Lumbardska psefizma, jedinstveni dokument o osnivanju grčke naseobine, nije oštećen u potresu, javljaju iz Arheološkog muzeja u Zagrebu. Psefizma iz Lumbarde, monumentalni kameni natpis koji dokumentira osnivanje grčke kolonije na otoku Korčuli, jedan je od najznačajnijih spomenika grčke civilizacije u Hrvatskoj, a DuList je o njoj već i prije pisao.
Dekret o osnivanju grčkog, točnije isejskog naselja na srednjodalmatinskom otoku Korčuli (Korkyra Melaina), tzv. Lumbardska psefizma, jedinstven je dokument o osnivanju grčke agrarne naseobine, i kao takav rijedak epigrafski spomenik takvog sadržaja u cijelome helenskom svijetu. Inače izložen na drugom katu Arheološkog muzeja u Zagrebu, unutar stalnog postava Antičke zbirke, nije oštećen tijekom potresa 22. ožujka 2020. godine.
Na terasi pri samom vrhu poluotočića Koludrt u Lumbardi, u sjeveroistočnom dijelu otoka Korčule (Korkyra Melaina), tijekom posljednjih desetljeća 19. stoljeća, počevši od 1877. godine, u nekoliko su navrata otkriveni kameni ulomci jedinstvenoga grčkog natpisa, svojevrsne uredbe o osnivanju grčke (isejsko-dorske) naseobine agrarnog tipa. Dragocjeni natpis, poznat pod nazivom Lumbardska psefizma, prvi je detaljnije objavio i interpretirao Josip Brunšmid, koji je i sam 1895. godine posjetio Lumbardu, nadajući se da će pronaći i preostale dijelove natpisa. U tom naumu nije uspio, no nekoliko ulomaka psefizme je ipak naknadno pronađeno. Posljednji, petnaesti ulomak, koji je očigledno pripadao gornjem dijelu natpisa, tek je nedavno pronađen tijekom arheoloških istraživanja, te mu uskoro slijedi znanstvena valorizacija. Preliminarno se ipak može reći da taj novi fragment, otkriven u svibnju 2018. godine, donosi niz uzbudljivih novih spoznaja. Novi ulomak pripada gornjem desnom uglu stele i spaja se s malim ulomkom objavljenim 2005. godine. Zahvaljujući tom fragmentu, postojeće restitucije teksta se mogu dopuniti i ispravnije interpretirati. Pretpostavljalo se, naime, da se u tekstu spominju isejski ojkisti ili logisti, no na novom se ulomku jasno čita riječ arhegeti, što se prevodi kao osnivači. Otprije je bilo poznato da u nastavku teksta skupština propisuje način raspodjele zemlje, no danas znamo da prvi naseljenici nisu dobili samo po tri pletra poljoprivrednog zemljišta, kako se mislilo ranije, nego po pletar i tri susjedna, dakle po četiri pletra. Najveća novost je da se u novootkrivenom dijelu teksta spominje nacrt, nešto poput svojevrsnog katastra, u koji se upisivalo gdje je svaki naseljenik dobio zemlju.
Suprotno Brunšmidovim pretpostavkama da ulomci psefizme potječu iz prostora srednjovjekovnog sakralnog objekta, odnosno iz ruševina samostanske crkve sv. Ivana koja se, prema tradiciji, trebala nalaziti na području Koludrta, recentna su istraživanja pokazala da svi ulomci pronađeni u novije vrijeme – a to se, po svemu sudeći, odnosi i na ranije pronađene ulomke, one koji su otkriveni u 19. stoljeću – potječu iz istočnog dijela antičke cisterne koja je, kao vrlo važan element života u rimsko doba prestala, čini se, biti u izvornoj funkciji te je bila zatrpana kamenjem iz nekog od tamošnjih kamenoloma. Vjerojatno je upravo tada i bio uništen natpis koji je izvorno morao biti postavljen na nekom nedvojbeno istaknutom položaju.
Natpis, koji u osnovi ima oblik uredbe, propisivao je obveze i prava prvih kolonista, utemeljitelja naseobine, onih kojima je bio dodijeljen prostor za podizanje kuće i za okućnicu, kao i zemlja za obradu izvan prostora grada.
Osim veličine posjeda svakog kolonista, kao i veličine posjeda onih koji im se budu kasnije pridružili, navode se i sankcije za eventualne prekršitelje.
Imena prvih kolonista, u skladu s grčkim onomastičkim sustavom navedena su imenom te patronimikom. U dugačkom popisu kolonista navedenih nakon uvodnog dijela su njihova imena raspoređena u tri stupca, u skladu s njihovom pripadnošću odgovarajućim dorskim filama, odnosno plemenima – Dimani, Hili i Pamfili. Sačuvano je približno oko 180 imena (po nekim stručnjacima, možda i nešto više), a izvorno je natpis vjerojatno sadržavao oko 300 imena.
Lumbardska psefizma kodificira postupke i pravila kojih se bilo nužno pridržavati prigodom osnivanja isejske naseobine na otoku Korčuli, nama danas nepoznata imena. Natpis je vjerojatno iz 3. st. pr. Kr. te se, po svemu sudeći, uklapa u tadašnja nastojanja Ise da svoj utjecaj proširi i na susjedna područja, kako na kopnu (Tragurion i Epetion), tako i na srednjodalmatinskim otocima.