KAPETAN DAMIR BARIČEVIĆ Kad pođem na brod, ne mislim što je doma. Moja supruga sve asisti

Biti pomorac sa sobom nosi razne prednosti i nedostatke, pogotovo odri­canja. More im je drugi dom tijekom nekoliko mjeseci u godini, a tijekom kojih doživljaju kako lijepe, tako i teške trenutke. Onima koji imaju obi­telj, sigurno najviše teško pada upravo odvojenost od najmilijih i propuštanje nekih važnih životnih trenutaka. Na plovidbama ih čuva sv. Vlaho, kao i sv. Nikola čiji se blagdan slavi svakog šestog u prosincu. Dubrovčanin Damir Baričević, koji već trideset godina aktivno navegava, ističe nam kako mu taj blagdan ipak lakše ‘pada’ dok je na brodu.

— Znam da ću napraviti svečanu večeru i tratamenat u granici onoga što možemo kako bismo pokazali da to nije običan dan. Doma mi je to puno zahtjevnije. Moj pokojni rođak koji je isto završio pomorsku školu je poginuo u ratu. Svaki put gledam biti na misi u Gospe od Milosrđa za pogi­nule đake i profesure pomorske škole. Nakon mise pođem kod kuma i prijate­lja na sv. Nikolu i čestitam imendan te tamo malo ‘razvodnim’ tu sjetu i tugu – kaže nam Baričević koji više od deset­ljeća djeluje kao zapovjednik na tanke­rima za prijevoz ukapljenog plina na kompaniji ‘Pronav Ship Management’. Godine 2014. bio je posebno počašćen kad je postao festanjulom uz obrtnika Iva Lobrovića.

Hvala mojoj familiji…
Posao pomorca često nazivaju ‘kruh sa sedam kora’ jer je mukotrpan i težak, no Baričević ga takvim i ne doživljava. Naime, zadovoljan je svojim poslom i voli ga, no smatra kako je puno teže njegovoj supruzi, kao i ostalim ženama pomorca.

— Trebaju brinuti o svemu doma i odgajati djecu. Stvarno mislim da je njima puno teže. Treba razumjeti da žena i djeca imaju neki svoj ritam. Ne može se puno toga mijenjati i treba se ‘ushemiti’ u svoju familiju… Sjećam se kad bi prije trčali za mnom i vazda gasili svjetla. Mi na brodu ne osjećamo problem struje, no sad je malo druk­čije jer je na snazi ‘green energy’ pa šte­dimo na svakom koraku. Ali bih doma vazda poluđivo kad bi kapila voda neg­dje. Na brodovima nema vode u izobi­lju! I doma se tuširam k’o pomorac – govori nam kroz smijeh.

— Kad dođem s broda, moja supruga i ja provodimo što više vremena zajedno, koliko god je to moguće. Od prvog dana našeg braka u sebi imam povjerenje i mir. Kad pođem na brod, ne moram se misliti što je doma. Sve je ona uvijek asistila i pazila. Držimo se uvijek dogovora da nema prešućivanja. Što god bilo, dobro ili loše, govorimo jedno drugome – rekao je Baričević koji ističe kako je bilo teških momenata, poput bolesti u obitelji, zbog kojih se htio vratiti doma.

— To su momenti kad nisi prisutan, a srce i duša te vuku da pođeš doma. To su momenti kad bih se najradije podi­jelio na pola i jednu polovicu poslao doma. Hvala cijeloj mojoj familiji što su uvijek uskočili i što su bili tu kad je bilo potrebno…

Mi smo pomorci non-stop u školi
Vraća se unatrag i priča nam kako je postojala mogućnost da plovidba dale­kim morima ne postane njegov karijerni put. Naime, nakon mature je odradio kadeturu na Atlantskoj. Iako je poslije toga upisao višu školu, odlučio je svoje djelovanje nastaviti u turizmu. Zapo­čeo je prvo s radom u Dalmacijaturistu, a kasnije prelazi u Atlasa. Radio je među ostalim na organizaciji transfera gostiju na otoke i obratno.

— To mi je bilo fantastično doba gdje sam radio s divnim ljudima i puno toga naučio. Čak sam mislio da možda neću ni ić’ navegavat više jer mi se to sve skupa uvuklo pod kožu. Ali, došao je rat. Srećom sam cijelo vrijeme obnavljao svoje brevete i imao sam ih stalno spre­mne. I što god je novo izlazilo, išao sam na tečaj i polagao. U lipnju 1992. godine pošao sam na Topića te se tako ozbiljno vratio navegavanju jer sam shvatio da se turizam neće tako brzo oporaviti. Imao sam ženu i dijete, zbog čega sam se još više borio kako bih se dokazao i napredo­vao – naglasio je. Nakon Topića, prelazi na Trans Ocean Marine iz Monaka, tako­đer na brodove za rasuti teret.

— Uvjeti su mi bili puno bolji. Tamo sam radio od 1996. do 2003. godine i avanco sam za zapovjednika. Kad sam preuzeo zapovjedništvo onda sam vrlo brzo shvatio da i ne znam toliko toga koliko sam mislio da znam (smijeh). Biti zapovjednikom smatram vrhuncem u našem zvanju – priča nam. Trenutno je na kompaniji ‘Pronav Ship Management’ gdje je zaposlen od 2008. godine. Iako je bio zapovjednik na suhim teretima i kontejnerima, dotad nije imao iskustva na ‘plinašima’. Na samom početku zapo­slenja u ovoj tvrtki, imenovan je za dru­gog oficira te je morao ponovno proći sve razine uz polaganje predmeta, a kako bi se upoznao sa sistemom rada tvrtke. Već 2011. postaje zapovjednikom broda.

— Ionako smo mi pomorci non-stop u školi. Uskoro ću, nadam se zadnji put, produžiti pomorske brevete koji traju pet godina – naglasio je Baričević koji je tijekom trideset godina navegava­nja posjetio brojne države svijeta, čak i neke u koje se rijetko ide. U sjećanju mu je posebno ostala Sjeverna Koreja u kojoj je bio tijekom kadeture.

Nemojte trčati za mrcu boljom plaćom
Svako novo razdoblje, kako kaže, donosi brojne promjene i razne mogućnosti pa tako i u pomorstvu.

— Rekli su stariji pomorci da je vrag odnio pomorstvo kad je izmi­šljen kontejner. To je bilo totalno drugo pomorstvo! Ja bih rekao da je vrag odnio pomorstvo kad je izmi­šljen e-mail i današnja komunikacija – naglasio je Baričević ističući kako je postojanje današnjih mnogobroj­nih aplikacija za komunikaciju dobra stvar, ali opet donekle i ne valja.

— Prije bi učinilo veliko nevrijeme, molio si Boga da preživiš, nitko nije doma rekao da je bilo tako, nego: ‘Bilo je nešto mora’. Danas mladići možda manje shvaćaju koliko to sve utječe na njihove obitelj i koliko oni brinu. Normalno, sve je od čovjeka do čovjeka. Možda je do mene, ali čini mi se da danas mladići dolaze manje spremni nego što sam to bio ja. A ja sam bio totalno nespreman, nisam imao pojma što me čeka kad sam došao na kadeturu. Hvala Bogu da sam imao ekipu koja je bila dobra i radišna, a kad si bio kadet na Atlant­skoj, netko te opet zn’o. Danas su mladi pomorci otvoreniji. Mi smo možda imali malo više strahopo­štovanja prema starijima i njihovim činovima. Doduše, i oni su se drukčije postavljali u ta doba. Osobno mladim pomorcima uvijek pokušavam nešto objasniti i savjetovati – na nekoga se primi, na nekoga ne. Nekad sam im k’o otac. Ne mogu to izbjeći, želim dobro tim mladim ljudima. Opet, svi su nekako nestrpljivi, žele što prije napredovati, imati što veću plaću. Odmah razmišljaju što će kupiti, koji motor ili auto kad dođu doma. Ali, kažem, svi moramo napraviti odre­đenu količinu ludosti u životu pa što ne bi i ta djeca tako razmišljala – reći će nam Baričević. Sve se više osjeća, kako kaže, da nedostaje kadra u svi­jetu, pogotovo časničkog.

— Brodova sve više ima, posao je sve teži. Globalizacija, koliko je u nekim stvarima dobra, tako je u nekim stva­rima ustvari loša. Konkretno, kad sam ja počeo, brodova za prijevoz ukaplje­nog plina, bilo je sveukupno 250–300 u svijetu. Sad ih se svake godine pro­izvodi po 40 do 50. Tko će dati isku­sne ljude koji bi radili na tim brodo­vima? Pada kvaliteta, ‘razvodnjava’ se… – naglašava Baričević koji mladim pomorcima savjetuje: ‘Nemojte trčati za mrcu boljom plaćom. Nemojte samo pitati kolika je plaća. Treba pitati i što se tamo radi?! Jer svaka tvrtka ima drukčiji sistem. Treba biti pažljiv pri izboru, ali uvijek se može falit’! Svakako, u svemu treba imati puno volje. Volja je najvažnija, a nešto i sreća. Onda se ide naprijed!’.

Foto Maria Prkut / Privatna arhiva