Dubrovkinja Andrea Batinić kustosica je Umjetničke galerije Dubrovnik. Prije koji mjesec potpisala je postav izložbe u Galeriji Dulčić Masle Pulitika ‘Snaga žene’ čijim je skulpturama iz fundusa ustanove nastojala publici ukazati i na taj vid umjetnosti koji je u Dubrovniku, naspram, slikarstvu, doista znatno manje zastupljen. S Batinić smo razgovarali smo o njenom donedavnom statusu ‘freelancera’, ali i otvorenosti dubrovačke likovne scene suvremenim strujanjima.
U Umjetničkoj galeriji Dubrovnik ste već neko vrijeme, međutim većinu radnog vijeka ste djelovali kao ‘freelancer’. Jasno je kako je riječ o razdoblju koje može biti plodonosno, ali jednako tako financijski neizvjesno. Kakvo je Vaše iskustvo?
Naime, još dok sam bila na fakultetu, na magisteriju iz povijesti umjetnosti ostvarila sam suradnju s Galerijom umjetnina u Splitu. Već smo tada kroz predmet likovne kritike obučavani za pisanje predgovora izložbi i osvrte. Tako nas se uključivalo u profesiju za koju ćemo se kasnije i profilirati. Doduše, neki su odabrali pedagoški smjer, dok sam ja krenula znanstvenim. Kad sam diplomirala, dobila sam priliku za stručno osposobljavanje u Dubrovačkim muzejima, konkretno u Kneževom dvoru. Godinu dana sam radila na zbirci tekstila i namještaja te ikona i srebrnine što mi je otvorilo mogućnost polaganja stručnog ispita za kustosicu. U Gradu sam pratila rad dubrovačkih umjetnika te sam djelovala kao freelancer jer se odmah nakon fakulteta mnogima ne otvori mogućnost zaposlenja u određenoj instituciji. U tom sam razdoblju ostvarila sjajnu suradnju s Domom Marina Držića gdje sam kurirala dvije izložbe – Josipa Škerlja i Vedrana Grabovca i Miša Baričevića. Osim kustoskog posla bila sam angažirana i na izložbi dječjih radova pod vodstvom mentora Ivana Peraka i Rajne Inić što je bilo zanimljivo i edukativno jer smo mladu publiku upoznali s vrednotama Dubrovnik posjeduje. Nadalje, ostvarila sam suradnju s Lenom Kramarić u Galeriji Sebastian čak dva puta. Ona je npr. kod izložbe ‘Artiljerija’ galeriju pretvorila u svoj atelijer i time ukazala koliko Dubrovniku nedostaju adekvatni radni prostori za umjetnike. Od svega, izdvojila bih i izložbu velikana hrvatskog modernog slikarstva Josipa Pina Trostmanna realiziranu 2018. kojom je obilježavao 55 godina svog rada i to mi je jedno od ljepših iskustava jer ipak je on umjetnik prepoznat i na nacionalnoj razini kao nastavljač tradicije dubrovačkog kolorističkog kruga. Ostvarila sam suradnju i s Krešimirom Nikšićem iz Zagreba koji je inače fasciniran Gradom, zatim sam s Fešom Vukotićem realizirala izložbu u Gradskoj vijećnici u Sarajevu gdje su do tada izlagali samo Mersad Berber, Safet Zec i Edo Murtić, a sa splitskim akademskim umjetnikom Željkom Bubalom realizirala sam izložbu u staroj Gradskoj vijećnici u Splitu. Bilo je podosta izložbi, ali prošle su tri-četiri godine dok nisam dobila priliku raditi ovdje. To razdoblje jest bilo egzistencijski izazovno, ali nisam odustajala jer sam se pronašla u tom pozivu. Zaista, trebalo je rada i rada, i trudila sam se ostaviti neki svoj potpis. Moj put do Umjetničke galerije bio je trnovit, ali ostvarila mi se želja.
Naizgled se posao kustosice čini jednostavnim, no osim osmišljavanja postava i pisanja predgovora izložbe, podosta tereta nosite na svojim leđima. Je li pretenciozno reći da sudjelujete u umjetničkom procesu? Koliko je pandemija koronavirusa osim prelaska u virtualni prostor promijenila Vaš posao?
Sve kreće od ideje kad vam priđe umjetnik i stupite s njim u komunikaciju. On vam izloži svoj koncept i u stalnom ste kontaktu s njim dok čekate realizaciju ‘gotovog proizvoda’. Povjesničar umjetnosti na neki svoj način sudjeluje u tom stvaralačkom procesu; usmjerava
umjetnike – bilo pozitivno ili negativno, što oni vrlo često vole. Oni rade iz srca i duše pa im je potrebna osoba koja će to objektivno sagledati. Nakon toga kreće osmišljavanje postava koji je izuzetno važan jer čitav postav komponiramo ovisno o prostoru adekvatnom osvjetljenju i sl. U međuvremenu slijedi i oblikovanje kataloga izložbe na kojem surađuje grafički dizajner, umjetnik i kustos. Katalog je iznimno važan jer je to jedan pisani zapis koji ne ostaje samo uspomena već nosi određenu vrijednost. Zbog epidemioloških okolnosti u situaciji smo da smo recentne izložbe otvorili bez kataloga pa se i osjećamo kao da smo ‘bez pola ruke ili noge’.
Pandemija koronavirusa je dosta utjecala na naš posao i na kulturu općenito. Prilagodili smo se da se izložbe otvaraju virtualno, a i dodatno smo se angažirali na društvenim mrežama. No, izostaje katalog, strata, i plakati čime se i smanjila vidljivost kulturnih događanja. Ljudima nedostaje općenito događanja, dok neki umjetnici ne žele ni raditi izložbe ako se to neće odviti na onaj ‘tradicionalni način’. Jednostavno ne mogu dobiti onu zadovoljštinu koju bi inače imali. Mi smo se pak potrudili to vrijeme premostiti izložbama iz fundusa Umjetničke Galerije Dubrovnik. U vili Banac je postavljena izložba ‘Pogled u kretanja’, a u Dulčić Masle Pulitika ‘Krhkost i snaga žene’. Publika je odlično reagirala i zapravo smo u pandemiji umjesto uobičajenih izložbi, gostovanja i retrospektiva, dobili priliku pokazati ono što Ustanova posjeduje.
Ovim dolazimo do onog vječnog pitanja – postoji li umjetnost zbog umjetnosti ili publike?
Prvenstveno umjetnici stvaraju za sebe, no uvijek se lome prikazati ono što će i publika prihvatiti. Njezina im reakcija znači jednako kao i meni koja otvaram izložbu. Pokušavam ono što želim reći iznijeti na stručan način, ali opet prihvatljiv i laicima. Umjetnici su ispunjeni predstavljanjem svojih radova i ne rade to samo radi prodaje nego jer zaista žele pokazati ono što ih ispunjava.
Koja je Vaša ocjena suvremenosti dubrovačke likovne scene?
Suvremenost je drugdje zastupljena nešto više, poglavito u gradovima kao što su Split i Zagreb. Tamo nije neuobičajeno postavljanje instalacija i performansa. Kod nas toga nedostaje. Mislim da bismo i mi trebali ići u tom smjeru. Uspostavljanjem raznih suradnji takvi umjetnici ipak dođu u Dubrovnik, dok što se tiče naših ‘lokalnih’, više su naslonjeni na tradiciju dubrovačkog kolorizma. Postoje, naravno, iznimke. Recimo, u svibnju ću biti dio tima koji realizira izložbu Dubrovkinje Nine Šimunović. Ona će izložiti slike, skulpture i instalacije. To je produkt njenog 20-godišnjeg rada i iz njega se može iščitati zagrebački impuls s obzirom na to da tamo živi, ali opet se poradi tog kolorizma vidi da je ‘naša’. Mislim da je spajanje nekoliko vidova umjetnosti u jedno značajan iskorak u karijeri svakog umjetnika. Ivana Miloglav također se, iako je završila slikarstvo, okušala u drukčijem mediju. Zapravo, zadnja izložba koju sam radila prije pandemije koronavirusa bile su njezine instalacije u Sponzi. Mladi idu ukorak s tehnologijom, a mi smo ti koji ih u tom pravcu moramo i trebamo poticati.
Čije radove Vam je preostala želja postaviti?
Voljela bih napraviti izložbu slikara i kustosa vukovarskog muzeja Eltz u Varaždinu, Zorana Šimunovića. Sviđa mi se njegov rad, a riječ je o apstrakciji na velikim formatima. Zadnji put je takve radove ovdje izlagao u Lazaretima, ali zbog malog prostora izostao je veliki broj radova. Nedavno sam vidjela njegove nove slike i mislim da ih ambijent Umjetničke galerije Dubrovnik može podnijeti. Također, želja mi je napraviti retrospektivnu izložbu Josipu Pinu Trostmannu. Njegov način slikanja dosegnuo je savršenstvo dubrovačkog kolorizma. On i dalje svaki dan ide u svoj atelijer i stvara bez obzira na godine. Toliko je vitalan i energičan u svom izrazu. Uz Josipa Škerlja i Lukšu Peka zaista je velikan našeg slikarstva. Također, voljela bih, ponavljam se (smijeh), napraviti retrospektivu radova Vaska Lipovca. Ne postoji osoba koja ne zna tko je on, a da barem malo prati umjetnost. Uz slike i skulpture, prvenstveno bi željela u Dubrovnik dovesti njegove bicikliste koji su gotovo obišli cijeli svijet. Nedavno su bili i u Lisabonu te smatram da bi se savršeno uklopili u prostor tarace Umjetničke galerije Dubrovnik. Sigurna sam, da svi koji bi ih vidjeli, zasigurno bi bili opčinjeni.
Foto: Miho Skvrce
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 28. travnja 2021.