Dr. sc. Rina Kralj-Brassard, znanstvena suradnica u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, nedavno je objavila knjigu pod nazivom Djeca milosrđa. Napuštena djeca u Dubrovniku od 17. do 19. stoljeća.
Ispričala nam je razloge odabira ove teme za svoju doktorsku disertaciju, kao i neke detalje iz života nahoda u starom Dubrovniku.
– Ovo je moja prva knjiga, koja je nastala na temelju višegodišnjeg istraživačkog rada u dubrovačkom Arhivu, a u okviru Doktorskog studija Povijest stanovništva. Dakle, radi se o istraživanju koje je bilo uobličeno u doktorskoj disertaciji, a u ovoj knjizi je prošireno, nadopunjeno i prilagođeno. Zašto baš nahodi? Pa radi se o osobnom izboru. Zanima me povijest Dubrovačke Republike i povijest općenito, a posebno su me u okviru povijesti privlačile marginalne skupine i sve teme koje se tiču majčinstva i obitelji. U okviru studija, još na prvoj godini morali smo se okušati u istraživanju na vrelima i predstaviti rezultate u okviru seminarskog rada. Profesorica i danas kolegica iz Zavoda Zdenka Janeković-Romer uputila me na slabo istraženu građu, seriju Misericordia koja sadržava spise dubrovačkog državnog nahodišta. Na temelju te građe, ali i drugih izvora nastala je ova knjiga.
O dubrovačkim nahodima napisano je tek nekoliko znanstvenih radova, no nitko se nije bavio upravo napuštenom djecom koja su prolazila kroz nahodište?
– O nahodima na dubrovačkom području nije napisana nijedna knjiga. Bilo je radova, no nitko se do sada nije time sustavno bavio. Općenito, napuštena djeca i nahodi na širem području Hrvatske nisu bili predmet sustavnih istraživanja. Jedina knjiga koja je napisana na hrvatskom jeziku odnosi se na nahode iz tršćanskog nahodišta iz 19. stoljeća i riječ je o knjizi Mislave Bertoše Djeca iz obrtaljke. Ta tema nije došla na red. Naime, naš Arhiv toliko je bogat građom da jednostavno nema dovoljno ljudi koji bi se mogli tome posvetiti. I baš zahvaljujući ovom doktorskom studiju koji je stvorio novu generaciju istraživača, teme koje su važne i koje se u Europi i svijetu obrađuju došle su na red i u Dubrovniku.
ZDRAV KO MULAN
Što nam možete reći o nahodištu?
– Dubrovačko nahodište je jedno od najstarijih karitativnih institucija s kontinuiranim radom u Europi. Skoro pet stoljeća koliko je djelovalo, ono je bilo na državnoj skrbi, što je izuzetak u europskoj praksi. Ono se uklapa u povijest institucija namijenjenih napuštenoj djeci. Vlastela koja su bila njegovi upravitelji, u pogledu organizacije nisu ništa novo napravili. No, ono što su napravili, a što je bilo toliko logično kada se pogleda uloga države u Dubrovniku, jest državna pomoć. Država se općenito miješala u karitativno djelovanje, pa nije neobično da je dubrovačko državno nahodište bilo na proračunu. I to je dalo određeno rezultate. Jedan od glavnih problema svih nahodišta jest nedostatak financijskih sredstava. O financiranju dubrovačkog nahodišta odlučivao je Senat na svakoj prvoj sjednici u mjesecu. Jesu li ta sredstva bila dovoljna pitanje je. Bilo je ponekad zaostataka u plaćanju, nije uvijek bilo idealno, ali se ipak o tome odlučivalo na najvišoj razini, redovito i brzo. Štićenici dubrovačkog nahodišta nisu bila samo napuštena djeca. Nahodište je imalo više funkcija. Ono je bilo i agencija za dojenje jer je država pomagala roditelje. Primjerice, jedan od blizanaca je mogao dobiti dojilju na državni trošak. Ono je ujedno bilo i sirotište i rodilište.
Kako je izgledao životni put dubrovačkih nahoda?
– Bilo je više načina da se uđe u nahodište. Jedan od najpoznatijih je obrtaljka. Njome je nahodište bilo opremljeno od samog početka. Za razliku od drugih nahodišta koji su je dobijali naknadno, u Dubrovniku se znalo gdje će se nalaziti i kako će izgledati u trenutku izgradnje prve zgrade. Kad se nahodište preselilo na Pile i ta je zgrada bila opremljena obrtaljkom, a ona se koristila u 19. stoljeću kada je preseljeno u okvir nove bolnice na Boninovu. Dijete se dakle moglo donijeti i anonimno položiti u obrtaljku. Prvi korak bilo je krštenje, osobito ako je dijete bilo u lošem zdravstvenom stanju. Treba znati da su se tada napuštala bolesna i mrtva djeca. To je bio možda i način da se za neko dijete za koje se znalo da će brzo umrijeti, jednostavno ili ne plate troškovi pokopa ili da se stigma bolesnog djeteta makne iz obitelji. Na krštenju se davalo ime, najčešće jedno i redovito svetačko. Nahodima u Dubrovniku se prema zapisima u Matici krštenih nije davalo prezime sve do 19. stoljeća, što ne znači da ga nisu kasnije dobivali. Zatim bi se dijete pregledalo, podojila bi ga jedna od dojilja, kojih je većinom bilo dvije. Nakon toga tražila se vanjska dojilja. Naime, nastojalo se da djeca što kraće borave u nahodištu jer je boravak u skučenim prostorima povezan s povišenom smrtnošću. U Dubrovniku je to bilo jednostavno jer nije bilo puno djece, prosječno svega dvoje, troje, mjesečno u razdoblju do treće četvrtine 18. stoljeća, dok ih je u 19. stoljeću bilo dvostruko više. Naime, u dubrovačko nahodište do tada su se primala djeca s područja Dubrovačke Republike. Kad je došla Austrija, granice su se promijenile, njemu su gravitirala i sva ona područja koja nisu imala nahodišta. Treba znati i da je 19. stoljeće doba Napoleona, drastičnih promjena i velike nesigurnosti. U Gradu je bilo puno vojske, a s njome je povezana i izvanbračnost pa je donekle i očekivano da imamo toliki skok. Dijete bi dakle odlazilo kod vanjskih dojilja, najčešće u bliža područja. U ranijim razdobljima u Rijeku i Župu dubrovačku, a kasnije i u Konavle. Nakon toga vraća se u nahodište da bi se usvojilo ili udomilo. Nahodi postaju većinom radnici na selu, integriraju se u seoske zajednice, ali rijetko ih uzimaju vlastite hraniteljice. Dojilje su pak sasvim sigurno pripadale najsiromašnijim slojevima društva i bila im je važna zarada. Nisu to bile predane njegovateljice. Naime, one su bile na plaći – bio je to mali novac, ali siguran, za posao koji se obavljao usput. Oni pak nahodi koji su došli u Grad pripadali su također najnižim slojevima. Bili su pomoćni radnici ili nosači. Izuzetno, mogli su postati obrtnici, primjerice, krojači. Relativno malo djece je doživjelo odraslu dob. Nahodi su često umirali u ranoj dobi, i imali su približno dvostruko veću smrtnost u odnosu na drugu djecu. Preživjeli su oni koji su bili čvrste konstitucije,u Konavlima je poznata izreka zdrav ko mulan. Nahodi nisu bili homogena skupina. Postojala je i mala podskupina nahoda za koje se znalo tko su im roditelji. Primjerice, kad je dijete vraćeno s dojenja uzeo bi ga otac. Bilo je i slučajeva, također rijetkih, da se pojavi majka i pred upraviteljima izjavi da je ona majka tog djeteta.
PRIMJERI NASILJA I MILOSRĐA
Nažalost., bila je slučajeva kada su djeca bila ubijena. Tu svakako spada priča o dječaku Nikoli, koju ste objavili u posebnom znanstvenom članku pod nazivom Nikola (1673-1674) "komunsko dijete".
– Jako je malo takvih primjera u izvorima. Što ne znači da ga nije bilo više. Po svoj prilici bilo je nasilja na koje vlast nije odgovarala. U slučaju Nikole, svekar vanjske dojile u afektu je pretukao dijete od 7,8 mjeseci koje je umrlo od posljedica batina. Vijest o toj nasilnoj smrti iz Petrova sela došla je do Grada. I pokrenula se istraga, a o smrti nahoda raspravljao je i Senat. Na kraju je svekar dojilje osuđen. U knjizi sam izdvojila i slučaj kada se četvero djece u nahodištu na Pilama utopilo. Bio je to slučaj nemara, pokrenuo se proces, koji nije sačuvan. Znamo samo da je nadstojnica hospitala osuđena na zatvor zbog pronevjere novca. Treći slučaj, koji sam izdvojila da bude protuteža primjerima nasilja, bio je slučaj slijepog i ludog Pava. Tako je opisan u izvorima. On je započeo svoj život kao i svi drugi nahodi. Nakon što je u dojenačkoj dobi došao u nahodište uzela ga je dojilja iz Osojnika. Nakon tri godine, nisu ga željeli vratiti u nahodište jer su se u njega vraćala djeca za koju je postojala šansa da će ih netko uzeti. Pavo nije vraćen i ostaje kod svoje dojilje. Dobiva i dodatak jer je postao velik. Zatim prelazi kod hranitelja-muškarca. Kad je on umro, nalazi mu se novi hranitelj. Dijete su mogli uzeti i muškarac i žena, a također nahod se mogao uzeti i za brata. Pavo ostaje na Osojniku sve do svoje smrti, više od trideset godina. On je zapravo bio osoba s posebnim potrebama, a država se za njega brinula od dolaska u nahodište do smrti. Kako bi rastao, korigirala se naknada za njega. Mislim da se i u ono vrijeme, premda je bilo prepuno nasilja, vodilo računa o ljudima, o milosrđu.
Imate li planove za neka nova istraživanja na ovu temu?
– 19. stoljeće je samo načeto. Moja knjiga daleko je od zadnje riječi o dubrovačkom nahodištu, nahodima i dubrovačkoj upravi. Posebno me zanima način na koji je trošen državni novac. Ovo je dubrovačko ulaganje u ljude, u one slojeve koji su najugroženiji. Plaćajući dojilju pomagali ste i njenu obitelj, a ne samo nahoda, pa i lokalnu ekonomiju, jer je nahodište kupovalo odjeću, obuću, svijeće, lijekove, novac je išao na više strana. Zanimljiva tema su i dojilje. Tko su one bile?
Ima još puno posla.
– Ima, jako puno.