenosti 25. najnerazvijenija u Hrvatskoj. Imamo 800 stanovnika na 67 kilometara četvornih. Dugotrajna je zapuštenost. Stradali smo u Domovinskom ratu. Godine 1991. i 1995. su kuće bile zapaljene. Krenulo se u obnovu, ali kraj se do danas nije oporavio. Prije je ovo područje bilo razvijeno. Grad Hrvatska Kostajnica, koji je tada bio u općini koja je obuhvaćala i moju, je imao četiri i pol tisuće zaposlenih, a sada nema ni toliko stanovnika. Nema mladih ljudi. Ulaskom u EU i otvaranjem granica, oni koji su bili radno sposobni i koji su željeli napraviti nešto više za svoju obitelj su otišli. Nas ostale ni potres ne može otjerati. Ne žele nikuda otići. Dobri ljudi nam nude da se malo odmorimo u Zagrebu ili Novom Vinodolskom, ali oni se ne žele maknuti iz svojih dvorišta – govori Karanović i dodaje kako su sela uglavnom van glavnih cesta, priroda je prekrasna, zrak je čist. Ljudi žive relativno dugo, možda im je materijalna kvaliteta života lošija, ali imaju ono što oni u gradovima tek priželjkuju. Razlog, ističe, nevolji koju proživljavaju tako ne možemo tražiti samo u potresu već ukupnoj nezainteresiranosti vladajućih za ovaj predio Lijepe naše.

— Ne postoji strategija razvoja Hrvatske. Na papiru se ona možda donese, ali nema političke volje. Mi nemamo ljudi na visokim političkim funkcijama koji bi se mogli zalagati da se u naše područje više ulaže. U mjestu Majur imamo sto zaposlenih u drvnoj industriji i to je sve. Sve susjedne općine pripadaju prvom indeksu razvijenosti. Siromaštvo je veliko. Jedino dobro što je ovaj potres donio je što je donesena pomoć, obiđeni su ljudi i viđeno je kako se živi 80 kilometara od Zagreba. Posjetitelji su doživjeli kulturološki šok. Mnogi su se rasplakali. Ne mogu vjerovati da ljudi u ovo doba žive na takav način. Već dulje vremena govorim da smo kao druga država – tumači. Inače, kao i u slučaju prirodne katastrofe, tvrdi, svjesni su bili da će angažman vrha izostati pa su se odlučili organizirati sami. Od prvog dana rukovode svim akcijama. Od ver¬tikalne pomoći županijske ili državne razine, kaže Karanović, jedino što su tražili i dobili je ona od vatrogasaca iz cijele Hrvatske. Posebno su zahvalni gradonačelnici Pakraca Anamariji Blažević, načelniku Općine Vidovec Brunu Hraniću i konavoskom načelniku Božu Lasiću koji su poslali svoje sugrađane te sustavno rade na obnovi.

Kamper na slici dar je Mata Popovića iz Konavala

— Došle su brojne građevinske tvrtke. Prošli tjedan smo imali preko 250 volontera na terenu. U jednom danu smo odradili toliki posao i spriječili smo da ljudima kisnu krovovi te im omogućili koliko-toliko normalan život. Jedino mi je žao što ih, jer smo se toliko fokusirali na posao, nisam uspjela uslikati ili snimiti koliko je srce Hrvata. Uspjeli smo riješiti 95 posto toga – komentira majurska načelnica. Što se pak tiče prašine koja se podigla oko poslijeratne obnove, iznosi, kako su činjenicu da se ona ne provodi kako treba znali dok je još bila u tijeku. Ona se radila na veliko, a angažirani ljudi nisu bili građevinski radnici već pekari ili konobari koji su se tada s tim prvi puta susreli. Osobno poznaje nekoliko osoba koji su imale loše iskustvo. Trenutno, na tamošnja dva stambena objekta na kat, a u kojima žive višečlane obitelji te su imali i energetski certifikat, fasada izgleda odlično, ali unutra je sve popucalo. Jedno od opravdanja je, priča, da su tijekom Domovinskog rata kuće zapaljene pa su bile smrznute. Obnova se napravila stihijski, u suprotnom danas ne bi imali ovu situaciju.

Pomoć ne prestaje stizati

— Na području općine imamo procijenjeno oko 450 stradalih objekata, a 90 posto ih je manjeg oštećenja. Uglavnom je puknuo dimnjak ili je palo nekoliko crjepova. Uz pomoć vatrogasaca uspjeli smo sanirati sve te štete unutar 5–6 dana što se pokazalo pametnim. S prvim potresom od pet stupnjeva Richterovih nismo imali problem, ali kod drugog jačine šest je već sve popucalo. Tako imamo preko 45 kuća koje moramo iseliti u kojima većinom živi starije stanovništvo. Tražimo da nam se pošalju kontejneri i kamp-kućice. Također, pokušavamo bakama u sklopu njihovih šupa napraviti prostor tri puta tri metra četvorna za dulje stanovanje. Od potresa su svi psihički rastrojeni. Bez obzira na oznake – crvena, žuta ili zelena, ljudi ne žele spavati u kućama. U njih se uvukao strah. No, sretni su što su doma pa makar u dvorištima – ističe Karanović koja je ujedno predsjednica lokalne akcijske grupe Una, a putem koje se provodi projekt ‘Zaželi’ za pomoć ugroženim skupinama. Ukupno 11 sudionica tako će obići 100-tinjak starijih osoba i popisati što im je potrebno.

— Najsiromašniji su najzahvalniji i najskromniji. Oni kažu da im ništa ne treba. Dovoljno je da su u svom dvorištu i imaju živu glavu – podvlači. Ipak, trenutno prikupljaju konzerve hrane i hrane koja može duže stajati jer ne dao Bog većeg potresa da nestane struje, kad se zatvore dućani da imaju neke zalihe. Potreban im deterdžent za pranje rublja, a zaprimaju i donacije građevinskog materijala. U prošlu srijedu na adresu općine došao je i e-mail iz Psihijatrijske bolnice Popovača o formiranju mobilni timovi. ‘Svi su ludi, psihoza je, ljudi su nemirni’, zaključuje Klementina Karanović pa će im takva pomoć itekako biti od koristi. Ni ona sama, napominje nije obučena da se bavi ovakvim situacijama. Okolnosti joj je olakšalo njezino prethodno iskustvo sportašice te trenerice ženskog nogometa. Baš u ovim trenutcima, tumači, do izražaja dolazi nužnost timskog rada i planiranja unaprijed. Upravo bi, govori, ovim putem trebala ići čitava Hrvatska, a ne stajati rame uz rame samo kad je vrlo dobro ili jako loše. Ono između se itekako računa, a tada na površinu ispliva previše razlika.

Zajedništvo, poručuje nam za kraj, bilo je i ključ uspjeha momčadi ŽNK Ombla kojem se pridružila početkom 2000.-ih. Za to razdoblje života te grad podno Srđa veže je pregršt lijepih uspomena. U Dubrovnik je stigla na poziv dugogodišnjeg predsjednika, pokojnog Iva Bratičevića. Stanovala je u Gružu i Rijeci dubrovačkoj sa svojim suigračicama, a kako su objedovale u Hotelu Petka, Bratičević im je za potrebe prijevoza nabavio peglicu. Kako je s vremenom njihov broj porastao, peglica više nije mogla podnijeti njihov teret pa je jednog dana jednostavno stala na cesti, sa smijehom u glasu unatoč nevolji kaže nam Karanović. S radošću prisjeća se i nogometnog terena u Lapadu gdje bi se nakon kišnog treninga uvalile u blato pa bi im pokojna gospođa Katija, inače tajnica kluba, prijetila da će dresove same prati. Kasnije, objašnjava nam, situacija se zakomplicirala jer se zaposlila u Hrvatskoj Kostajnici te je čak neko vrijeme putovala u Banovinu, a vikendom se vraćala u Dubrovnik igrati nogomet. ‘Pregršt je lijepih uspomena’, ponavlja Klementina Karanović, načelnica Općine Majur pred čijim stanovništvom je duga i hladna zima. Našim dobročinstvom, pokušajmo ih bar malo ugrijati.

Foto: Općina Majur/Davor Grbić

Iz tiskanog izdanja DuLista od 13. siječnja 2021.

Pročitajte još

UNATOČ OTEŽANIM UVJETIMA ACI u 2020. zabilježio prihod od 185 milijuna kuna

Dulist

MARO KOLA IZ BANIĆA PRAVI JE MEŠTAR Izrada lijerica naša je obiteljska tradicija. Trudim se prenijeti je sinovima

Leona Rašica

NIKO HAJDIĆ Postira je čudo. Na njoj sam upoznao ženu, a posada i putnici su kao obitelj

Leona Rašica

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija