Kako maknuti ‘zločince’ iz politike jedna je od najvažnijih političkih zadaća Petrovih Mostovaca. Posljednjih gotovo dva mjeseca samo slušamo o njihovom prijedlogu zakona po kojem se pravomoćno osuđene osobe ne mogu uopće kandidirati na izborima. Barem ne dok im ne istekne rok za rehabilitaciju. Međutim, do danas još nije jasno kako misle provući taj svoj naum, a da on ne doživi fijasko na Ustavnom sudu.
Nešto slično, manje drastično pokušala je napraviti Kukuriku Vlada još u veljači 2015. godine kada je usvojila izmjene Zakona o izborima zastupnika u hrvatski Sabor po kojemu se između ostalog za zastupnike ne bi smjeli kandidirati osuđeni za zlouporabu položaja i ovlasti. Nekoliko mjeseci kasnije, Ustavni sud je presudio i ukinuo te zakonske odredbe. Neustavnost toga Zakona sud je pronašao u ‘ograničavanju zajamčenih ustavnih sloboda i prava’. Ustavni sud tada je protumačio kako kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti nije najteže u kategoriji kaznenih djela protiv službene dužnosti, za koje je predviđena kazna zatvora u širokom rasponu, od najmanje šest mjeseci do 12 godina.
No Mostovci ne odustaju i proširuju listu kaznenih djela na pedofiliju, kaznena djela protiv spolne slobode, zlouporabe položaja i ovlasti, nezakonito pogodovanje, mito… I svi ljudi s takvim presudama doista bi trebali biti izvan politike, mada još nije jasno kako će to biti upakirano u Zakon, kako bi se zaobišlo da ga i ovaj put ne ‘otpili’ Ustavni sud.
No jedna rečenica iz te rujanske presude je jako znakovita: ‘u javnom je interesu izbjeći aktivnu ulogu počinitelja kaznenih djela u političkom odlučivanju’.
I tu dolazimo do biti problema. Tko nam sve ulazi u politiku, tko u politici pronalazi zaštitu, traži srodne duše, svoje pajdaše?
Bilo bi stvarno idilično da naš sustav vrijednosti, općenito, bude pročišćen od takvi ljudi, da se pravomoćno osuđeni i ne promišljaju baviti politikom. Ali stvarnost je zapravo očito sasvim neka druga priča pa ti i takvi često zauzimaju status idola, lidera i tko zna kakvih sve ne vizionara.
Baš ova priča o Mostovom novom zakonu posebno je aktualna u Gradu. Pa mi imamo pravomoćno osuđenog gradonačelnika. Čovjeka koji je osuđen u aferi Šipan za pogodovanje i zloporabu položaja i ovlasti. I tad, kad je osuđen – pravomoćno, trebao je imati barem malo časti i odstupiti s dužnosti. Ali ne, on je odlučio pomicati granice apsurdnosti i dovesti grad do stanja histerije.
I što dobivamo ukoliko ovakav jedan Zakon bude usvojen u narednim mjesecima? Možemo li očekivati isti scenarij, ocjenu ustavnosti i odluku Ustavnog suda da zakon nije provediv, što znači njegovo ukidanje. I što onda? Baš pred lokalne izbore u kojima će glavna zvijezda biti upravo haenesovac Andro Vlahušić, kojemu će ostati taman toliko vremena za kandidirati se za novi mandat gradonačelnika. Neće mu biti potrebna nikakva predizborna kampanja, jer će se predstaviti kao ‘žrtveno janje’ kojega političke strukture žele udaljiti od vođenja grada u smjeru samo njemu znanog prosperiteta i boljitka.
Sve je to krivo postavljeno! Ako se jedan pravomoćno osuđeni čovjek želi i ima namjeru i dalje kandidirati njemu treba suprostaviti časnu, čestitu, razboritu i sposobnu osobu koja će ga argumentima i djelima maknuti s dubrovačke političke scene. Ali takva osoba najprije treba uvjeriti birače da sve što je dosad radio taj prethodnik bilo je u, i za korist probrane skupine vjernih sljedbenika. Sve dok se ne pojavi takav netko Dubrovnik će biti i ostati Vlahušićeva igraonica.