Dubrovačke zelene persijane zaštitni su znak Straduna i simboliziraju na svojevrstan način i stil života u našem Gradu. Iako se na prvi pogled čini kao da su sve lijepo pažene i obnovljene, u našem điru Stradunom naišli smo i na nekoliko primjeraka za koje smo se zabrinuli da bi zbog svog lošeg stanja nekome mogle ‘pasti na glavu’. A, ne bi to svakako bio ni prvi put s obzirom na to da su naši sugrađani proteklih dana svjedočili upravo padu persijana na donjem dijelu Straduna. Na prvu bi se moglo promisliti da je riječ o nebrizi sugrađana koji žive u povijesnoj jezgri oko stanja njihovih persijana, međutim, čini se da je priča ipak nešto drukčija. Odlučili smo se ‘zavući’ u nekoliko zgrada na kojima smo primijetili stare persijane koje vape za obnovom i u jednoj od njih pokucali smo na vrata obitelji Pače. U tom stanu inače živi 92-godišnja gospođa, majka poznate dubrovačke galeristice Jelene Pače Sentović ‘Guke’ koja nam je u njezino ime izložila cijelu situaciju. Kako nam ističe, njezina majka ne samo da bi morala izdvojiti velike novce kako bi popravila persijane, već joj je Zavod za obnovu Dubrovnika naložio da mora popraviti i kamenu klupicu ispod njih.
— Zamislite, moja majka trebala bi popraviti i kamen oko prozora. Morala bi sama pronaći tvrtku i platiti radove. A, tko zna tko ga je i kada oštetio? Ispod našeg prozora toliko je silnih kabela, zašto se to dopušta? Ako mi moramo popraviti kamen od naših sredstava koje skupimo u Domoupravi, mogu li ja onda naplatiti tendu koja je ispod majčinog prozora postavljena? Trebamo i želimo popraviti naše persijane kojima je stvarno potrebna obnova. Naša je zgrada pod Domoupravom te smo uspjeli skupiti novce kada smo trebali popravljati vrata na zgradi. Nastavili smo skupljati novce i za persijane te smo skupili pola, ali je cijena od lani do danas porasla za tisuću eura. Strašno! A cijeli se proces otegnuo mjesecima. A nitko kroz sve ove godine nije došao pitati moju majku ili naše susjede kojima su persijane u sličnom stanju zbog čega one tako izgledaju? Zbog čega nisu popravljene? – govori nam gospođa Guke.
Svatko radi što god hoće
Naglašava kako njezina majka živi u srcu Grada preko 70 godina te da nije svoj prostor, kao mnogi drugi, pretvorila u apartman ili kancelariju. Tu je cijeli život i sada tik do svog Straduna uživa u mirovini. Ali, ovakve situacije ljute i nju i gospođu Guku te ih boli, kako ističu, nebriga za građane’.
—Svatko može raditi što god hoće, a od nas se sada, kad smo dećidali skupiti novce za persijane jer smo sramota na Stradunu, traži da obnovimo i kamen. Ma samo persijane koštaju preko tri tisuće eura. Moja majka je umirovljenica pa kako će to platiti? Zar će ona pisati dopis i tražiti izvođače da riješe persijane i obnove kamen? Hoće li zvati Zavod za obnovu provjeriti je li došla ponuda tvrtke i toliko čekati na sve odgovore? Čekali smo da se novci prikupe u pričuvi Domouprave, onda smo čekali na ponude i sada još uvijek čekamo da vidimo što će biti s time, što će reći izvođači koji bi trebali izvesti radove. Čini mi jed što nitko ne vodi računa o ovim stvarima. To se ne bi smjelo događati na Stradunu – priča naša poznata galeristica prisjetivši se kako je Grad Dubrovnik svojedobno kada je dolazio Papa sve persijane na Stradunu sredio o svom trošku.
—Naravno, tada je bilo poslijeratno vrijeme i nije bilo para pa je Grad tu uskočio. Ali, treba li opet doći Papa da bi se i naše persijane obnovile? Da nema mene i sestara, ove bi persijane stale u ovom stanju dok je moja majka živa. Tko će pomoći onim ljudima koji nemaju nekoga svoga ili koji nemaju novaca to platiti? Treba nešto napraviti. Mi nismo jedini u ovoj situaciji – podcrtava Jelena Pače Sentović. Ako persijane od ariša, ne daj Bože, padnu na Stradun, mogle bi napraviti ozbiljan problem. Ova obitelj to naravno ne želi te pokušava pronaći rješenje kako se to ne bi dogodilo.
Nema maranguna
—Veliki je to posao. Kad krenu radovi, treba doći netko s košarom, ukloniti persijane, postaviti nove. A koliko ima plastičnih persijana po Stradunu? Mi moramo platiti tri tisuće eura za nove persijane, a ove plastične vjerojatno koštaju dvostruko manje. Ova što je nedavno pala na Stradunu bila je od PVC-a jer da je bila od ariša otkinula bi ženi ruku, to su teške persijane. Tko to sve kontrolira? Moj otac bio je marangun i popravljao je persijane dok je bio živ, a sada nema maranguna koji bi se prihvatio tog posla u gradu. Oko ovoga jednostavno nešto treba napraviti – podcrtava Jelena Pače Sentović.
Predsjednik Gradskog kotara Grad Marin Krstulović za DuList naglašava kako ljudi u Gradu imaju svakodnevne probleme među kojima su i sanacija kupa, persijana i razne stolarije, ali se to sve redovito jako zakomplicira. Zbog toga je, naglašava Krstulović, nužno razviti mehanizam obnove koji će biti jednostavan, kojeg će svatko moći koristiti te koji će propisivati jasne smjernice kako se što obnavlja.
—Ljudi imaju svakodnevne potrebe, a nemaju ovlaštenih stolarija u Gradu koje će im izići u susret i odraditi radove, a posebno za vrijeme sezone. Radovi su i dosta skuplji. Treba razviti mehanizam obnove, a upravo je taj dio predviđen i Planom upravljanja. Ne radi se samo o problemu plaćanja radova u slučaju kada u Domoupravi nema dovoljno novaca, već sugrađani imaju problem jer ne znaju kome se uopće mogu obratiti ako imaju problem s persijanom. Trebamo nekoga tko će nam reći što treba napraviti i kolika je cijena. Ovako stalno isplivavaju problemi za koje se ne može očekivati da ih naši stariji sugrađani koji žive u povijesnoj jezgri riješe. U ovom konkretnom slučaju Jelene Pače Sentović, cijena persijana porasla je preko onog iznosa koji Domouprava može pokriti, a onda su joj rekli da ne može obnoviti persijane dok ne obnovi kamene igle. S obzirom na to da je riječ o kulturnom dobru, u to se moraju uključiti i konzervatori i tako se od jednostavne stvari priča potpuno zakomplicira i rastegne – govori nam Krstulović.
Trebamo jasan mehanizam
Potreban je, dodaje, nekakav priručnik i mehanizam s jasnim smjernicama kako sugrađani što mogu mijenjati. Jedino što se napravilo po pitanju persijana, ističe, jest njihovo pituravanje kod dolaska Pape koje je Dubravka Šuica provela.
—Dičimo se privatnim vlasništvom, a kada treba pomoći u ovom obliku, osim konstruktivne sanacije, nemamo neki razvijeni sustav. Ista je stvar i s kupama, vise s krova, a sugrađani ne mogu samo postaviti skele jer im Grad za to naplati nekoliko tisuća kuna. Sugrađani ne mogu sam ni napraviti cijelu tu prijavu za popravak, nemaju znanja ni resursa. Čak i da je netko inženjer građevine, ne možeš očekivati da će napraviti projekt sanacije kamenih igala, a samo treba zamijeniti dvije persijane. Previše kompliciraju stvar koja treba biti jednostavna. To je priča koja se stalno vrti. Za vrijeme Šuice govorilo se da će Grad sufinancirati obnovu, ali od toga nema ništa. Tadašnji pročelnik Zlatko Uršić rekao je kako takva odluka ne postoji, nije donesena. Čemu stolarija i sve u Gradu ako nemamo nikakvu mogućnost obnove ni proizvodnje? Ako građevinar Quelin može obnavljati Stradun, tako isto moramo naći tvrtku koja će kao prioritet obnavljati stolariju po Gradu. Spomenimo i da na samome Stradunu imamo sigurno 20 plastičnih prozora. U Gradu postoji par stolara koji još uvijek imaju ljubav prema obnovi i koji bi to mogli raditi, ali mislim da obnova ne može počivati na ljubavi entuzijasta nego mora bii propisana, imati mehanizam s jasnim smjernicama – zaključio je Krstulović.
Objavljeno u tiskanom izdanju 29. lipnja 2022.