Ljubav na tri kontinenta

Bračni par Rina i Francis Brassard, iduće će godine proslaviti 20. obljetnicu braka. A njihova životna priča izuzetno je zanimljiva, posebno zbog toga jer su se nakon Kanade, SAD-a te Japana odlučili s djecom skrasiti u Dubrovniku.

Rina je rođena u Dubrovniku, a Francis je rodom iz St. Hyacinthe, odnosno Quebeca, francuskog dijela Kanade. Upoznali su se 1987. godine u Dubrovniku. Zanimljivo je da je Rina godinu dana prije upoznala buduću svekrvu i šogoricu, prateći izlet u Međugorje:
 
UPOZNAVANJE
 
– Tada sam radila u Atlasu kao turistički vodič za francuski i engleski jezik. Pratila sam jednu grupu Kanađana na duhovnom putovanju u Međugorju. Bio je to moj prvi susret s njima. Silno su mi se svidjeli jer su bili veseli. Susretala sam često osobe iz Francuske i Belgije, ali nikad nisam čula "quebecki" francuski. Bila je to grupa veselih žena, pa sam dio njih pozvala na kavu kod moje mame. Gospođa s kojom sam najviše komunicirala dovela je svoju prijateljicu, Mirelle Brassard, majku mog budućeg supruga. Ona je dogodine došla s cijelom obitelji u Dubrovnik. Imali su problem s hotelskom sobom. Naime, željeli su ostati duže, no s obzirom da je hotel bio prepun, nikako im nisu mogli izaći u susret. I sjetili su se da imaju nekoga u Dubrovniku. Pozvali su me i ja sam im pronašla privatni smještaj, a oni su produžili boravak u Dubrovniku. Tada sam prvi put vidjela Francisa – prisjeća se Rina i dodaje kako su se ubrzo počeli i dopisivati.
 
DOPISIVANJE

– Uslijedio je poziv da dođem u Kanadu. S obzirom da su cijene bile ogromne, nije bilo moguće realizirati taj put. U međuvremenu sam promijenila radno mjesto i postala referent prodaje avio-karata, a jedna od privilegija koji su imali obični radnici, jest popust na avio karte. Tako sam igrom slučaja dobila popust, i uspjela prvi put poći u Kanadu. Popust iz Atlasove kvote odobrila je, danas kolegica sa studija, Aida Cvjetković. Ubrzo sam i po drugi put pošla u Kanadu. Tada je još trebala viza, a nekako se sve zgodno složilo. Atlas je tada slao svoje zaposlenike na tečaj za agente za prodaju međunarodnih avio-karata, otišla sam u Beograd i dobila vizu. I slijedeće godine sam opet bila i vratila se, pa smo se opet dopisivali, dopisivali i dopisivali – naglašava Rina. Ona i Francis vjenčali su se u Dubrovniku, u jeku Domovinskog rata. Prvo u Općini 19. prosinca, pa zatim u Katedrali 26. prosinca 1992. godine.
 
VJENČANJE NA HRVATSKOM I FRANCUSKOM

– Vjenčanje je bilo u Katedrali, na dan kad je ukinut policijski sat. Bilo je to vrijeme kad ste u restoran morali donijeti sve, od mesa do pijata, jer nije bilo ničega – prisjeća se Rina i dodaje kako joj nije palo napamet vjenčati se, unatoč ratu, nigdje drugo nego u rodnom Gradu.

– Nisam htjela otići iz Grada i vjenčati se u Kanadi. To mi se činilo u redu jer se vjenčanje uvijek organizira tamo odakle je mlada – zaključuje. Na svadbi je bila samo najbliža rodbina, a na nju su uspjeli doći i Francisovi roditelji, koji su tada radili za Caritas u Zadru.

– Ja sam u to vrijeme studirao u Njemačkoj pa se vjenčanje moglo organizirati u Dubrovniku. Svadbu od 15-ak ljudi sami smo financirali. Vjenčanje je bilo na hrvatskom i francuskom jeziku tako da nas svi razumiju – dodaje Francis. Šest mjeseci nakon vjenčanja živjeli su u Dubrovniku, no s obzirom da je trebao završiti doktorat, započeli su planove za preseljenje u Kanadu. Kao sveučilišni profesor znanosti o religiji i povijesti religije, Francis je 1999. dobio posao u SAD-u (Rome, Georgia, na Berry Collegu sjeverozapadno od Atlante). Tamo su boravili godinu i pol dana, nakon čega su 2001. otišli u Japan gdje mu je ponuđen posao. Cijelo to vrijeme Rina je živjela na relaciji prvo Kanada-Dubrovnik, pa SAD – Dubrovnik, te naposljetku Japan-Dubrovnik. Nakon šest godina za stalno se vratila u Hrvatsku, a Francis četiri godine kasnije.
 
POVRATAK DUBROVNIKU
 
– Nikad nisam planirao povratak u Kanadu. Rini je u Japanu bilo teško, i mislili smo da je za našu obitelj najbolji povratak u Dubrovnik. Naime, njen status i u SAD -u i u Japanu je bio "dependent" što znači da nije mogla raditi. Kad smo se odlučili vratiti, shvatili smo da je za nju najbolje da upiše studij i da se dalje usavršava, jer će u suprotnom teško dobiti posao. Kao dar s neba otvorio se Doktorski studij Povijest stanovništva na Sveučilištu u Dubrovniku. Bez puno raspravljanja odlučili smo se vratiti u Hrvatsku. To je bilo dobro i za našu kćer koja je upravo završila osnovnu školu u Japanu- ističe Francis. 

Njihova djeca, Michel koji ima 9 godina, razumije francuski, no slabo ga govori. Jean koji ima 12 godina, puno bolje govori francuski, no japanski je posve zaboravio, premda je na japanskom završio prvi razred osnovne škole. Najstarija kćer Ana govori i japanski.
– S obzirom da imaju bake koje govore francuski i hrvatski, bilo je normalno da nauče i jedan i drugi jezik. Najstarijoj kćeri primjerice nije bio nikakav problem krenuti u srednju školu u Dubrovniku, jer sam, kad joj je bilo četiri godine, počela s njome učiti i hrvatski i engleski. Kad bih bila u Hrvatskoj, skupila bih školske udžbenike i učila s njom. Bila je dijete kojemu dobro idu jezici – prisjeća se Rina. Povratak u Dubrovnik nisu požalili. Rina je danas asistentica u Institutu za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, i uspješna doktorandica na Doktorskom studiju Povijest stanovništva, a pri kraju je pisanja svoje doktorske disertacije. Francis je prošle godine kao vanjski suradnik u zvanju izvanrednog profesora uspješno održao i prvi kolegij na Doktorskom studiju Povijest stanovništva i to na hrvatskom jeziku. Ove godine će na engleskom jeziku držati izborni kolegij na diplomskom studiju Mediji i kultura društva pod nazivom „Religious discourses and social structures“. Na pitanje gdje mu je bolji život odgovara:
 
PREDNOSTI ŽIVOTA U GRADU
 
– Ovdje je bolje, zaljubio sam se u Dubrovnik. Naravno, ovom rečenicom ne želim umanjiti važnost moje supruge – veselo odgovara te nastavlja:

– Zajedno smo skoro 20 godina i za mene je prednost Dubrovnika upravo tišina, kultura, različitost i povijest. U SAD-u je primjerice vidljiva velika socijalna nejednakost, posebno kada živite izvan velikih gradova i u unutrašnjosti. U Dubrovniku volim ovo doba godine, a ljeto mi nije baš zanimljivo zbog gužvi, jer tada Grad više pripada strancima nego domaćim ljudima. Mišljenja sam da bi se u tom pogledu trebalo bolje planirati. Najviše uživam u šetnjama po Gornjem Konalu, pogledu na more, u miru i tišini – ističe Francis kojemu u Dubrovniku jedino nedostaje jedno veliko klizalište:

– U Kanadi su vam klizališta mjesto susreta i udvaranja, poput nekad Straduna u Dubrovniku. Morate biti vrlo vješti u klizanju. Mislim da bi i u Dubrovniku to donekle vratilo život, bilo bi to pravo mjesto susreta i međusobnog druženja – zaključuje Francis. Nakon boravka izvan Hrvatske i Dubrovnika, Rina smatra kako je jedan od problema u Hrvatskoj upravo nedostatak dugoročnog planiranja.
– U nas se sve čeka u zadnji tren. Naši su ljudi vrlo vješti, imaju veliku vještinu prilagodbe, što je izvrsno. To je snaga našeg mentaliteta, ali nam nedostaje dugoročno planiranje. Mislim da se potencijal naših ljudi ne iskorištava u potpunosti ili ga se ne vidi. Sve se radi na improvizacijama, ali ne znamo složiti stvari dugoročnije. To su izvrsne improvizacije, ali nikako ne prelazimo korak koji bi nas odveo puno dalje. Naši ljudi mogu puno više od ovoga što sada imamo, samo uz malo više organizacije. Japanci u tom smislu nisu ništa puno bolji od nas, ali oni planiraju na puno dulji rok i počinju ulagati u ljude dok su još u majčinoj utrobi, što je njihova prednost – mišljenja je Rina.