Niktiana tabakum, poznatija kao duhan, koristi se više tisuća godina. Svoje početke vuče iz peruanskih Anda, otkuda se brzo proširila na Južnu i Sjevernu Ameriku. Kolumbovim otkrićem Novoga svijeta kroz nekoliko stoljeća osvojila je gotovo svaki zemaljski kutak. Danas se ova biljka najviše koristi za konzumiranje pušenjem i za to postoji cijeli niz duhanskih proizvoda. Ipak, kroz svoju dugu povijest duhan je bio višenamjenska biljka koja se koristila u medicini, religijskim i običajnim obredima ili samo za uživanje u njenim smirujućim svojstvima.
Izvor/Foto: Muzeji i galerije Konavala / Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
Kako su ljudi počeli koristiti duhan ne može se sa sigurnošću zaključiti. Prema nekim pretpostavkama, prvotno je korišten kao materijal za šmrkanje jer su narodi Amerike smatrali nos višenamjenskim organom kroz koji su šmrkali, pušili pa čak i pili. Ipak, duhan se najvjerojatnije najprije razvio kao medicinsko sredstvo jer zbog svoje antiseptičke naravi dezinficira rane, a blago analgetičko svojstvo pomagalo je kod zubobolje. U manjim količinama duhan korisniku daje osjećaj smirenosti, ali u velikim količinama izaziva halucinacije, povraćanje i smrt. Upravo toksičnost duhana otkrilo je ljudima i druge namjene te biljke. Naime, duhan je koristan insekticid pa se njime štite usjevi, a i mazanjem ili kapanjem soka duhana na kožu ljudi su se rješavali nametnika.
Uz svoje prirodne funkcije duhan je dobio običajno-religijske značajke. Tako se vjerovalo da pomaže pri ugrizu zmije, što je nagnalo stanovništvo na nošenje amajlija. Insekticidno djelovanje povezalo se s vjerovanjem u plodnost pa se duhan puhao u posijana polja, ali i djevice prije prve bračne noći. Halucinogena svojstva učinila su ga obaveznom namirnicom svakog šamana jer se smatralo da se uz pomoć duhana može doći do više razine duha, a pušenje duhana kod Maya je predstavljalo komunikaciju s božanstvima. Razna mistična svojstva koja su prvi narodi Amerike dali duhanu najbolje se mogu opisati vjerovanjem da duhan poboljšava vid tako što se duhanski čaj kapao u oči.
Usprkos čitavom spektru vjerovanja i običaja vezanih uz duhan, jedna od njegovih glavnih funkcija bila je razonoda zbog njegove blage narkotične naravi i umanjenog osjećaja gladi. Konzumiranje duhana razlikovalo se od područja do područja, pa su ga tako Inke u Andama najradije šmrkali, plemena Amazone pili, a u Centralnoj Americi pušili. Ipak, na istom području koegzistiralo je više oblika konzumacije.
Za prve Europljane pušenje duhana bilo je prilično neshvatljivo i odbojno, ali zbog običajnih vjerovanja domorodaca brzo su ga počeli konzumirati pa čak i prevezli u Europu. Jedan od prvih europskih pušača čak je izveden pred inkviziciju zbog pušenja u javnosti. Kolumbovi mornari branili su se da ne žele pušiti, ali moraju. Tada se nije znalo što je ovisnost koju izaziva konzumiranje duhana. Duhan iz Južne i Srednje Amerike uglavnom je bio tamnije boje pa je bio pogodniji za pušenje u luli ili cigaru. Već u 16. stoljeću bio je prisutan duhan za šmrkanje, ali do njegove popularizacije dolazi tek u 18. stoljeću kada dolazi u modu u Parizu, a u Engleskoj se vjerovalo da je šmrkanje zdravije od pušenja zbog nuspojave kihanja.
Lulu su u Novom svijetu najviše koristili domorodci Sjeverne Amerike, gdje je osim običajno-vjerskoga značenja imala i oznaku prestiža. Popularizacija lule u Europi najprije se razvila na dvorovima gdje su pušači imali posebnog slugu za nošenje cijele aparature potrebne za pušenje. Korištenje lule nije bila nepoznanica ni nižim slojevima društva, samo su njihove lule bile jednostavnije i jeftinije, često od gline. Lula se pušila u opuštenoj atmosferi, u društvu, uz ognjište i slično pa je zbog toga često bila dugačka. Dugačke lule u Hrvatskoj nazivaju se čibuk iz turske riječi za šuplje drvo, a one su nekada znale biti duge i do 150 cm. Tek će u 19. stoljeću polako početi prijelaz na lule manjih dimenzija, da bi čibuk gotovo izišao iz upotrebe u 20. stoljeću.
Cigarete koje su danas najrašireniji duhanski proizvod javljaju se tek u 19. stoljeću u Španjolskoj, a popularizirat će se tek krajem toga stoljeća kada se počinju strojno izrađivati. Iako postoje naznake da su neke vrste cigareta pušili i prije Kolumbovih otkrića, umotavajući sjeckani duhan u list kukuruza ili neke druge biljke, u Europi je ovaj proizvod zaživio tek razvojem tvornica. Cigarete su predstavljene kao druželjubivi proizvod jer za pušenje nije bilo potrebno da cijela grupa ima cigarete kao što je bio slučaj s lulom. Konzumiranje cigareta populariziralo se zahvaljujući jednostavnosti proizvoda, ali i filmovima, reklamama te sve većoj pristupačnosti. To je dovelo do stvaranja kulture pušenja koja je prožela sve aspekte društvenoga života, a poslužila je kao instrument u emancipaciji žena. Sve do sredine 20. stoljeća većina cigareta bilo je bez filtera, kada se razvija u obliku koji i danas poznajemo.
U Dubrovačkoj se Republici trgovina duhanom spominje još 1632. godine, ali se ne može sa sigurnošću ustanoviti kada se počinje saditi u našim krajevima. U 19. stoljeću sadnja duhana u Konavlima prilično je raširena pa je vjerojatno da je postojala i za vrijeme Republike, možda u manjem obujmu. Izgledno je da se za pušenje najviše upotrebljavala lula, odnosno čibuk, sve do 20. stoljeća kada tu ulogu preuzima cigareta. Osim za razonodu, Konavljani su pušenje upotrebljavali kao simbol muževnosti. Tako je duhan najviše koristio domaćin. Još uvijek je prisutan običaj da svi ukućani i gosti prestaju s jelom ako domaćin zapali, iako se polako gubi. S druge strane, pušenje se u Konavlima može povezati uz ognjište gdje se famija skupljala u dugim zimskim noćima, a gosti dolazili da se pośetuju.
Iako je do 20. stoljeća pušenje bilo rezervirano samo za starije muške članove obitelji, dolaskom cigareta duhan sve više konzumiraju i ostali članovi kućanstva. Kazivači se prisjećaju kako je u jednoj famiji pušio samo najmlađi sin, a ćaća nije to odobravao jer mu je trgo strane iz libra da bi smoto cigar. Kako je papir bio teško dostupan, tako se duhan motao u razne listove ili krtolinu, pa je ostala uzrečica puši sinko puši, nestat će i krtoline. S druge strane, pušenje je za Konavoke bio tabu sve do druge polovice 20. stoljeća. Prema kazivanjima: u mene baba je vazda govorila da ženske ne smiju popušit više o 5 cigara jer imaju slabiju pjuću.
Danas se zbog zdravstvenih razloga nastoji smanjiti pušačka populacija, izrađuju se e-cigarete i odvaja pušačke prostore. Društvena uloga koju je pušenje nekada imalo danas se polako gubi, ali kultura pušenja koja je oblikovala neke skupine ljudi već je odavno nestala i uglavnom je ostala samo nuspojava konzumiranja duhana, ovisnost.