Samo 15 minuta čitanja je dovoljno da bi se u djetetu probudila ljubav prema knjizi – objašnjava nam dr. Marija Radonić, inače šefica Odjela pedijatrije Opće bolnice Dubrovnik te voditeljica njihovog jedinog europskog projekta ‘Rođeni za čitanje’. Upravo kako bi on zaživio i na naconalnoj razini članica je radne skupine Ministarstva kulture za izradu Nacionalne strategije poticanja čitanja u Republici Hrvatskoj za od 2017. do 2022. godinu. Izgledno je, iznosi za DuList, da se s provođenjem projekta krene već sljedeće godine. Navedeno smo iskoristili kao povod za razgovor s ovom omiljenom dubrovačkom pedijatricom, ali i kako bismo provjerili kako funkcionira odjel za najmlađe u trenutcima pandemije koronavirusa.
O čemu je riječ?
Već 15 godina u suradnji s Gradom provodimo program ‘Rođeni za čitanje’ i mislim da je sugrađanima i dobro poznat. Osnova programa čini zajedničko čitanje pedijatara s djecom za dob adekvatnih slikovnica koje se poklanjaju na kraju pregleda. Roditelje se podučava o važnosti čitanja djeci kao dio određenog rituala. Dijete se pri tom osjeća paženo, zaštićeno, voljeno, upravo onako kako mu je potrebno za pravilno odrastanje, a osobito u ovim sadašnjim kriznim trenucima budući cilj nije dijete naučiti čitati i pisati do odlaska u školu nego želja da ono odraste s ljubavi prema knjizi i čitanju. To će mu kasnije pomoći u daljnjem uspjehu u školi. Tako je ova neplanirana situacija s pandemijom i dulji boravak kod kuće, široko otvorila put čitanju djeci kao jednoj od temeljnih preventivnih aktivnosti koja može utjecati na djetetov pravilan rast i razvoj. Ali možemo to i drugačije reći. Ustrajnost na ‘čitanju’ učinila je da svoje petnaestogodišnje iskustvo stavimo kao moćni alat u borbi protiv negativnih posljedica koje bi pandemija mogla imati na djetetov razvoj. Izgledno je da u suradnji s MK RH koje je i nositelj ovog programa i ministricom Ninom Obuljen Koržinek, i Ministarstva zdravstva RH ove godine to postane i hrvatski nacionalni projekt budući da je dobar dio predradnji već napravljen. Na posebnom natječaju već su odabrane slikovnice hrvatskih autora i ilustratora.
Kako se uopće rodila ideja o projektu?
Sam program preuzet je od profesora Giorgija Tamburlinija s Instituta za majku i dijete u Trstu prije petnaest godina. On se ostvario u direktnoj suradnji s Gradom Dubrovnikom i na njemu su sudjelovali svi pedijatri OB Dubrovnik i Dubrovačko-neretvanske županije. Program je zamišljen da se djeci čita na redovitim sistematskim pregledima, ali i za vrijeme boravka u bolnici. Pedijatri u primarnoj zdravstvenoj zaštiti imaju dio preventivnih aktivnosti kao što su provođenje cijepljenja, kontrola sluha, vida, uhranjenosti, anemije, pravilnog držanja što se tiče tjelesnog zdravlja, na ovaj način brinemo za njihovo mentalno zdravlje.
Kako odabrati štivo za čitanje?
Štivo se bira adekvatno djetetovom uzrastu. Npr. za djecu od četiri mjeseca do godine i pol najbolje su slikovnice koje dijete može držati u svojim rukama, znači da su manjeg formata. Također, to su slikovnice zaobljenih rubova kako se ne bi povrijedilo i ekološkog papira i boja kako bi ih moglo staviti u usta. Cijela naša kultura je ‘kultura zabrana’, a on se s tom knjižicom može ponašati kao s nekom prijateljskom igračkom. Djeca tog uzrasta najviše vole gledati u jednostavne boje i lica druge djece. Upravo je takva naša slikovnica koja je na neki način postala zaštitni znak kampanje.
Kakva je povratna informacija među djecom i roditeljima?
Svatko tko radi s djecom ima prirodnu potrebu im nešto pokloniti. Stoga je bila prilika darovati nešto s porukom, nešto što će im koristiti. Do sad smo tiskali četiri slikovnice za četiri kronološke dobi pa tako dijete prije dolaska u školu ima svoju malu biblioteku. Kroz 15 godina izmijenile su se generacije i sad kad mi dođu na pregled kažu: ‘E, to ima moj brat! Hoću ovu!’, zatim mi pričaju sadržaj slikovnica i kažu mi koja im je najdraža. Na taj način uspostavili smo jednu potpuno novu komunikaciju. Roditelji su prije djecu plašili odlaskom liječniku i ona sad nemaju strah već vežu jednu ugodu. To je jako jednostavna, lijepa i slino korisna aktivnost.
Kakva je, s obzirom na pandemiju koronavirusa, situacija na Pedijatrijskom odjel OB Dubrovnik?
Svake zime suočeni smo s velikim brojem pacijenata kada imamo zauzetost postelja do 120 posto, a ponekad čak i više zbog sezonskih bolesti, gripe i komplikacija gripe što su najčešće upale pluća, zatim zbog RSV bronhiolitisa i pogoršanja astme kod djece. Uz to imamo nedostatak prostora osoblja, kako liječnika, tako i sestara. Odjel, nažalost, nema Hitni pedijatrijski prijem, prostorno ni kadrovski, poliklinički dio, kao ni čekaonicu s odvojenim dijelom za zdrave i bolesne. Pandemija je ove godine dodatno potencirala sve ove dosadašnje probleme. Broj hospitalizirane djece od COVID virusne bolesti je relativno mali, ali zbog prirode bolesti zahtijevao je improvizaciju i reorganizaciju načina rada. U samom Odjelu pregrađen je dio za preglede i izolaciju febrilne djece. U jednoj od izdvojenih prostorija OHBP-a ambulanta je za pregled djece sa sumnjom ili jasnim epidemiološkim, laboratorijskim i kliničkim znacima bolesti. Za hospitaliziranu djecu zasebna je soba u COVID dijelu bolnice kao i posebna soba za COVID pozitivne, bolesne rodilje i novorođenčad. Pred očima su mi slike bolnice u Bergamu i njihove visoke tehničke opremljenosti, od ventilacijskog sustava za snižavanje tlaka kako bi se smanjila koncentracija virusa, video nadzora, od unatrag par dana ima ga i inektologija, interfona za nadzor pacijenata, automatskih otvaranja vrata…, tako da ove naše improvizacije stvarno na sve nas djeluju dosta stresno. Nas su samo četiri bolnička pedijatra u ovom trenutku. Imamo pet specijalizanata koji prema sada važećim uputama ne mogu prekidati specijalizaciju i doći pomoći. Dvoje umirovljenih liječnika dolazi nam za ispomoć u dežurstva. Prema aktualnoj sistematizaciji nedostaje nam osam sestara.
Kako onda uspijevate funkcionirati?
S ovako malim brojem sestara i liječnika, nemamo posebni tim koji bi radio samo s COVID sumnjivim i COVID pozitivnim pacijentima tako da je osoblje ‘razapeto’ na više radilišta, u isto vrijeme. Posebno je stresno u dežurstvima kada je u službi samo jedan liječnik, od hitne ambulante, COVID ambulante, odjela, neonatologije, rodilišta i rađaonice. Stalno smo uz telefon, uz veliki broj aktivnih sati u pripravnosti i prekovremenih sati, i isto toliko onih neevidentiranih. To iscrpljuje jer ne traje od jučer. Slično je i sa sestrama, odjelne sestre rade istovremeno u Hitnoj i COVID ambulanti. Ono što je dobro je što je raspisan natječaj za dva gotova pedijatra, iako sumnjam da će se netko javiti jer nas u RH manjka stotinjak. Na natječaj za specijalizacije iz pedijatrije javile su se dvije kolegice za koje jedva čekamo da nam se pridruže. Ali i taj administrativni put do izdavanja dekreta od strane Ministarstva traje i traje. Koje je moguće rješenje? Vidim ga u mogućoj privremenoj reorganizaciji rada svih pedijatara u Županiji dok traje pandemija.
Postoji li povećana zabrinutost roditelja oko obolijevanja djece? Kako ‘smirujete’ strah?
Dječji sam pulmolog i naravno da svakodnevno dijelim strahove i dileme roditelja te djece. Nekoliko je grupa rizične djece, a najbrojniji su astmatičari. Za njih je važno da redovito uzimaju profilaktičku zaštitnu terapiju i tako drže bolest u potpunoj ili makar dobroj kontroli. Zatim djeca s cističnom fibrozom koji su malobrojni, ali je njihovo liječenje posebno zahtjevno. Važno je da su se cijepili za gripu i pneumokok te time se maksimalno zaštitili. Drugo najčešće pitanje je pitanje nošenja maski. Školska djeca u obvezi su nošenja maski posebno u školama koje ne mogu osigurati preporučene uvjete. Oni koji se žale da ih maska smeta, preporuka je nositi troslojne platnene pamučne maske. Djeca predškolske dobi nisu u obvezi nošenja maski zbog opasnosti od gušenja, ali neki ih rado nose jer žele biti kao njihovi stariji braća i sestre. Najvažnije je roditeljima jasno odgovoriti na pitanja koja ih muče.
Kako djeci objasniti važnost provođenja mjera zaštite?
Ovisi o kojoj dobnoj skupini se radi, djeca puno bolje slušaju i surađuju nego što to mi mislimo. Veliki broj djece za razliku od odraslih posluša ono što mu se kaže. Uvijek će biti onih kojima će to biti teže, ali su malobrojni pa je to kao i u svemu. Ima jedna vrlo dobra slikovnica koju je još u proljeće izdala Svjetska zdravstvena organizacija, a zove se ‘Ti si moj heroj’. Prevedena je na hrvatski jezik i na vrlo jednostavan način pokazuje kako pristupiti djeci. Preporučam je svim roditeljima i djeci i može se naći na mrežnoj stranici SZO/WHO.
Kako izgraditi imunitet?
Djeca uglavnom imaju dobar imunitet i vrlo rijetki su oni s imunodeficijencijom koja je bolesti sama po sebi. Zdrav način života – tjelesna aktivnost, puno boravka na otvorenom i zdrava prehrana – temelj su zdravlja i nisu potrebni samo u borbi protiv Covid bolesti. Međutim prema istraživanju CroCOSI u RH, 31 posto djevojčica i 38,7 posto dječaka ima prekomjernu tjelesnu težinu ili je predebelo, što nas stavlja na peto mjesto u Europi po broju pretile djece. Prema istom istraživanju svako treće dijete odlazi u školu autobusom ili ga voze roditelji, više od trećine djece ne sudjeluje u sportskim ili plesnim aktivnostima, a više od polovice djece, dva ili više sati radnim danom provede gledajući TV. To je naša stvarnost. Nikakvi suplementi iz ljekarne tu neće pomoći. Potrebna je promjena svijesti i stava.
Većina simptoma, ali i oblik oboljenja kod djece bio je blag. Kakva su Vaša iskustva?
Istina, djeca koju smo liječili i mi i kolege infektolozi imali su blaže respiratorne i gastrointestinalne simptome, iako su opisani slučajevi djece oboljele od višesistemskog upalnog sindroma, ali mi na sreću nismo imali tako teško bolesnu djecu. Zabrinuti smo za djecu s komorbiditetima, u populaciji ih je oko 20 posto, i ne znamo kakav tok bolesti može biti kod njih. Trenutno imamo u bolnici COVID bolesnu djevojčicu koja ima nedostatak jedne loze bijelih krvnih stanica koja smanjuje sposobnost obrane organizma.
Kako sačuvati mentalno zdravlje djece uslijed novonastalih okolnosti?
Uobičajeni ritam života obitelji se promijenio, pojedini roditelji ne idu na posao jer posla nema. Zabrinuti su. Djeca ne idu u školu ili idu pod novim uvjetima jer pojedine škole nemaju mogućnosti za provođenje nastave po važećim uvjetima. Sve se to reflektira i prenosi na djecu. Čitajući istraživanja provedena u Kini, Italiji i Španjolskoj, nažalost posljedice na mentalno zdravlje djece mogu biti kratkoročne i dugoročne najčešće u vidu straha i depresije te se pojačavaju s dobi djeteta. Česte su smetnje koncentracije, osjećaj dosade, preosjetljivost i iritabilnost, nemir, nervoza, zabrinutost, osjećaj usamljenosti i nelagode. Kod neke djece to može biti odraz već postojećih problema. Za neku djecu npr. online nastava može biti dobro kratkoročno rješenje, ali ne i dugoročno jer dijete može imati strah od ponovnog vraćanja u školu. Prema mišljenju dr. Wagnera sa sveučilišta u Texasu puno više utjecaja ima duljina karantene nego sam njen intenzitet. Ono što možemo napraviti je osnaživanje roditelja. Nažalost ono čemu mi svjedočimo u svakodnevnom radu je ekstremna napetost pojedinih roditelja kada dođu s djecom na pregled. Istina to traje i od prije vremena koronavirusa, ali sada skoro da nema dana da dežurni ne referira neko neugodno iskustvo, bilo zbog međusobnog sukoba roditelja, ili ljutnje, prijetnji medicinskom osoblju. A povod nije vezan za samu medicinsku uslugu. Kako bolnica nema zaštitara, zvanje policije vam je jedino rješenje. Ma recite mi molim Vas je li to Vama u redu? Roditelj ti dovede dijete da mu pomogneš, a ti kako bi se zaštitio od agresije moraš zvati policiju. Ne, to sigurno nije rješenje, makar ja ne želim prihvatiti da bude.
Kako mališane držati zaokupiranima u situaciji izolacije?
Svaka pa i najgora situacija u životu ima dvije strane i sve ovisi kako ih možeš prihvatiti. Lijepo je neki dan rekao gospodin Mustafa Nadarević, kada i malignu bolest prihvatiš s ljubavlju, kao dio sebe, na putu si do pobjede. Naravno, ako ostaneš bez posla i bez prihoda da je teško. Prilika je ovo za promijeniti navike, prioritete, povezati se međusobno unutar obitelji, učvrstiti te veze pa ako treba promijeniti i mjesto boravka. Pa neće ni ovo vječno trajati jer uvijek je nešto s čim se čovjek bori. Za vrijeme pandemije djeca su izložena promjeni u svakodnevnim navikama, prekidu u učenju, prekidu redovitih liječničkih usluga, izostanku, gubitku osjećaja sigurnosti.
Mnogi nadu o kraju zdravstvene krize polažu u pronalazak cjepiva. Procijepljenost djece je u posljednjih 20 godina ionako znatno manja. Kako roditelje privoliti na ovaj potez?
Upravo pišem o uzrocima smrtnosti djece s konaca 19. i početka 20 stoljeća u Dubrovniku. Među glavnim uzrocima smrtnosti bili su ospice, difterija, poliomijelitis, tetanus. Bolesti protiv kojih se danas cijepimo. I vjerojatno su se roditelji te djece osjećali jednako bespomoćno kao i mi danas suočeni s pandemijom gdje su sve oči uprte u cjepivo. Jako mi je teško odgovoriti na ovo Vaše pitanje kada svjedočimo diljem svijeta o prosvjedima kakav je nedavno bio i u Zagrebu. Uvijek računam na glas razuma pa ako se pokaže da su cjepiva učinkovita i sigurna, tko će to odbiti. Mi npr. već dugo nemamo nikakvih otpora u cijepljenju protiv gripe sve djece s težim oblicima kroničnih plućnih, ali i drugih kroničnih bolesti.
Koje su najčešće greške koje rade novopečeni mame i tate, a koje mogu itekako utjecati na njihov napredak?
Vremena su se jako promijenila, nema više odrastanja u široj obitelji. Uspjeh na poslu je postao imperativ. Prestiž se mjeri novcem. Razaraju se brakovi, uzdrmani su temelji obitelji, a ono što mislim da je najvažnije je imati razumijevanja za situacije koje su do toga dovele jer to vodi ka rješenju, kako problema pojedinca, tako i šire. Potrebna nam je tolerancija različitosti, nediskriminiracija i nepoticanje agresije. Ne treba skrivati probleme pod tepih, treba razgovarati. Pao mi je na pamet nedavni tekst gosp. Boža Lasića o problemu ovisnosti mladih u Konavlima. Smatram to dobrim primjerom. Pa nije ni smak svijeta ako nekada nešto i poslušaš i učiniš ako se s tim u potpunosti i ne slažeš, a vodi miru u kući. Dugoročno je sigurno dobro, jer ne gubi se tako ni identitet ni autoritet. Među najčešćim greškama su: prezaštićivanje – pustiti dijete da pogriješi; želja da budu s djetetom najbolji prijatelji – dijete traži autoritet – biti roditelj; slušati površno – dijete traži punu pažnju, bolje je reći: ‘sada nemam vremena, razgovarat ćemo poslije’ i naći vremena za taj razgovor: tražiti uspjeh pod svaku cijenu – radije ga učiti porazu i pobjedi, to pridonosi kasnijem uspjehu u životu i formira karakter; tražiti od djece da misle što će drugi reći o njima – učiti ga da sam donosi sudove i argumentirano ih brani; ne moći reći ne – važno je da dijete zna granice; nedosljednost – zbunjuje dijete, omalovažavanje osjećaja – stvara nesigurnost; davanje lažnih obećanja – stvara nepovjerenje, odgajanje djeteta kakvo želimo, a ne kakvo imamo.
Pedijatrica ste već desetljećima. Nakon toliko godina iskustva, koje Vas stvari još uvijek iznenade?
Uživam u svijetu oko sebe, u ljudima. Zato mislim da sam svoju profesiju dobro izabrala. Svaki dan me iznenade djeca. Evo danas je to bio jedan trogodišnji dječak iz Rame. Pričala sam s njegovim ocem o mom doživljaju Rame i jezera o zalasku sunca kada sam se 1995. godine u predvečerje sa sada već pokojnim doktorom Kuzmićem vraćala iz Žepča nakon jednomjesečnog rada u tamošnjoj bolnici. Nakon što mu je istekao lijek dječak mi je rekao: ‘Dotkolice, odvest ću te u Lamu kada plođe ova kolona’.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 17. studenog 2020.