Cijela je zemlja na nogama nakon brutalnog ubojstva 19-godišnjeg mladića u Drnišu. S punim pravom! Propituje se cijeli pravosudni sustav. I treba naravno! Ključno je pitanje, naravno, je li se ova strahotna tragedija mogla i trebala spriječiti. Mnogi su uvjereni da je drniški monstrum trebao biti iza rešetaka i da je sustav kriv za izgubljeni nevini mladi život. I uništene živote njegovih roditelja, obitelji…
Je li trebao/mogao biti iza rešetaka?!
U „moru“ obrazloženja koja sam čula/iščitala, pravno logično gledano, najpreciznije, najrazumljivije i najtočnije je ono poznatog odvjetnika Ljuba Pavasovića Viskovića koje je iznio na RTL-u. Ubojica je, pojasnio je Pavasović Visković, izdržao 15-godišnju kaznu zatvora za prijašnje ubojstvo koja je „u trenutku izricanja bila gotovo najviša moguća kazna za to kazneno djelo“.
Postavilo se i pitanje je li ovaj zločin mogao biti spriječen na temelju kaznene prijave iz 2023. godine u kojoj se ubojicu teretilo za nezakonito držanje oružja. Nije! Ovi što tvrde da jest ili jednostavno nemaju pojma ili pak, s obzirom da je većinom riječ o određenim oporbenim političarima, populistički prikupljaju poene. Jer, kako naglašava Pavasović Visković, „da je bio osuđen na godinu dana zatvora, opet to ne bi donijelo drugi ishod jer bi on barem godinu i pol bio kod svoje kuće i opet bi postojao potencijal da napravi ovo što je napravio“. Ništa tu ne bi pomoglo ni brže procesuiranje te kaznene prijave, a ni eventualno istražni zatvor. Objektivno je jednostavno tako!
Ima Pavasović Visković i pravo kada kaže da „pravosuđe ne funkcionira kao mehanizam za kažnjavanje mogućih budućih namjera, već postupa prema već počinjenim kaznenim djelima“ i da se „pravni sustav ne može temeljiti na naknadnim pretpostavkama“. Međutim, moje je mišljenje kako je ipak naš pravosudni sustav „kriv“ za ovu tragediju. Zapitat ćete se sada, moguće, kako kad sam se usuglasila s tumačenjem poznatog hrvatskog odvjetnika. E pa, zato jer to nije ni pitanje slaganja, već našeg objektivno-pravnog realiteta, odnosno pozitivnog zakonodavstva temeljem kojeg je Pavasević Visković dao navedeno tumačenje. Međutim taj, kako sam ga naslovila, objetivno-pravni realitet, odnosno sustav, je mogao i, po mom mišljenju trebao biti drugačiji. Odnosno stroži.
Smrtna kazna – NE! Doživotni zatvor – DA!
Uzmimo za primjer i usporedbu Sjedinjene američke države. Kazne za brutalna ubojstva kakvo je počinio ovaj ubojica recidivist sredinom ’90-tih, kada je nožem izbo mladu djevojku iz susjedstva, ne bi bila 15 godina zatvora, nego vjerojatno doživotni zatvor. U nekim saveznim državama čak i smrtna kazna. Osobno sam protiv smrtne kazne iz više razloga, primarno jer je znanstveno dokazano da postojanje smrtne kazne u državama u kojima je ona jedna od kazneno-pravnih sankcija, uopće ne smanjuje stopu ubojstava. A s druge strane, smatram da se čovjek ne smije „igrati Boga“ i oduzimati živote. Ali sam apsolutno za doživotni zatvor, a koji u našem kazneno-pravnom sustavu nije opcija. E pa, ja smatram da bi trebao biti. I ne slažem se s Pavasović Viskovićem u tumačenju svrhe kažnjavanja i njegovoj konstataciji da „pravosuđe ne sprječava ništa”, već „kažnjava ljude za kaznena djela koja počine.“ Upravo suprotno! Svrha kazneno-pravnog kažnjavanja nije odmazda kao u prošlim vremenima, već upravo u, između ostaloga, prevenciji. Odnosno utjecaju na počinitelja da ubuduće ne počini isto ili slična kaznena djela. Ne slažem se s ovim odvjetnikom ni u tvrdnji da se ovaj monstruozan čin nije mogao predvidjeti. Opet upravo suprotno! Itekako je bilo jasno i izvjesno, a čemu svjedoče i izjave sugrađana ubojice koji ga znaju i od njega strahuju od djetinjstva, da će napraviti nešto strašno. I upravo zato sam za kaznu doživotnog zatvora. Ne zbog odmazde, već prevencije. I u tom segmentu naš je kazneno-pravni sustav po mom mišljenju loš.
Blagi sustav postaje ubojica!
Određeni pomak naprijed je učinjen 2013. godine kada je izmjenama Kaznenog zakona najveća zatvorska kazna povećana s 40 na 50 godina zatvora. Ali opet tih maksimalnih 50 godina se može izreći samo počiniteljima koji su počinili kaznena djela za koja je izrečeno više kazni dugotrajnog zatvora, a to su one od 21 do 40 godina. I što se s time postiglo? Po mom sudu malo. Jer, evo pojasnit ću na primjeru. Psihopat hladnokrvno i brutalno ubije nekoliko ljudi. U trenutku počinjenja ubojstava ima npr. 25 godina života. Na sudu svjedoče psihijatri i iznose mišljenje da je riječ o osobi koja je, pojednostavljeno rečeno i prevedeno na laički rječnik, jednostavno takva. Šanse da će ikakvo liječenje uspjeti rehabilitirati tu osobu i od nje učiniti normalnog čovjeka – nema. I to mu je „u krvi“. Da hladnokrvno ubija. Dakle imate s jedne strane predviđanje da će ta osoba ako ikad bude puštena na slobodu ubiti ponovno. A s druge strane imate sustav koji će toj osobi omogućiti izvjesno jednoga dana ponovno slobodu. I novo oduzimanje života. Jer, da se vratim na primjer, taj mladić od 25 godina nek’ u zatvoru provede tih maksimalnih 50 godina može izaći na slobodu ako doživi 75 godina života. I ubiti. Dakle, da, sustav mu je omogućio da ubije ponovno i, da, sustav je po meni onda „kriv“! Da budem još slikovitija – prvo ubojstvo/ubojstva je počinio on, i tu sustav nije mogao ništa, jer nije naravno mogao predvidjeti. Ali drugo ubojstvo/ubojstva je počinio sustav, jer mu je omogućio slobodu. A nije trebao/smio!
I suci su “krivi” za manjak pravne sigurnosti!
Moram se spomenuti i hrvatskih sudaca, koji su kaznu dugotrajnog zatvora izrekli samo u četiri slučaja. Dakle samo četiri puta. Imaju je na dispoziciji, a ne koriste je, po mom mišljenju, koliko bi trebali. Štoviše, u spomenutom rasponu kazne za ubojstva generalno biraju one manje. Oni će za to naći obrazloženje, pravno naravno, ali ja ga osobno, opet generalno gledajući, a mišljenje baziram na određenim konkretnim slučajevima koje sam proučila, ne nalazim.
Zaključno podcrtat ću svoje mišljenje koje sam već u tekstu iznijela: doživotni zatvor kao kazneno-pravna sankcija bi trebao postojati kako monstrumi ne bi imali mogućnost oduzimati živote. Također, suci bi trebali biti stroži pri izricanju kazni. I tek kad bi se navedeno primijenilo, odnosno promijenilo, mogli bi reći kako je ostvaren ustavno-pravni koncept pravne sigurnosti. Naravno, maksimalno koliko je to u životnom realitetu moguće. Ubojstava koja se nisu mogla predvidjeti ni spriječiti će uvijek biti, naravno, kao što ih je uvijek bilo. I tu je i najbolji pravni sustav nemoćan. Međutim, ova koja su se mogla predvidjeti i spriječiti, kao što je ovo u Drnišu, trebala bi poslužiti kao opomena i poticaj da se naš kazeneno-pravi sustav unaprijedi. Jednom rječju, vrlo jasno, postroži!
