Medicina je poziv za kojeg se živi. Nakon ulaska u EU, liječnici su imali mogućnost potpisivanja da će raditi tjedno 48 sati. Međutim, Marija i ja to nismo željele jer smo u službi koja na takav način ne bi mogla funkcionirati, dakle zdravstvena zaštita ne bi bila u zadovoljavajućoj mjeri pružena. Ne bunimo se. Entuzijastične smo i čovjekoljubno opredijeljene – objašnjavaju nam sestre liječnice Marija i Katarina Doršner. Marija je po zvanju anesteziologinja, reanimatologinja i subspecijalistica intenzivnog liječenja, a Katarina otorinolaringologinja pri OB Dubrovnik. Dok sjedimo u novouređenim prostorima Liječničkog kluba, pričaju nam o svom djetinjstvu, izazovu pohađanja medicinskog fakulteta u ratnim nevremenima te vrijednostima koje su baštinile od svojih roditelja, baka i djedova, dobrim dijelom istaknutih intelektualaca onodobnog Dubrovnika. ‘Doršneri su podrijetlom Nijemci’, tumači nam Katarina Doršner. Njihov pradjed Joseph bio je učeni čovjek koji u Zürichu na Tehničkom sveučilištu završio građevinu. Iz Karlsruhe za vrijeme Austro-Ugarske zbog gradnje cesta došao je na ovo područje i oženio se za Mariju Splietak. Imali su više djece, jedno od kojih je bio njihov nono Frano.
Ja sam voljela biljke, željela biti vrtlarica pa onda arhitektica. Marija je kriva i zaslužna što sam upisala Medicinsku – katarina doršner
— Jedno vrijeme su živjeli u povijesnoj jezgri u Ulici od puča, a kasnije su se preselili na Pile gdje smo i mi rođene – nastavlja mlađa sestra Katarina Doršner. Frano Doršner je studirao arhitekturu u Beču i 1929. godine tvrtka njegovog brata Vilima bila je angažirana na rekonstrukciji ruševnog gradskog zvonika. Međutim, upravo zbog svog njemačkog identiteta, nakon Drugog svjetskog rata obitelj je prošla kroz teško razdoblje.
— Bili su marginalizirani, oduzeta im je sva imovina i nonu je život zapravo spasila njegova struka jer je bio angažiran u obnovi Grada – nastavlja Katarina.
Korijeni, igra u Bogišićevom parku i školski dani
— Sudbina ga je potom odvela na otok Lopud gdje je sudjelovao u postavljanju prve armirane ploče kao temelj za izgradnju hotela Grand. Tamo je upoznao našu nonu Mariju Kuljevan. Velika je zapravo sreća što vučemo korijene od tamo jer su za vrijeme prve Jugoslavije bosansko-hercegovački komunisti ondje odlučili sagraditi veliko odmaralište na plaži Šunj i betonirati je. Nono je napravio stručni elaborat i uvjerio lokalne vlastodršce kako to znači trajnu devastaciju otoka. Taj projekt je Bogu hvala zaustavljen – kaže naša sugovornica, čija sestra Marija i brat Mario, mahom dijele njegovu ljubav i estetiku te nastoje živjeti vrijednosti koje su im usađivane generacijama. Njihov odgoj, priznaju, bio je zgodna kombinacija majčinog ležernog pristupa i očeve stege. Kao defektologinja, komentiraju, držala je kako djeca moraju imati slobodu, ponekad preširoku. Otac je pak bio ozbiljan i organiziran.
— Odlično smo se slagale od malih nogu. Bilo je tu naravno djetinjih svađa, no one bi brzo bile zaboravljene. Sjećam se velikog broja djece, igara i ratovanja sa susjednim ulicama. Bilo je tu svakakvih podmetanja i, primjerice, gađanja ljutim narančama. Vrebali bismo susjede te ih polijevali vodom nadajući se da nas neće otkriti roditeljima. Pohađale smo tadašnju Nikicu Franić i pamtimo učiteljice razredne nastave Ljubicu Dončić i Zlatu Kamić, zatim vjeronauk kod don Iva Bjelokosića u Svetog Andrije koji nam je u pauzi puštao crtiće i polnoćke dum Iva Martinića. U svojim propovijedima govorio je o domoljublju i protiv komunističkog režima zbog čega bi redovito bio priveden. Veselili smo se kupanju u Šuliću, na Dančama i Lokrumu, dubrovačkim toplim noćima i živoj glazbi koja je svirala u hotelu Imperial. Nama djeci bi dopuštali da ondje plešemo pa kad bi Buco Pende poželio napraviti pauzu, vikali bismo mu da nastavi – prisjeća se Marija Doršner. Svi su se poznavali, družili i posjećivali. Grad je bio prepun sadržaja. Imali su doticaj sa stranim jezicima i kulturama što se nije moglo reći za njihove vršnjake iz unutrašnjosti. ‘Djeca su u Dubrovniku zaista bila blagoslovljena okružjem gdje su se mogla kreativno razvijati’, naglašava njena sestra Katarina. Pohađale su i glazbenu školu.
— Nismo doduše postale slavna pijanistica i flautistica (obje se smiju), ali smo dobili tu osnovnu naobrazbu iz čega se rodila ljubav prema klasici. Nekad nam se nije dalo ići. Moja prijateljica i ja spuštale bi se niz skaline Bogišićevog parka i usporavale kako bi što više zakasnile na sat – priznaje. Zimi bi odlazili u Zagreb jer im je majka Nada bila prigorsko-kajkavskih korijena. Često bi boravili i na Žabljaku u Crnoj Gori gdje je otac Josip, diplomirani inženjer strojarstva, radio za splitski Monter zaslužan, među ostalim, za izgradnju Titove vile i Vojnu-mornaričku bolnicu u Meljinama. Još zarana Marija je pokazivala afinitet prema svom pozivu. ‘Uvijek bi u igri bila liječnica ili učiteljica’, dodaje Katarina. Privlačile su je prirodne znanosti kao biologija i kemija, voljela je životinje pa je srednja medicinska škola za nju bila logičan izbor. No, Katarina je bila raznih afiniteta.
— Ja sam voljela biljke, željela biti vrtlarica pa onda arhitektica. Marija je kriva i zaslužna što sam upisala Medicinsku. Školske kolege bili su mi Berko Muratović iz Jinxa i Nikša Kušelj koji bi na satu opjevao cijelu top listu – smijući se govori. Čitav život pratile su se u stopu.
— Podupiremo se na privatnom i poslovnom planu. Različitih smo talenata. Marija je uvijek bila jako odgovorna i imala je organizirani studentski rad te uspjeh po crti. To je na mene djelovalo motivirajuće. U kriznim fazama bila mi je poticaj – zaključuje. ‘Sestre su uvijek jedna drugoj pomoć. Osoba na koju možeš u svemu računati’, nadovezuje se Marija.
Rat, zagrebačka urbana scena i povratak kući
Studentske dane obilježio im je Domovinski rat. Kao tinejdžerkama bilo im je teško shvatiti što se događa, priča Marija Doršner.
— Još smo se kupale na Dančama kad su krenuli prelijetati zrakoplovi JNA. Nitko se nije bojao. Zapravo smo bili u šoku. Iako Zagreb nije pretrpio stradanja kao Vukovar ili Dubrovnik, našle smo se u situaciji izolirane od roditelja, pune neizvjesnosti i brige za budućnost. U klinikama je, nažalost, bilo već dosta ranjenih ljudi što je nama kao mladim liječnicima, ljudima uopće, bilo strašno. Na predavanjima na Zavodu za anatomiju susreli smo se s tijelima žrtava koje su mučno ubijene u hrvatskih selima – iznosi.
— Ja se, recimo, sjećam prof. Darka Chudyja koji je danas šef kirurgije u KBC Dubrava. U uniformi je dolazio i prepričavao događanja s fronte. Zatim, prof. Ivice Kostovića i prof. Andrije Hebranga koji su pridonijeli odličnom funkcioniranju zdravstva u tako teškim prilikama – dodaje Katarina. Kad god bi im se pružila prilika odlazile bi doma. Vozile bi se 15 sati pod uzbunama i mraku preko pontonskih mostova. U zagrebačkom hotelu Dubrovnik svojedobno su sudjelovale na događaju podrške ratom zahvaćenih područja. Tamo su se sastala gradska djeca i odlučila gladovati kao znak protesta protiv razaranja. Pridružili su im se Slobodan Lang i Boris Labar.
‘Vjerujem da je to imalo odjeka u međunarodnoj zajednici’, govori Katarina Doršner. Osjećaj domoljublja na njih prenijeli su roditelji:
— Generacijama se u našoj obitelji priželjkivala samostalna Hrvatska. U političkom smislu to je bilo ostvarenje snova. Pamtim ideju prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana koji se zalagao za pomirbu naroda. Otac i majka su se prije referenduma u svibnju 1991. pridružili HDZ-u te je ona bila prva predsjednica Zajednice žena Katarina Zrinski i Vijeća mjesnih zajednica. Kao gradska vijećnica HDZ-a Katarina smatra da nedovoljno progovaramo o žrtvi koju smo podnijeli za slobodu.
— Istina mora biti izrečena jasno. Ako se nisu svi iskupili za svoje grijehe, ne možemo s neriješenom prošlošću ići naprijed – zaključuje. Tog razdoblja, ipak, rado se sjećaju zbog studentskih druženja, izlazaka u kazališta i kino, zatim u legendarne klubove kao Kulušić, Saloon i Đura. Ondje se rađala hrvatska urbana scena. Nastupali su ET, Ilan Kabiljo, Nina Badrić, Psihomodo Pop, Pips Chips and Video Clips, Robert i Fantomi te Soul Fingersi.
1996. odnosno 2000. stavile su se OB Dubrovnik na raspolaganje. Radile su vrijedno kao terenske liječnice – Marija u Zračnoj luci i na Lopudu, a Katarina na Šipanu
— S nama je godinu pohađao brat Nives Burek, Vannine suparnice u video spotu ‘Tek je dvanaest sati’. Otac im je bio direktor hotela Intercontinental – smijući se priča Katarina. Marija se u Grad na pripravnički staž vratila 1996., a za njom i ona četiri godine kasnije.
— Stavile smo se bolnici Dubrovnik na raspolaganje. Dugo smo čekale na specijalizaciju. To je bilo jedno sasvim drugo vrijeme. Radile smo vrijedno kao terenske liječnice – Marija u Zračnoj luci i na Lopudu, a ja sam provela tri godine na Šipanu. Bilo je to teško i stresno razdoblje. Kao mladi čovjek bez iskustva dolazite raditi na otok koji nema dobre veze s kopnom niti infrastrukturu – komentira.
— Bilo je to vrijeme i prelijepih životnih iskustava. Posebno bih spomenula početak liječničkog staža kojeg sam provela u Zračnoj luci Dubrovnik. Ona se tek oporavljala nakon Domovinskog rata i krenuli su voziti prvi komercijalni letovi Croatiae Airlines iz Francuske do Dubrovnika, zapravo Međugorja. Turisti se još nisu vraćali jer smo nosili stigmu ratom pogođenog područja. Bilo je još dosta tranzitnih letova SFOR-a. U ambulanti smo djelovale dr. Nada Tomasović i ja. Mijenjale smo se smjenama, no istaknula bih druge ljude, Konavljane koji su tu bili vezani na različitim poslovima. Kako je to bilo razdoblje normalizacije povezalo nas je prijateljstvo koja i danas njegujemo. Između dva leta šetali bismo po Čilipima i družili se. Tada nam je osim putnika koji nisu bili tako česti u ambulantu dolazilo lokalno stanovništvo. Ambulanta je bila siromašna. Skupljali smo donacije. Sjećam se kad se jedan francuski vojnik porezao, previla sam ranu, a on mi je kao zahvalu donio kutiju lijekova i medicinskog materijala – objašnjava Marija Doršner.
Za vrijeme Domovinskog rata kad god bi im se pružila prilika odlazile bi iz Zagreba doma. Vozile bi se 15 sati pod uzbunama i mraku preko pontonskih mostova
Mariji je 2000. godine dodijeljena anesteziologija, reanimatologija i intenzivno liječenje, a Katarini 2005. otorinolaringologija. Na taj ju je odabir, iznosi Katarina Doršner, među ostalim, potaknuo profesionalni put nonovog brata Aleksandra Doršnera, prvog bolničkog otolaringologa u Splitu, Dalmaciji općenito.
— Bio je erudit i humanist. Doma se pričalo kako je na svom studentskom stolu držao lubanju pa sam dijelom ja naslijedila te kosti i instrumente kojima se koristio. Često se tužio u pismima mom nonu kako jedva preživljava, liječnici požrtvovno rade i puno vremena provode na poslu, a na kraju nemaju dovoljno novaca za hranu. Meni se svidjela ta kirurška struka jer ima ljepotu raznolikih polikliničkih ambulanti i brojnih dijagnostičkih pretraga. Volim raditi s ljudima pa tako svaki dan imamo pacijente od najmlađe životne dobi – novorođenčadi, predškolaca, učenika do odraslih i starijih osoba. Čovjek se ovdje može ispuniti u tom konzervativnom liječenju, dijagnostici i terapiji, ali i u kirurškom dijelu. Uostalom, ovo je vrlo atraktivna grana medicine i zbog tih operacija uljepšavanja – smiješeći završava naš razgovor Katarina Doršner.
Foto: DuList / Marija i Katarina Doršner Privatna arhiva
Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista 5. veljače 2020.