Kultura

‘IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA’ Je li sv. Vlaho u Dubrovnik stigao već početkom 9. stoljeća?

‘Između Istoka i Zapada: podrijetlo ranosrednjovjekovnih svetaca zaštitnika na istočnoj obali Jadrana’ naziv je predavanja koje se u petak navečer održalo u dvorani Pape Ivana Pavla II u sklopu programa „Ususret sv. Vlahu” koje organizira Dubrovačka biskupija. Predavanje su održali dr.sc. Ana Marinković i dr.sc. Trpimir Vedriš s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dugogodišnji voditelji Hrvatskoga hagiografskog društva Hagiotheca.
Temelj tumačenja predavača počiva na utvrđivanju kronoloških slojeva i povijesnih okolnosti u kojima se štovanje skupina svetaca može utvrditi. Smještanjem najranijih svjedočanstava u povijesni kontekst nakana je bila publici pokušati pojasniti podrijetlo pojedinih svetačkih kultova i ocrtati, koliko je to moguće, neposredne okolnosti njihova procvata u dalmatinskim gradovima. U tom kontekstu, dotaknuli su se pitanja prijenosa svetačkih relikvija, najstarijih mjesnih svetačkih legendi kao i okolnosti izgradnje svecima posvećenih crkava na jadranskoj obali. Iz tih silnica proizišli povijesni procesi s prijelaza iz 8. na 9. stoljeće zacrtali su okvire ‘razdiobe carske baštine’ na području nekadašnje rimske pokrajine Dalmacije i time stvorili preduvjete za trajnije definiranje crkvenog područja jurisdikcije Rimske Crkve na Jadranu.
Političke aspiracije s Istoka i Zapada te smjene vrhovne političke vlasti na istočnomu Jadranu tijekom dugoga srednjeg vijeka ostavile su svoje tragove u takozvanim hagiografskim horizontima, odnosno, prepoznatljivim grupama svetačkih kultova štovanih u našim obalnim gradovima. Sveci zaštitnici istočno jadranskih gradova birani su s određenim razlozima u konkretnim povijesnim okolnostima, a štovanje svetaca započinjalo je prijenosom njihovih relikvija. Svaka takva donacija relikvija bila je određena različitim čimbenicima – osim aktualne političke situacije, na nju su utjecala i pitanja crkvene jurisdikcije, privatnih zadužbina, lokalnih tradicija, geografskoga smještaja i mnoga druga.
Predavanje je pokušalo rasvijetliti kontekst i povijesne razloge štovanja određenih svetačkih kultova u Dubrovniku i ostalim gradovima istočnoga Jadrana – od najranijih rimskih, preko ranobizantskih Justinijanovog razdoblja, ponovnog kratkog i snažnog vala iz Rima tijekom urbane obnove u 8. stoljeću, zatim karolinških tragova u razdoblju nove dominacije bizantskih kultova u 9. stoljeću s kojim je stigao i kult sv. Vlaha te, konačno, trećega rimskog vala novoga tipa svetosti vezanog uz gregorijansku reformu 11. i 12. stoljeća – kultova koji su održavali intenzitet i smjene interesa istočnog i zapadnog političko-crkvenog središta, odnosno, Bizanta i Rima, za dominaciju istočnim Jadranom.
Trpimir Vedriš istaknuo je kako je veliki izazov pred dubrovačkom publikom govoriti o temi svetaca zaštitnika. Naglasio je i kako je ranosrednjovjekovna povijest slabo dokumentirana što je za istraživače i sreća i nesreća jer je puno prostora za interpretacije, a malo materijala.
Ana Marinković istaknula je kako je ranokršćanski sloj na našoj obali bogat sloj, no problem je kod ranokršćanskih katedrala jer ne znamo većinu titulara katedrala ni najraniji kult svetaca u tim gradovima.
U razdoblju Justinijanove rekonkviste i nakon nje, Razdoblje propadanja velikih gradova i nastanak sve većeg broja utvrda.
Govoreći o sloju Justinijanove rekonkviste i obnove, istaknuli su kako je to vrijeme propadanja velikih gradova, kada se izvan većih mjesta uočava kako je čitav prostor istočno jadranske obale načičkan nizom utvrda građenih u vrijeme Justinijanove obnove, a koje su služile tijekom 6. i 7. i vjerojatno u 8. stoljeću. Na njihovim lokalitetima sačuvani su do danas toponimi te su uz njih često bile vezane crkve niza svetaca jednog vrlo specifičnog sloja. Kako je istaknuo Vedriš, to se ponekad u literaturi naziva jadranski limes maritimus koji daje sliku organizacije tog prostora.
-Plovni put između Carigrada i sjeverne Italije bio je prostor niza tih otoka povezanih nizom utvrda za obranu toga puta. Veliki dio svetaca sačuvanih u tom sloju pripadaju tzv. vojničkim svecima zaštitnicima. U doba opasnosti i nesigurnosti većina svetaca koji su štovani spada u tu kategoriju – rekao je Trpimir Vedriš.
Jedna od takvih utvrda bila je i ranobizantska dubrovačka utvrda Justinijanovog puta unutar koje je bila crkvica sv. Srđa i Bakha. No, kako je rekla Marinković, nije to jedina crkva koja pripada tom ranobizantskom krugu svetaca. Tu je i crkvica sv. Kuzme i Damjana.
Potom su se osvrnuli na rimski sloj svetaca.
-Dubrovnik je najbogatiji što se tiče rimskih kultova perioda druge polovice 8. stoljeća. Naime, u Dubrovniku imamo grupu izrazito rimskih svetaca štovanih u Rimu u bazilici posvećenoj njima, a to su Pankracije, Nerej, Ahilej, Domitila i Petronila. Grupa je to svetaca koja se slavi na isti dan i to ukazuje na to da su programatski doneseni u Dubrovnik zajedno u nekom trenutku – rekla je Marinković.
Napomenula je i kako su se relikvije te grupe rimskih svetaca čuvale u crkvi sv. Stjepana, što je jedan od tri najranijih crkava u Dubrovniku uz crkvu sv. Srđa i Bakha i sv. Petra. Naglasila je i kako je ulaz u Svetog Stjepana bio na istoj liniji ulice s budućom katedralom.
-O njenom postanku imamo mnogo teorija, ali sama činjenica urbanističke povezanosti vrlo je indikativna za važnost Sv. Stjepana. Pretpostavlja se da je možda služila kao zamjenska katedrala biskupa koji je u to vrijeme zasigurno već stolovao u Dubrovniku – rekla je među ostalim.
Dotaknula se i sv. Vlaha.
-Premda je sveti Vlaho brzo preuzeo primat, ta grupa rimskih svetaca uvijek je ostala u vrhu panteona dubrovačkih zaštitnika. Treba spomenuti da su crkve posvećene Pankraciju, Nereju i Ahileju bile osnivane i izvan samo gradskog dubrovačkog područja. Zanimljivo je da su Pankracije, Nerej i Ahilej kao najvažniji sveci prije Vlahovog vremena bili smješteni na samim granicama dubrovačke Astaree, što znači da su granice bile obilježene crkvama najvažnijeg tadašnjeg kulta, kulta zaštitnika – rekla je. To je način obilježavanja političkog teritorija i tu, rekla je, vidimo mehanizme kako se određeni kultovi postaju kultovi gradskih zaštitnika, obilježavanjem teritorija buduće države.
-Kad dolazi sv. Vlaho, Dubrovačka Republika je potpuno ustrojena, ima drugi način kontroliranja teritorija i tada se njegove crkve na potpuno drugi način unose u novoosvojene teritorije, uklapaju se u centre vlasti tih novoosvojenih područja – objasnila je dalje.
Rečeno je nešto i o dolasku sv. Vlaha u Dubrovnik.
-Koliko se zna toliko se i ne zna, dolazak je vezan uz sloj ranog 9. stoljeća, prije Aachenskog mira. Prije toga dolazi do vrlo jakog i raskošnog vala slanja bizantskih relikvija s istoka na istočnojadransku obalu. Na jugu imamo dva važna kulta, sv. Vlaha i sv. Tripuna. Oni se slave na isti dan što ukazuje da su te dvije relikvije poslane kao grupa u Dubrovnik i Kotor. Pitanje je veliko kako ćemo interpretirati legendu o sv. Vlahu 971., jer sv. Tripun je došao u Kotor, što znamo poprilično pouzdano, 809. godine – rekla je te istaknula kako postoje dvije mogućnosti. Jedna je da su relikvije došle najprije u Kotor pa je sv. Vlaho tek naknadno prenesen u Dubrovnik. No, ona i kolega predložili su da je sv. Vlaho mogao doći u Dubrovnik puno ranije, već početkom 9. stoljeća što zahtijeva daljnja istraživanja.

Pročitajte još

RADIONICA U VIDRINOM DOMU Sveti Vlaho i Marin Držić zajedno u voljenom Gradu

Dulist

‘JEL’ TAKO ZORANE?’ Na daskama teatra odigrana prva ovogodišnja dramska premijera

Dulist

OD IZLOŽBI DO PROJEKCIJA FILMOVA Objavljen program 1050. Feste sv. Vlaha

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija