Sigurno se sjećate ljetne sapunice o duhovima koji slobodno šeću prostorom pompoznog naziva Visia 5D Theatrum. Marketinška smicalica kakva se i očekivati može od jeftine ponude u (pre)skupom pakovanju, ili pak nešto više!?
Kada je riječ o samostanskom zdanju burne i iz perspektive proteklih stoljeća mistične povijesti, čiji život se odvijao iza zakračunatih vrata, kod dijela ljudi se budi sumnja i razbukta mašta o nadnaravnom, ma koliko nas zdravi razum u tome priječio. Još uvijek se prepričavaju legende o tajnim tunelima između klarisa i franjevaca, o čemu navodno svjedoče tri kamene glave koje vodiči, sa značajnim osmjehom pokazuju turistima pri obilasku Grada. Maštu golica i priča o bijegu zaređene plemkinje koja je na silu zaređene, ali pod okriljem noći pobježe na Lovrjenac svom mladom kapetanu, vjenča se i navodno njihovi potomci i danas žive u Italiji. Mnogo je sudbina i puno manje priča o njima vezano uz ovo zdanje, pa zašto se ne bi poigrali i pričom o duhovima iz Svete Klare.
Izložba koja je trebala provjetravanje
I ne treba pritom putovati u daleku prošlost. Kopati po arhivskim spisima i tražiti prašnjava svjedočanstva. Burna je prošlost samostana i posljednjih desetljeća koji je, prisjetimo li se prijeratnog doba, dugo bio Dom sindikata. I danas neki naši stariji sugrađani znaju koristiti taj naziv „u Sinidkatu“, nekadašnjem Radničkom domu „Ivan Morđin Crni“. Mjestu brojnih sastanaka, onodobnih priredbi i umjetničkih događanja svake vrste.
Priča sa duhovima koji su baš ovog ljeta ponovno „viđeni“, zanimljiv je povod za prisjetiti se jedne umjetničke akcije izvedene prije više od dva desetljeća. Taman na kraju babljeg ljeta, u listopadu 1989. godine sadašnji ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik Antun Maračić stigao je u Dubrovnik postaviti izložbu pedesetak „naših problemski najaktivnijih umjetnika“. Riječ je o izložbi zagrebačke galerije Prošireni mediji koja je u suradnji s tada tek osnovanom Art radionicom Lazareti preseljena u Dubrovnik.
Drugarica i Džentlmen
Osvrt objavljen u „Poletu“ (br. 416, studeni 1989.) iz Maračićeva pera otkriva povode, ali i brojne zanimljivosti vezane za otpor na koji su organizatori naišli među dubrovačkim, uvijek prisutnim institucionalnim dežurnim moralistima.
„Iz sumračnog partera solarnog grada ovaj slavni par djeluje na onemogućavanju svakog živog događaja koji bi svojom vitalnošću ugrozio njihovu neznatnost“, piše tada Maračić.
Unatoč njima, Drugarici i Džentlmenu kako ih je u svom tekstu naslovio, izložba je u dva tjedna trajanja bila tema o kojoj se pričalo i raspravljalo. Isprovocirala je reakciju i pokrenula nešto što je i kasnijih godina ostavilo trag.
Međutim, prije samog postavljanja izložbe Antun Maračić je priredio svojevrsnu umjetničku akciju; istjerivao je duhove iz prostora Doma sindikata ili kroz stoljeća prije i ponovno danas znanog samostana Svete Klare.
Istjerivanje duhova
Povod tom performansu najbolje je ne prepičavati, već ga prenijeti kako je sam autor objasnio i na stranicama „Poleta“ napisao pod naslovom „Istjerivanje avetínja invalid-arta“:
„U tom se prostoru već godinama održavaju uglavnom amaterske izložbe istovrsne razine, i komercijalnog karaktera. Namijenjene su manje zahtjevnom turističkom potrošaču. Pošto je taj prostor bio jedini na raspolaganju (osim Lazareta koji površinski nisu dovoljni za postav cijele izložbe) za prezentaciju PM-a u Dubrovniku, imao sam potrebu da ga prije postavljanja radova „očistim“. Da „istjeram duhove invalidne umjetnosti“
I možda uopće nema mjesta čuđenju u ovoljetnoj pojavi duha u Svetoj Klari. Jer nakon svih kalvarija dubrovačkih prostora slobode duha i kulture, koje u srazu s turističkom komercijalizacijom prolazi, i ekstatičkog orgijanja sadašnje garniture na vlasti kojemu smo bili svjedoci ususret ljetu koje je za nama, zar čudi pojava duhova. Makar se radilo o prozirnom marketinškom pokušaju, jesu li se uplele neke kozmičke silnice kako bi, upravo u prostoru namijenjenom i promišljanom za manje zahtjevne turističke potrošače, upozorile na nedostatak duha i potrebu za novim istjerivačima, metlama koje bi pomele sav ideološki motivirani kič kojim, makar i u 5D tehnologiji, predstavljamo vlastito bogatstvo baštine.
Je li i duhovima prekipjela kreativna impotencija materijalistički nabildanog libida.