Poznato i omiljeno tv lice, voditelj i urednik emisije ‘Nedjeljom u 2’, Aleksandar Stanković šokirao je hrvatsku
javnost objavljujući knjigu ‘Depra’, gdje progovara o 14 godina borbe s ovom bolesti. Učinio je to, kako je rekao, procijenivši da će korist biti znatno veća od štete s kojom će se neminovno, svjestan je, morati nositi on i njegova obitelj. Naročito supruga i djeca. Jer nema sumnje da će, jasno mu je, biti onih koji će ga proglasiti luđakom, jer tako je to kod nas…
I naša poznata novinarka i voditeljica na Radio Dubrovniku Marija Laptalo prošla je slično i jednako kao Stanković. Spremna je o tome otvoreno pričati kako bi pomogla drugima.
Grčila sam se, padala, tresla…
—Prepoznala sam se u puno toga što Stanković govori, pogotovo ovaj dio gdje prepričava kako je tražio neke
fizičke dijagnoze. Čovjek to traži, jer i depresija i anksioznost i posebno napadi panike koje sam ja imala utječu na fizičko zdravlje i lako se manifestiraju, a najlakše bi u tom trenutku bilo naći nešto fizičko. Doduše ja imam dosta takvih dijagnoza. Stanković je išao za štitnjaču, ja isto s tim imam problema. Imam dijabetes. 4–5 dijagnoza za koje sam mislila da će biti to, jer je lakše. Čak sam u jednom trenutku gotovo htjela da mi netko otvori glavu i skine nešto što je naraslo i da ja opet budem dobro. Eto, toliko čovjek želi naći nešto drugo, opipljivo, ali nije tako. Na kraju ispadne da je ova borba teža, samo je čovjek preživi – ispričala nam je Laptalo kojoj su simptomi počeli 2018. godine.
Depresija se jako grubo fizički manifestira. Ja sam se grčila, padala, nisam mogla hodati, tresla sam se.
Radila sam na radiju kao i danas i pjevala. Zeznuto je kad moraš biti negdje frontman, a jedva si došao na to mjesto gdje radiš i nemaš pojma hoćeš li se uspjet vratiti doma. S jedne sam gaže, kad mi je bilo neopisivo loše, zvala mamu i rekla da želim ići u bolnicu i to odmah. Zbog opterećenosti što će tko misliti htjela sam poći negdje drugo, Zagreb mi je bio na pameti. Htjela sam da me negdje tamo smjeste i najedu tableta da spavam 5 dana. Samo da se konačno odmorim od te nesnosne boli koja razara i fizički i psihički. Mama je najprije mislila da se zafrkavam, onda je zvala prijateljicu koja je prošla depresiju i pitala je, je li to baš tako i ova je potvrdila. Odvela me ovdje u bolnicu. Procijenjeno je da nisam slučaj za hospitalizaciju pa su mi dali lijekove te me otpustili doma gdje smo nas dvije zajedno započele borbu. Mama je prva bila uz mene, prihvatila je bez propitivanja, bez osude i pružila ruku pomoći. Na tome joj hvala puno, jer bez nje ne bih mogla ništa. Bila je sa mnom jedno 40-ak dana stalno doma. Ja nisam mogla hodati, nisam mogla izaći iz kuće, bojala sam se svega, a dnevno sam jedno pola sata mogla biti na nogama, ostalo sam samo htjela
spavati. Samo da ne mislim… – prisjeća se Marija, koja je neizmjerno zahvalna onima iz svoje okoline koji su je razumjeli i prihvatili njeno stanje te joj pružili pomoć. Ali ne osuđuje one koji nisu imali razumijevanja.
Mnogi ne razumiju, ali to je ok!
— Puno ih nije razumjelo ni što je depresija, ni što su napadi panike, ni što je anksioznost. Rekli su mi to. I ok! Nisam možda ni ja o tome razmišljala dok me nije uhvatilo sa svih strana. Nisam ni sama vjerovala da to može biti tako jako i tako bolno – priznaje Laptalo, koja je paralelno s uzimanjem propisane terapije krenula kod psihologinje na psihoterapiju
—Moja Milena mi je doslovno spasila život. Mama i prijatelji su bili od velike pomoći, ali ti je najveći blagoslov ipak osoba koju ne poznaš, ali znaš da je stručnjak, koja ti kaže da je to što osjećaš stvarno i da se imaš pravo tako osjećati. To me je najprije uvelike oslobodilo osjećaja krivnje koji je sam po sebi jedan od simptoma depresije. To je jedan začarani krug u kojem sam se ja kao hrčak vrtila. Mnogi su htjeli pomoći tako da ga nekim svojim agresivnim oruđem prekinu. Ništa od toga! Moja Milena me uhvatila za ruku i odhodala sa mnom krugova i krugova i onda mi je pokazala gdje je taj krug tanak i gdje ga mogu probiti.
Navijala je za mene, a ja sam ga nekako progrizla – kazuje nam Marija, koja se posebno prisjeća prijateljice koja joj je svaki dan dolazila doma dok je tako bespomoćno ležala.
—Ja nisam mogla iz kreveta, nisam se doslovno mogla pomicati ni govoriti. Ona bi došla, sjedala kraj mene i samo me mazila po glavi. To mi je toliko značilo, toliko pomoglo – prepričava nam Marija, koja se nakon nekog vremena odlučila dignuti iz kreveta i suočiti s vanjskim svijetom.
Nisam mogla hodati, a išla sam na ples
Puno joj je pomogla zumba na koju se upisala, a od samog plesa je bio važniji taj podržavajući krug ljudi koji su je prihvatili, ništa nisu forsirali, već su je pustili da svojim tempom stane na noge. —Išla sam tamo i kad nisam mogla hodati, a kamoli plesati pa mi je bilo bolje. Čovjek mora naučiti da mora izlaziti i kad je loše. Moraš se čupat, a ne se predat postelji! Ono što sam ja naučila je da kad si tako jako loše, dandva smiješ ležati. To sebi svatko smije i treba dozvoliti. Ja sam isprva imala strašnu grižnju savjesti jer sam se osjećala lijenom, beskorisnom kad bi tako ležala. Ali to je nešto što tijelu treba i treba mu biti prijatelj. Jer tijelo ti prvo
signalizira da nešto nije u redu. I treba mu biti zahvalan. Treba ga ispoštovati. Ipak, ne smiješ se prepustiti potpuno. Treći dan bi u mom slučaju počinjala borba. Digla bi se koliko god teško bilo makar usisati. Nasilila bih se – opisuje nam Marija, koja svima koji su u sličnom stanju želi poručiti da rješenja ima.
—Ali najprije morate shvatiti i priznati sebi gdje ste, potražiti pomoć i boriti se. Nema druge! Ako još imate malu vojsku dobrih ljudi oko sebe, lakše je, ali morate krenuti u rat i biti spremni na bitku. Već s tim pobjeđujete. Ako itko, ja razumijem da je stanje grozno, suosjećam beskrajno. Ali ne smijete se predati! – poručuje Laptalo, koja o ovom problemu, za razliku od mnogih, posve otvoreno govori.
Nema srama!
—Nimalo me nije sram, od prvog me dana nije sram. Nikad me o nijednoj dijagnozi nije bilo sram govoriti. Nama su takve stvari pomogle, meni i mami. Njoj čak više, jer dok je čekala mene da se probudim, ona je čitala. Pitala sam je stalno – mama za koliko ovo prođe? Rekla mi je kako je čitala da se jedna djevojka borila s tim godinu, godinu i pol. Meni se tako jadnoj, dok sam ležala u krevetu iz kojeg se nisam
mogla dići, činilo kao cijeli svemir, ali brzo to prođe. Kad se naučiš boriti, a borba je svakodnevna, možeš funkcionirati usprkos depresiji i s njom. Možeš ponovno početi uživati u životu. Naravno da će i dalje biti faza, ali svi ih imaju. Lakše je s alatima koji postoje, samo ih treba savladati. Toliko mi se ljudi, kad su saznali kroz što sam prošla, počelo otvarati. Toliko tajni i stanja znam da ne biste vjerovali, a svi paraju brda od ljudi, ne biste nikada rekli… Zato i dijelim svoje iskustvo ovako otvoreno – rekla nam je Marija, koju smo pitali što joj je po njenom mišljenju uzrokovalo depresiju, što je bio ‘okidač’.
—’Triger’ sam bila ja. Moja samokritičnost. Užasna samokritičnost i kažnjavanje same sebe. Nepopustljivost prema samoj sebi. Nije pomoglo ni što je moj životni partner, ljubav, Alan umro, a toliko je toga ostalo visiti u zraku. I ljudi koji te gaze dok si na podu… Ali nije do drugih, do mene je. Prekritična sam bila prema sebi dok sam uvijek drugima dozvoljavala i opravdavala skoro sve. Nakupilo se tu svega, ali ne bi u detalje – završila je Laptalo.
Karloti Bender Kolobarić: Devet godina pakla
Karloti Bender Kolobarić i danas se vrlo jasno prisjeća, kako sama kaže, pakla koji je prolazila između svoje 29. i 37. godine života.
—Bilo je to užasnih 9 godina života. Samo kad se sjetim: lupanje srca, gušenje, ne možeš disati, vrtoglavica… Užas! A ne znaš što ti se događa ni što činiti. Danas znam da je do toga došlo jer nisam bila zadovoljna svojim životom, a pravila sam se na vani da jesam. Pristajala sam na ono što nisu bili moji izbori, šutke i sa smiješkom. Tako sam završila s tadašnjim mužem i djecom u Zagrebu. Za mene je to bio šok. Doći iz male sredine s malom djecom u veliki Zagreb, bez ikog svoga. Njega nema, a ja o djeci brinem sama. Pa se krene svašta motat po glavi… Netko tko me gledao iz vani mogao je zaključiti kako mi je super, kako imam sve; muža, djecu, materijalno dobro zbrinuta, ali nema te imovine ni novaca, ama ičega izvanjskoga što te može spasiti. To možeš samo ti, uz naravno stručnu pomoć – kaže nam Karloti, koja je nekoliko godina pila
antidepresive i paralelno radila na sebi te je danas zdrava i sretna žena koja živi ispunjen život.
—Živim po svome, prije sam udovoljavala drugima potpuno zanemarujući svoje potrebe. Depresija me naučila da to tako ne ide i zato sam čak zahvalna za to iskustvo. Kao da me je prodrmala i pokazala mi kako treba živjeti, punim plućima i ne zamarati se tuđim mišljenjima i komentarima i nikome ne polagati račune. Na koncu jer račune plaćaš sam, nitko te ne uzdržava pa nikome ni ne duguješ obrazloženja – kaže Karloti,
ističući kako je neizmjerno bitno da se o ovim problemima otvoreno što više razgovara.
—To je bolest današnjice pa većina ljudi ima psihičkih poteškoća, ali ih kriju od srama. A ne treba se sramiti.
Treba se educirati i tražiti pomoć ako je potrebna. Mi na žalost u Dubrovniku tu adekvatnu pomoć nemamo na raspolaganju. Savjetovala bih stoga svima, ne samo oboljelima, da što više čitaju. Meni su puno pomogle i zaista su sjajne knjige naše poznate psihologinje Mirjane Krizmanić – poručila je Bender Kolobarić.
DAVOR GRILEC, PSIHIJATAR, SUBSPECIJALIST SOCIJALNE PSIHIJATRIJE
Dubrovnik prati trendove, ambulante pune, posla sve više
Osamdesetih godina prošloga stoljeća stručnjaci su prognozirali da će do 2020. godine depresija prijeći kardiovaskularne i maligne bolesti te postati prvi uzrok oboljenja u svijetu.
—Na žalost te su se crne slutnje obistinile – potvrđuje nam Davor Grilec, psihijatar i subspecijalist socijalne psihijatrije, koji liječi veliki broj oboljelih Dubrovčana.
—Problem s depresijom je što mi danas u našem tranzicijskom društvu još uvijek imamo problem sa stigmom. U zapadnom svijetu odavno je pokrenuta destigmatizacija problematike mentalnoga zdravlja dok je u nas taj proces tek u začetcima. Upravo stoga je Stankovićevo javno priznanje i otvaranje u knjizi nešto jako dobro, jako važno. Omogućava drugi pogled na depresiju, čak i onima koji knjigu neće pročitati. Jer uz
predrasude se vezuju stereotipi, a Stankovićev ih primjer ruši. Netko koga gledamo na televiziji i divimo mu se kao vrlo pametnoj, uspješnoj, vrijednoj osobi je bolestan. Njegovo je svjedočanstvo istovremeno i dokaz, onima koji misle drukčije, da depresija nije nimalo bezazlena bolest, jer da jest pa valjda bi joj se netko njegovog znanja i sposobnosti lako othrvao – kazuje nam Grilec, upozoravajući na najteže posljedice neliječenih duševnih oboljenja.
—Na žalost događa se da krajnji ishod bude oduzimanje života. Lijepog načina naravno nema, ali
svjedočimo nekad i kako su ljudi spremni na najgore moguće načine doći do cilja, a cilj je prekinuti
patnju, pa znaju čak popiti kiselinu, da ne opisujem druge sablasne načine samoubojstava. Čak i
proširena ubojstva koja nas šokiraju, kada čovjek ubije sebe, ženu, djecu… znaju imati korijen u
neliječenoj depresiji ili drugim duševnim oboljenjima. I upravo je zato destigmatizacija strašno
bitna – govori nam Grilec, potvrđujući i da Dubrovnik prati svjetske trendove po pitanju sve većeg
broja oboljenja od depresije i drugih neuroza.
—Ambulante su pune, posla sve više! Doduše to može značiti i da su ljudi sve spremniji tražiti pomoć, što je dobro. Mlađi muškarci s tim nemaju problem, za razliku od onih staroga kova, odgajanih u patrijarhalnom duhu koji podrazumijeva skrivanje osjećaja, jer to je kao za ženski spol – saznajemo od Grileca, koji nam je pojasnio i kako se sama psihijatrija znatno promijenila.
—Prije se povezivala gotovo isključivo s teškim duševnim oboljenjima, ovisnostima i težim poremećajima ponašanja. Moderna se psihijatrija zbog potreba ljudi sve više okreće takozvanoj zdravoj populaciji koja traži pomoć zbog anksiozno-depresivnih simptoma – završava Grilec.