Gotove Igre, gotovo ljeto. Odoše naši dragi turisti, počinje škola. Tako bi otprilike telegrafski, kratko i jasno, izgledao opis dana oko nas. Potvrda kako smo došli kraju ljeta su i duge, spore kolone vozila i kamp kučica koje prolaze iznad Grada iz pravca Istoka prema Zapadu.
Velika većina njih vraća se s odmora iz Crne Gore, te na sat, dva svrate do Grada, za obići Stradun, slikat se za uspomenu, reći doma kako su bili u Dubrovniku, te napravit nam još malo gužve. O ovoljetnom izdanju Igara pričat će se vjerujem još, posebno o dramskim premijerama. Možda jednom i shvatimo, te nam netko „pametniji“ i pojasni razlog i smisao postavljanja nekih od njih, ali jedna od poruka, ona o „vraćanju duha Gradu“, upućena od ljudi koju dođu do Grada samo u ove ljetne dane na i te kako plaćeni radni odmor i koji o njemu zapravo znaju tako malo, blago rečeno – ljuti! Molim vas, dođite do nas u zimske dane, to vam je vrlo skoro, kad zapuše bura sa Srđa i ostanemo sami! Dođite kad su ulice prazne, kad zimu zimujemo tako daleko od javnosti i svjetla pozornice, kad se sami ovdje i te kako hrabro, puno hrabrije od ovih viđenih predstava, borimo sa raznim hohštaplerima koji nam žele uzeti i kupiti Grad i njegova obilježja. Dođite u te dane kad naš duh i te kako živi i kad smo mi – mi, ono što jesmo! Kad se s prvom burom vratimo na ulice i u betule našeg Grada, na žalost prazne, al' pune ponosa, smijeha i duha kojeg mi još uvijek i te kako imamo. Naravno, znam da tad nećete doći. Nije vam plaćeno.
Krvnikova kuća i dvije crkvice
Još malo i gotovo, pa će se konačno moći na miru, nogu pod nogu, našim ulicama. Još smo na putu s Ploča do Grada, ulicom Svetoga Dominika. U nekim starim foto albumima, izvađenim iz nekih škrabica, nalazim jednu fotku na kojoj su klinci osnovci neke davne godine iz neke „davne“ države prigodom neke školske priredbe u Revelinu. Na njoj i jedan i te kako zaboravljen „detalj“ s Trga oružja, „Spomenik borcu“, rad kipara Frana Kršinića iz 1954. godine. U toj foto arhivi nalazim i ne tako davnu fotografiju snimljenu sa zida Trga pored Revelina, kojeg je tada obnavljalo Društvo prijatelja dubrovačke starine. Dolje se vidi Porat, Gradska luka, te još jedan detalj pomalo zaboravljen u našim danima, veliki ponton na kojem su parkirana vozila. Bilo je to koju godinu iza Domovinskog rata, kada smo obnavljali Grad od ratnih razaranja. Eto, malo zaboravljenih detalja. Ajmo dalje. Kad se prođe kroz Stara vrata od Ploča dolje prema Gradu, s desna je pomalo osamljena, lijepa kamena kuća. Nekad davno tu je živio državni krvnik Republike sa svojom obitelji. Sam, sa strane, na putu koji je vodio van Grada. Malo tko ga je volio, više su ga se plašili, nije ga bilo rado nikome srest', zvali su ga i „boja“, iako bi ta riječ više označila nekog tko je zao, naprasit, pa i ubojica i razbojnik. Možda je zbog tog do danas u Gradu ostao izraz „Ne gledaj me ko boja!“ za nekog tko vas opako i grubo gleda! Niže, s lijeve strane te krvnikove kuće dvije su male crkvice. Prva u điru s Ploča je crkva Navještenja Blažene Djevice Marije koju je 1536. učinio jedan od braće Andrijić, Petar u gotičko – renesansnom stilu. Nakon trešnje neko vrijeme ta mala crkvica čak je bila rezidencija dubrovačkog nadbiskupa Toresa. Malo niže, do nje je mala starohrvatska, predromanička crkvica Svetog Luke, jedna od najstarijih unutar zidina, iz 13. stoljeća. Ime je dobila po obližnjoj kuli Svetog Luke, bila je mjesto vjerskog okupljanja istoimene bratovštine, na žalost godinama već napuštena. Našoj generaciji zanimljiva i po tom što smo redovno ostavljali cigaru među prste jednog od tri sveca na njenoj luneti.
Tezej i njegovi DJ – i
S te strane ulicom Sv. Dominika ulaz je na zidine, a onda, koji korak niže mjesto našeg odrastanja, okupljanja, zabave i prijateljstva, legendarni disko klub sedamdesetih godina – Tezej! Otvoren je 1972. u sklopu do tada popularnog okupljališta Labirint bara, a zatvoren je 1982. godine. Otvoren je kad smo mi počeli odrastati, zatvoren je kad su lude godine naše mladosti dolazile kraju. U njemu su kao DJ radili redom Goran Prišlić Vjeverica, Tonko Farac Goba, Milan Čejović Tarzan i Ivica Smilovčić Letlampa. Uz njih ponekad bi puštali glazbu još neki, na ulazu je bio znani „stari Ante“, uz njega Juka Čatović, tu negdje Rade Nosonja, još i neki drugi, ali svi bi nas klince voljeli, čuvali i pazili, te puštali najčešće bez ulaznice unutra. Legendarna ulaznice koju čuva valjda još samo Vjeverica! Njih četiri DJ, legende glazbe učili su nas što je dobra glazba, puštali nam James Browna, Deep Purple, Stonese i Zepeline, Crimsone i Jethro Tull, pa i kompletan „The Wall“ Pink Floyda kojeg nam je Letlampa pustio 1981. za oproštaj pred odlazak na odsluženje vojske cijeloj jednoj generaciji i danas znanih i omiljenih likova Grada. A koliko su i do danas omiljeni i znani ti naši DJ iz našeg legendarnog Tezeja, potvrda je pismo koje je ovih dana dobio naš vječni Knez Milan Čejović! Pismo iz Zagreba bez adrese, tek s opisom našeg Čeja. Naravno da je došlo do njega, jer Milana svi znaju. Veliki dobri lik i jedan od onih koji čine duh našeg Grada.
PS. I za sam kraj ovog đira, nešto što se ne smije zaboravit! 30. kolovoza godišnjica je smrti velikog Conte Iva Vojnovića. Umro je 1929. u Beogradu u 72 godini. Njegov dramski prvijenac „Psyche“ bio je zaokret u hrvatskoj književnosti i početak moderne hrvatske drame, a njegova Dubrovačka trilogija vrhunac je naše književnosti.