Još malo sjećanja na gospara Zdenka

Zapravo, listajući s Maricom i Zdenkom sve te foto albume njihove za Grad toliko značajne obitelji Šapro, najpametnije bi bilo objaviti što više tih starih fotografija. Svaka od tih davnih slika dio je povijesti Grada i vraća nas u te tako daleke godine. Na mnogima od njih poneki od čitatelja zasigurno će pronaći nekog svog. I pitat se „Ma jel' moguće? Naš nono!“ Ili taj lik na crno bijeloj slici možda bude neki zaboravljeni dundo, neki susjed, tko će ga znati tko…

LISTAJUĆI ALBUM
 
Ipak, uz sve te pomalo zaboravljene likove, glavni junak ovih foto albuma je gospar Zdenko Šapro. Jer, to su njegovi albumi. Svaka od slika otkriva nam ga, njegov život, odrastanje, prijatelje, šetnje Stradunom, Gradom… Izvlačimo iz albuma fotografiju maturanata dubrovačke Gimnazije iz 1924. godine! Uz svog razrednika, čak i tri djevojke, te mladići, svi u odijelima, s kravatama ili leptir mašnama. Gospar Zdenko je u gornjem redu, peti s lijeva. Ostalih se mi mlađi ne spominjemo! Možda ih prepozna još neka none u Gradu. Ali, priznati će te, baš zanimljiva fotka!

Zatim izvlačimo iz tih albuma nešto još zanimljivije; program „Dubrovačko dramsko veče“ u izvedbi maturanata „Kr. Realne gimnazije“ odigran 22. ožujka 1924. godine u tadašnjem Bundićevom teatru. Gospar Zdenko glumio je mladog i zgodnog Luja Lasića u „Sutonu“ Iva Vojnovića, inače velikog prijatelja brata mu Lina Šapra. Dakle, ti glumci su upravo ovi maturanti s one prve slike. Pa kad vidite imena u programu predstave, povežite ih sa slikom maturanata. I pronađite neke svoje davne none i nonice. Kud će te bolje igrice za ove prve hladne večeri.
 
U UGODNOM DRUŠTVU
 
Vratimo se gospar Zdenku. U vrijeme iza mature i prvih godina studiranja prava u Zagrebu, bio je jedan od najzanimljivijih mladića Dubrovnika. Vrlo zgodan, veseo, iz tada znane obitelji Šapro, vrsni vaterpolist VK „Juga“, neko vrijeme i odličan nogometaš NK „Dubrovnik“, budući pravnik. U điru Stradunom stalno je bio u ugodnom društvu, potvrda čega je i ova treća fotka koju izvlačimo iz albuma; ispred Svetog Vlaha, u pozadini tadašnja Gradska sa zelenilom na taraci i uz nekoliko automobila parkiranih ispred. On je u bijelim modernim hlačama i u društvu mladih i veselih ljudi, među kojima je i zgodna djevojka u kratkim hlačicama. Očito se i tada moderno oblačilo i živjelo veselo, možda bolje, ugodnije i zabavnije  nego mi danas.
 
Čovjek snuje, a Bog određuje
 
Bile su to najljepše godine mladog Zdenka Šapra. Pred njim je bila vrhunska karijera sportaša, tada ponajboljeg vaterpoliste, iza ga je čekala karijera pravnika. Ali, „čovjek snuje, a Bog određuje!“ kako kaže jedna od najboljih i najtočnijih izreka. U tren, sve se mijenja. S tek 22 godine događa mu se strašna nezgoda. Legenda đira Gradom kaže kako se to zbilo na Porporeli 1927. godine!

Skočio je ugrijan naglo u hladno more i … Ali, njegove kćeri, uz napomenu kako on o tom nije volio pričat, reći će kako i nije bilo tako. Jedno jutro nakon velikih bolova glave doživio je moždani udar. Lijevi dio tijela, ruka i noga bili su mu „oduzeti“. I… sve je puklo! Bila je to velika tragedija u obitelji, među sportašima Grada, prijateljima… Ali, Zdenko se nije predavao. Rehabilitacija je trajala jako dugo, te on odlučuje posvetit se drugoj ljubavi – glazbi. Upisuje i naravno završava Glazbenu akademiju – odsjek kompozicija. Tako počinje njegov novi život. Ali, kako tog ima još jako puno, nastavak u novom nastavku. U idućem điru Gradom.
Gradom koji je opet tako divno prazan. Naš i samo naš. Posebno navečer. Kad đirom Stradunom nema ni kučka ni mačka. Tek, za¸čudo – jedan zec! Mali, bijeli, kao da je upravo iskočio iz šešira nekog čarobnjaka u ova naša vremena kad nas ni najbolji čarobnjaci ne mogu spasit ludila oko nas.