Kamo stremi Ivana Miloglav Ivanković u svom radu, u doživljaju i percepciji svog okruženja i svog vremena? Što se to događa u povoju i procesu nastajanja jednog misaonog i rukopisnog zahvata u četvorini njenog slikarskog platna? – tek su neka od pitanja postavljenih u četvrtak na otvaranju izložbe Ivane Miloglav Ivanković u Galeriji Let 777.
Ivana se nalazi u razvalinama između slikarskog i crtačkog, pastoznog i lazurnog, majčinskog i djetinjeg, između kolorističkog i pop-artističkog i između zatvorenog prostora bojanke koji je od malih nogu zaokuplja i nedovoljnog otvorenog prostora mogućnosti – zapisao je umjetnik Božidar Jurjević u katalogu izložbe, u kojoj dodaje:
Kada me nečije djelo ili rad zaintrigira uvijek se nađem pred enigmom koju želim rješiti i koja mi
ne da mira. Unatoč tome što je Ivanin još moćniji stav u fazi razvoja, njeno slikarstvo izazvalo me je sasvim nepoznatom čak kompresiranom snagom i figurativnošču njenih likova, koja je
najčešće suzbijena te na neki neobičan način nadmašuje sam format u kojem su isti likovi smješteni.
Neki od njih toliko su osjetilno ogromni da im bilo koja dimenzija platna ne bi bila dovoljna a da iz njega ne iskoče. Ipak volio bi daljnji kontinuirani nastavak njenog rada vidjeti i u jako velikim dimenzijama platna, i u još žešćem nastojanju da svoje likove postavi u pravi i još moćniji kontekst maksimalne osobne žestine i slobode.
Kada mi je Ivana rekla kako pored nekih vrlo egzaktnih primjera iz povijesti likovne umjetnosti i nema neki osobiti uzor osim Pipi Duge Čarape sve mi je odjednom postalo puno jasnije.
Ta nevjerojatna snaga Pipi Duge Čarape da jednom rukom digne konja u zrak ili da u školskom razredu započne crtež istog konja na papiru, čija je veličina nedovoljna (noge konja završava crtati u hodniku škole), dovoljno govori o Ivaninom psihološkom osjećaju stvarnosti još od malih nogu. Možda analogija sa Pipi Dugom Čarapom zvuči neozbiljno ali ipak smisao i određeni potencijali kod osobe uvijek su neobično akumulirani i smješteni u organizmu svakog od nas, i samo čekaju trenutak da se manifestiraju. Unatoč tome što je i danas uzbuđuje Carravagiova jednostavna monumentalnost i chiaroscuro kao i Van Goghovo slikarstvo, na njenim slikama se da nazrijeti analogija i sa Goghenovom figuracijom likova. Ipak Ivanina prezentacija koja je već dobrim dijelom i realizirana i postavljena ovom prilikom kao cjelina, još uvijek ima veliki prostor u onom što bi njen nesumnjivi talent trebao jasnije i moćnije odrediti prema daljnjem kretanju, kako u slikarskom, tako i u tematskom, misaonom pa i u medijskom prostoru, u kojem za njen rad definitivno ima mjesta. Tu ima prostora za još žešće suočavanje i tučnjavu u prvom redu sa platnima, eventualno za animaciju i video…, jer njeni likovi i psihologizmi uz daljnje nastojanje imaju i karakter animacije. Također i za instalaciju, te daljnje eksperimentiranje i nadahnuto putovanje i u drugim momentima i događanjima u vremenu njena života. Svakako nadam se da će Ivana u budućoj konceptualizaciji svog rada dignuti konja u zrak jednom rukom jer se za to nazire sasvim izvjesan potencijal.
Ivana Miloglav Ivanković rođena je 1986. godine u Dubrovniku. 2004. godine završila je Srednju umjetničku školu Luka Sorkočević u Dubrovniku. Godine 2009. diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Duje Jurića. Članica je HDLU-a. Do sada je izlagala na više samostalnih i skupnih izložaba u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i radi u Dubrovniku.