Knjiga o Dubrovniku ima mnogo, međutim, Grad je i dalje neiscrpan izvor inspiracije za bilo koga tko o njemu želi pisati. Ovaj je roman intrigantan spoj modernog, ubrzanog, ovisničkog vremena i daleke nam i slavne prošlosti, utjelovljene kroz lik Ivana Gundulića. No, Gundulić nije prikazan kao heroj književnosti, nije samo zvučno ime koje je iznjedrilo naše najslavnije stihove o Slobodi. Prikazan je kao žrtva svojega vremena i vlastitog poroda od tmine, djela koje je odlučio prepustiti zaboravu, a koja su ga, kako Salečić pripovijeda, obilježila kroz cijelo njegovo stvaranje. Djelo se pretače iz jednog stoljeća u drugo na nekoliko razina. Radnja se odvija u 21. stoljeću, a okosnica romana je potraga za stanom u Gradu. Opisuje se dubrovačka turistička svakodnevnica, buka, nagomilani stolovi u oštrom kontrastu s kamenim zidinama i smiraj koji nagovješćuje dolazak zime. Postupni prijelaz u prošlost nastaje u onim poglavljima u kojima pripovjedač raspravlja s prijateljima o tajnama dubrovačkih obitelji, posebno o Gundulićima. Zanimljive su to rasprave o tajnim ložama, identitetu i ulozi članova obitelji za dubrovačku povijest. Potpuni povratak u 17. stoljeće započinje pukotinama u pripovjedačevoj svijesti, u trenucima kad krajičkom oka hvata odbljeske prošlih vremena. Ostaje na čitatelju da odredi radi li se o halucinaciji ili možda svijetu koji još uvijek supostoji s našim. Priča nas odnosi u vrijeme Republike, u vrijeme Gundulića. U kojem trenutku možemo pronaći poveznicu autora današnjice i baroknog autora? Kada se zagrebe ispod svakodnevnice, obiteljskih i poslovnih obaveza, oba lika ulaze u osobne ponore u kojima nastaju njihova djela. Možda to i nije bila autorova intencija, ali roman pokazuje tok svijesti ljudskog roda (možda samo pisaca), koja se u svojoj biti ne mijenja. I. S. u trenucima samoće ispituje svoju potrebu za odlaskom u Dubrovnik, ispituje svoje životne odluke, dok Gundulić preispituje svoje postupke i uspješnost svojeg umjetničkog ostvarenja. Međutim, autor junaku daje sretan kraj i oslobođenje, dok Gundulić slobodu nalazi tek u smrti. Zašto Gundulić kao literarni predak? Iako u djelu to nije nigdje naznačeno, upravo je odnos pisca prema slobodi, a nemogućnost slobodnog izražavanja o njoj ono što povezuje dva autora. U djelu se Gundulić budi obliven znojem jer u svojim najvažnijim stihovima o Slobodi krši pjesnička pravila nametnuta vremenom u kojem stvara. Također, prisjeća se s prijezirom poroda od tmine. Oslobođenje doživljava u trenutku kada je pjesmu prilagodio pravilima, no upravo taj obol pjesničkom umijeću rezultira njegovom smrću. S druge strane, I.S. vodi borbu s vjetrenjačama u modernom svijetu, gdje se ozbiljne i važne teme kojima se želi baviti sukobljavaju s trivijalnim temama o kojima mora pisati kako bi si omogućio egzistenciju. Pretpostavljeni unutarnji sukob u Gunduliću pandan je sukobu modernih autora po pitanju umjetničkog izražavanja. Prijelaz iz vanjskog i nutarnjeg nije samo na razini osobnog. Sam prostor nas upućuje na te odnose. Radnje koje se odvijaju u unutarnjim prostorima dio su svakodnevnice, upućuju nas na sve one probleme s kojima se sadašnji i davni likovi nose na površini. S druge strane, vanjski prostori otvaraju sferu nemogućeg, psihološkog, donekle i mitološkog. I.S. takve trenutke doživljava u šetnji Karmenom i na Srđu, u potrazi za mandragorom. Gundulić, s druge strane, pred Sponzom doživljava vrhunac svojeg psihičkog sukoba koji se odražava na fizičkoj razini. Autor nas upozorava da Glava lava nije roman s ključem, odgovori su unaprijed dani, a sličnosti sa stvarnim osobama više-manje su nenamjerne. Zato je na čitatelju da prosudi kome će vjerovati. Ovaj roman nije novitet na policama, ali je toliko duboko zaživio u kulturnim porama Grada da sam mu htjela opet dati nekoliko redaka. Do idućeg čitanja!
Ivan Salečić – Glava lava (Dom u Dubrovniku)
