Aktualno

Ingrid Pavličević: I nakon gotovo 40 godina znam pronaći neku knjigu koja me iznenadi

Gospođa Ingrid Pavličević dugo­godišnja je zaposlenica Dubrovačkih knjižnica te voditeljica Zbirke Ragu­sina, a ove godine odlučila se umiro­viti. U njenih gotovo četiri desetljeća provedenih na mjestu knjižničarke kroz ruke su joj prošle mnoge vrijedne knjige. Također, tijekom vremena svjedočila je promjeni trendova čitanja korisnika od kojih su, reći će, poneki zanimljivi i neočekivani. Unatoč zavidnom stažu, kaže, još uvijek postoje knjige koje je znaju iznenaditi. S DuListom je poraz­govarala o svojoj ljubavi prema pisanoj riječi i jesmo li kao kolektiv svjesni vri­jednosti blaga koje se čuva iza zidova Dubrovačkih knjižnica.
Ljubav prema pisanoj riječi, pret­postavljam, gajili ste oduvijek. Ipak, jeste li jednako razmišljali o pozivu knjižničarke?
Čitala sam cijeli život, a knjižnice sam uvijek smatrala dosadnim mjestom za rad. Nikad me nisu privlačile, osim za posuđivanje knjiga. Kad sam počela raditi u Narodnoj knjižnici odmah sam bila voditeljica, a tadašnja me ravnate­ljica, kako nisam imala pojma o poslu, poslala na obuku koja je trajala 15 dana u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. I u to vrijeme, prije gotovo 40 godina, imali su odlično razra­đen sustav pa sam prošla sve odjele, ogranke, centralu i Nacionalnu knjiž­nicu od početka do kraja. Tad sam se jako zainteresirala jer sam vidjela koje su to nevjerojatne mogućnosti. Dakle,  za taj rad ‘iza’ za koji obični korisnik ne zna. Naime, u pozadini prolaze tolike knjige, časopisi, novine i sve što se tiska. Mi krećemo od nabave prilikom koje kupujemo ono što korisnici žele čitati. Moramo poznavati njihove želje i nabavljati knjige od onih za najmlađe – djecu, preko srednje škole i odraslih do knjiga za Znanstvenu knjižnicu koja ih je sve do prošle godine dobivala u obliku obveznog primjerka.
Kroz 40 godina navike čitatelja su se itekako mijenjale. Kakvim trendo­vima ste sve imali priliku svjedočiti?
U Narodnoj su se redovito čitale knjige počevši od lektire, zabavnog štiva, povijesnog, kriminalistika, ljubavni romani… Za vrijeme Domovinskog rata među prvim korisnicima bili su progna­nici iz Župe dubrovačke i Konavala koji su knjižnicu bili napunili u nevjerojat­nom broju. Čitali su sve što im je došlo pod ruku. Drugi su po brojnosti bili bra­nitelji koji su ovdje bili stacionirani iz svih krajeva Hrvatske, a koji su čitali nevjerojatno zahtjevnu literaturu od filozofije do teologije, zapravo naslove koji su se rijetko posuđivali. Treći trend je bio osobito zanimljiv. Naime, mnogo ljudi je tražilo literaturu o NOB-u i povijesti SFRJ koju nitko do tada nije čitao. Kao da su tek onda počeli poka­zivati interes što je bila ta tvorevina Jugoslavija.
Kao zaposlenica Narodne te kasnije Znanstvene knjižnice u doticaj ste dolazili i s mnogim vrijednim pri­mjercima, starim i po nekoliko sto­ljeća. Jesmo li svjesni blaga s kojim raspolažemo?
U Dubrovniku, nažalost, nismo svje­sni, a imamo rukopise od 11. stoljeća. Dakle, oni su stari tisuću godina. Od knjiga imamo 81 inkunabulu tzv. prvo­tiske koji su tiskani do 1500. godine. Tu su i ostale stare knjige nastale od 1500. na dalje, a koje su bile u vlasniš­tvu Dubrovčana i dubrovačkih samo­stana te su se one nasljeđivale. Stoti­nama godina selile su se od jednog do drugog vlasnika i čuvalo ih je bezbroj anonimnih učenih ljudi koji nisu bili knjižničari, ali su znali kakvu vrijed­nost imaju u rukama. Iz tih knjiga inače su učili naši znameniti sugrađani. Čak imamo neke s njihovim autografima – potpisima. Npr. Gjuro Baglivi prvo svoje izdanje knjige iz 1704. o medicini s posvetom ostavio je svom skrbniku i danas se ona nalazi kod nas. Imamo i dio knjižnice Isusovačkog kolegija čiji je drugi dio, kad su u 18. stoljeću ukinuti, preseljen u Italiju. Ona je u Dubrov­niku završila kod pijarista pa opet kod isusovaca i onda 1927. u Gimnaziji na Pločama, nakon čega ih je ona 1944. darovala Dubrovačkoj biblioteci.
Svaka od tih knjiga nesumnjivo ima svoju pripovijest. Koje su Vam oso­bito drage?
U zadnjih 20 godina koliko sam radila u Znanstvenoj knjižnici uspjela sam nabaviti nekoliko jako rijetkih i vrijed­nih primjeraka starih knjiga. Recimo tu je prvo izdanje Andree Palladia ‘I quattro libri dell’architettura’ iz 1570. čiji vlasnici su bili osnivači Isusovač­kog kolegija – Marin i Frano Gundulić. To je najsustavniji traktat iz povijesti arhitekture, a imamo i njegov vrlo vri­jedan preslik iz 1766. Inače iz svih trak­tata o arhitekturi koje imamo učili su naši sugrađani pa tako primjerke kako treba izgledati portal možete vidjeti u Karmenu. Te stare knjige, dakle, nisu bile samo na policama, nego se po njima radilo. Također, kako vodim zbirku Ragusinu iz nje bih izdvojila knjigu Dubrovčanina Miha Bučinjelića iz 1524. On je bio označen kao izdajica Dubrovačke Republike i osuđen je na smrt jer je pisao šifrirana pisma Ferdi­nandu I o stanju na turskom teritoriju. Prvo su ga osudili na morski zatvor iz kojega je pobjegao 1532. u Veneciju gdje je ‘rovario’ protiv Republike. Na kraju je izgleda neslavno završio. Ucijenjena mu je glava kao i ona njegovog brata te su oboje umrli pod nepoznatim okolno­stima. Ova knjiga je epistola na talijan­skom jeziku te je tiskana u Rimu. Zani­mljiva je i ona Vicka Bratutovića iz 17. stoljeća koji je s turskog na talijanski jezik preveo kroniku osmanskih vla­dara poznatog povjesničara Sa’d al-Din ibu Hasanjana ‘Chronica dell’origine, e progressi della casa Ottomana compo­sta da Saidinio Turco ecellentissimo Historico in lingua Turca’. Prije smo imali drugi dio knjige, a ja sam uspjela nabaviti prvi. Ti dijelovi kad su zajedno imaju neizmjernu vrijednost. Inače, kad sam počela raditi ovaj posao u potrazi za starim knjigama kontaktirala sam antikvarijate u Zagrebu i zamolila ih kad god im se pojavi nešto vezano uz Dubrovnik, da mi jave. Usput sam imala kontakt i s nekim inozemnima te bi dva puta u dva mjeseca ‘prosur­fala’ po njima kako bih vidjela što imaju. Ovu knjigu sam pronašla u Švedskoj u malom privatnom antikvarijatu po jako povoljnoj cijeni.
Često se susrećemo sa situacijama gdje stari predmeti nisu pohranjeni u adekvatnim uvjetima. Kakva je situacija u Knjižnicama?
Mi se selimo od nemila do nedraga. Naše stare zbirke su 1934. godine pohra­njene u Kneževom dvoru, 1941. se otvo­rila Dubrovačka biblioteka, 1977. su preseljene u ljetnikovac Skočibuhu u potpuno neadekvatan prostor. To je bila nekadašnja vojna zgrada, jedan sasvim zapušten objekt, 1993. pretrpio je osam direktnih pogodaka granatom te je sanacijski vrlo nestabilan. Poprav­ljen je samo krov, a unutra su nemogući uvjeti i nikako da netko lupne šakom o stol kao što je to nekad napravila ondašnja ministrica kulture Republike Hrvatske Vesna Girardi-Jurkić kad je vidjela Narodnu i Znanstvenu knjiž­nicu. Stvarno se potrudila da dobijemo novu zgradu Narodne. Za Znanstvenu nismo uspjeli pa u ovih 30 godina mi ispadamo krivi za stanje.
Koliko je točna predrasuda da mladi dovoljno ne prepoznaju važnost knjige?
Postoji određeni broj mladih ljudi koji se stvarno bave i proučavaju te su usmjereni u pravcu vlastitih znan­stvenih postignuća. Oni posežu za knjigama, međutim ima i onih koji ne čitaju. Na to se ne mogu ljutiti, ali da vidim promjenu u načinu ponaša­nja u svojih gotovo 40 godina, vidim. Bez obzira što mi mislimo da su mlađe generacije previše na kompjutoru, pri­lično su izgubljene kad treba pronaći neku stvarnu informaciju. Pokazu­jući studentima prve ili druge godine fakulteta na koji način će pretraživati naš katalog, svjetski katalog, baze poda­taka sa znanstvenim člancima i svim što će im trebati tijekom studija, mislila sam da će mi reći kako oni to znaju, ali oni su bili oduševljeni sa svim što sam im govorila. Vjerojatno se dobro sna­laze s Googleom i Wikipedijom, ali za ‘dublja’ istraživanja opet im je potreban knjižničar. Ipak, od tih desetak tisuća knjiga koje godišnje dobivamo, dosta posuđuju. Također, kad dođe vrijeme maturalnih radova, aktivni su i sred­njoškolci, ali ni oni nisu toliko sposobni pretraživati koliko mi mislimo. Dužnost nas knjižničara informatora jest da im pomognemo jer npr. znanstvenik nema vremena tražiti svu literaturu i od nje izdvajati relevantnu. Potreban mu je knjižničar koji je dobro obrazovan.
Krajem godine opraštate se od svog radnog mjesta. Za kojom litera­turom ćete nastaviti posezati kad pođete u mirovinu?
Čitam različite stvari. Trenutno su mi najdraži krimići. Jedino u njima pravda pobjeđuje (smijeh). Sad mi je u rukama ‘Martin Klarić, borac za radnička prava i dubrovački revolucionar’ Franka Miro­ševića. Stara sam škola, učili smo o tim revolucionarima, znam ih svih napamet i za njega sam tek saznala. On je usput bio i kulturni djelatnik. Uvijek prona­đem neku knjigu koja me iznenadi.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 18. kolovoza 2021.

Pročitajte još

U DNEVNIKU NOVE TV Gordana Buljan Flander dala neopozivu ostavku na mjesto ravnateljice Poliklinike

Dulist

PAVELA NAKON OSVAJANJA HRVATSKE VELIKE NAGRADE SIGURNOSTI Ovo je kruna karijere!

Dulist

DR. SINIŠA CAR NAPUSTIO JE NAJZELENIJI OTOK Mljet je unio mir u moj život

Maria Prkut

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija