Sport

KATARINA ČAGALJ Oproštaj od košarke mi je najteža odluka u životu

Ovo mi je bila najteža odluka u životu. Ostaviti iza sebe nešto što sam tijekom dvadeset godina radila svaki dan, i živjela za to 24 sata dnevno, neopisivo je teško. Nitko nije ni znao da ću odustati, pogotovo jer igramo europski kup. Svi su mislili da ću nastaviti još jednu sezonu. No, nakon tjedan dana intenzivnog razmišljanja, donijela sam odluku i rekla da je ovo ipak kraj – govori nam donedavna kapetanica Ženskog košarkaškog kluba Ragusa Katarina Čagalj, proživljavajući ‘vrtlog’ emocija. Nije ni čudo jer je nakon dvadeset godina treniranja i ‘ostavljanja srca’ na košarkaškom parketu, 29-godišnja Čagalj odlučila zaključiti sportsku karijeru i usmjeriti se prema novim životnim ostvarenjima. Osvajačica dva prvenstva i kupa Hrvatske, u razgovoru za DuList vraća se na početke svoje karijere, priča o treniranju sa sestrom blizankom i prisjeća se posebnih sportskih trenutaka.

Kako su bližnji, ali i javnost reagirali na Vašu odluku?
Više mi se ljudi javilo, zahvalilo i uputilo lijepe riječi, nego kada smo osvojili prvenstvo. Neki ljudi koje nisam čula više od deset godina, javili su se i rekli: ‘Imamo poštovanje prema tebi zbog svega što si napravila za sport u Gradu i žensku košarku’. Tek sada uviđam da ljudi to stvarno i cijene. Nešto nevjerojatno!

Koji su razlozi donošenja ovakve odluke?
Bavljenje košarkom iziskuje puno vremena. Uz to, imam dosta poslovnih obveza. Teško je biti profesionalni igrač i raditi svaki dan. Svi znaju koliko sam se bila posvetila košarci i davala maksimum. Pokušavala sam držati ravnotežu između svega, no morala sam donijeti odluku, ‘prekrižiti’ košarku i reći da je to kraj.

Možete li se vratiti na same početke i prisjetiti se kako je sve krenulo? Tko Vas je ‘uvukao’ u svijet košarke?
Baš sam neki dan listala stare članke i prisjećala se svega. Kao dijete sam s obitelji živjela u Mokošici. No, s tatom bih redovno išla na teren u Čokolino. S oduševljenjem sam gledala ljude kako igraju basket. Kad sam prvi put uzela loptu u ruke, znala sam da ću trenirati košarku. Taj momenat je bio odlučujući. Tata me htio odvesti u školu na trening, ali tada nije bilo niti jedne škole košarke u Mokošici. Pošli smo u Gospino polje gdje smo sreli trenerice Cvetanu i Almu. Savjetovale su me da se odmah upišem u klub. Tako da sam od prvog dana bila u klubu. To je bilo prije dvadeset godina. Rijetko tko ostane ovako dugo u jednom klubu.

Treba istaknuti kako ste kroz ova dva desetljeća trenirali i igrali sa sestrom blizankom Mateom?
Tako je, ona se prošle godine oprostila od košarke. Sestra Matea je prvo kao dijete trenirala ritmiku, no kako bi išla na nekoliko treninga sa mnom, košarka joj je postala zanimljiva i priključila se. Nismo se samo kroz život ‘pratile’ u sportu. Zajedno smo išle u osnovnu i srednju školu te na fakultet. Nerazdvojne smo u svemu.

Dvadeset godina nije malo razdoblje. Sigurno ste puno toga doživjeli no što će Vam ostati u sjećanju? Košarka je za mene bila život. Nekad sam je čak stavljala na prvo mjesto – i kad nisam trebala. No, košarka me izgradila kao osobu. Niti jedne sekunde mi nije krivo što sam odabrala takav put. Da je bilo drukčije, tko zna gdje bih sad bila… Nedavno sam s nekim komentirala: ‘Koliko smo mi kilometara prošli tijekom svih ovih godina’. Lako je igrati sport u Zagrebu ili Splitu jer sve je udaljeno po dva sata. Mi koji smo putovali iz Dubrovnika na utakmice, morali bismo ‘prelaziti’ i po 500 kilometara, a nerijetko bismo morali prespavati u gradovima ili mjestima gdje smo gostovali. Stvarno smo ‘skupili’ dosta kilometra. Sjećam se kad smo sudjelovali u WABA ligi, koja se igrala među ostalim u Turskoj, Bugarskoj, Srbiji i Crnoj Gori, pa bih po pet dana provela u autobusu. Tada sam bila na fakultetu, ali su nam profesori izlazili u susret. Ovdje moram zahvaliti razrednici Aniti Kondrić koja je imala puno razumijevanja kroz cijelu srednju školu! Da vi samo znate koliko smo mi anegdota imali na svakom putovanju, što se kaže – nama nikad nije bilo dosadno. Svaki put druga avantura. Bilo je tu dosta trenutaka, ali od onih sportskih, najviše će mi ostati u sjećanju kad je igračica u polufinalu kupa zabila šut sa centra sa zvukom sirene i odvela nas u finale koje smo igrali protiv Medveščaka u Gospinom polju. To je utakmica koja se pamti. Prije više od desetljeća, 2009. godine osvojile smo brončanu medalju na juniorskom prvenstvu. Bila je to prva i velika medalja za sve igračice. Ipak, najposebniji trenutak u karijeri je bio kad smo ostvarili prvi povijesni trofej na splitskim Gripama. Onaj trenutak, kad sam uzela pehar u ruke, nikad neću zaboraviti. Kad smo kasnije došli u Gospino polje, i kad su nas dočekali najbliži, to je za mene bilo kao neki san.

Što ste najviše i posebno cijenili tijekom karijere?
Posebno sam cijenila, i danas cijenim, te zajedničke trenutke sa svojim suigračicama, posebno kad smo bili djeca. Sjećam se da bismo svako ljeto išle zajedno na kupanje pa potom na večernji trening. Išle bismo skupa i vanka – Noć Uvale, Noć Gruža, ništa nismo propuštale (smijeh). Mi smo bili prava ekipa na terenu i izvan njega. Košarka me povezala s dosta ljudi. Ne znam gdje bih stekla toliko poznanstava da nisam igrala košarku. Naravno, tu sam stekla i, mogu reći, prave prijatelje s kojima svakodnevno danas provodim svoje slobodno vrijeme. Cijenim posebno podršku koju sam imala od svojih bližnjih. Moram zahvaliti članovima svoje obitelji što su uvijek bili uz mene u svim mogućim situacijama, što su svaku utakmicu pratili i navijali.

Je li se povećao interes djece za košarku nakon što ste osvojile prvenstva i kup?
Imam primjer mojih rodica koje su odlučile trenirati košarku jer su se zaljubile u ovaj sport samo zbog toga što su došle gledati naše utakmice. Nakon što smo osvojile trofeje, broj djevojčica koje žele trenirati košarku se itekako povećao što mi je posebno drago.

Protekle tri godine, svaku utakmicu, svaku pobjedu posvećivali ste jednoj osobi – bratu Andru koji nas je prerano napustio…
To su prevelike emocije… Tijekom svake utakmice sam imala osjećaj da je moj brat uvijek uz mene. Svaki koš koji sam zabila – svi su znali da je to koš za Andra. Ne mogu vam opisati koliko mi je značilo da prvi trofej u povijesti kluba bude posvećen baš njemu. Nikad se neću moći dovoljno zahvaliti.

Vi i dalje ostajete u košarci, ovoga puta u drugoj ulozi?
Sestra Matea i ja smo upisale tečaj za košarkaškog trenera. Veselim se radu s mlađim generacijama našeg kluba, kao i radu s djecom u školama s kojim započinjem početkom rujna. Već vidim da ću se osjećati ispunjeno. Vjerujem da će moje košarkaško iskustvo doprinijeti mom djelovanju kao trenerice.

STANJE U DUBROVAČKOM SPORTU
Na čemu bi se trebalo raditi?

O tome se može dugo i puno pričati i napisati pet knjiga (smijeh). Generalno stanje u 
sportu nije baš najbolje, prvenstveno ako govorimo o financijskoj potpori i 
infrastrukturi. Nova dvorana se najavljuje odavno. Također, veliki problem su i termini o čemu se puno puta pričalo. Djeca treniraju iza osam sati navečer! Nadalje, mogu reći da 
bih možda još igrala košarku da kroz sportsko djelovanje ‘skupljam’ – radno iskustvo. Da nisam radila, sa svojih 29 godina imala bih nula godina radnog iskustva. To je ogroman 
problem svakog sportaša.

Objavljeno u tiskanom izdanju 20. srpnja 2022.

Pročitajte još

REGIONALNA LIGA Uvjerljiva pobjeda Jugaša protiv Primorca

Dulist

VRIJEME LETI! Evo kako su Franković, Knežić, Pezo i Cvjetinović izgledali prije nekoliko godina

Dulist

MALA RUBI Tibor Karamehmedović i supruga Mia postali roditelji!

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija