Dijelimo sudbinu cijele destinacije. Svjesni smo da koliko god na jedan način imamo potencijal, s druge strane smo lišeni svih prednosti. Vrlo je teško. Promet je od Uskrsa na ovamo katastrofa. U lipnju je on bio 10 posto od prošlogodišnjeg. Početkom srpnja dosegli smo 20 posto prometa 2019., ali on je opet ovih dana pao na dva posto – priča za DuList gospođa Lucija Orešić već 18 godina vlasnica popularne Dubrovačke kuće, mjesta u kojem posjetitelji i domaći rado svraćaju po originalan dubrovački suvenir. Orešić je poput brojnih naših sugovornika u prethodnim brojevima epidemija koronavirusa te njim izazvana gospodarska kriza ostavila gotovo praznih ruku. Nakon desetljeća izgradnje dobrog imena te sukladno prilikama uspješnog rada, poslovanje joj je, kaže nam, na respiratoru, a ukoliko ne stigne dugoočekivana financijska injekcija, u vrata svoje butige bit će prisiljena staviti ključ.
Mali obrtnici su uništeni
— Izuzetno je pohvalno što je država intervenirala i taj početni trenutak učinila podnošljivim. Međutim, sad kad bi trebali isplatiti plaće apsolutna nam je nepoznanica kad će pomoć opet doći. Predali smo prije tri mjeseca zahtjev za kredit u HBOR-u od kojeg nismo još uvijek dobili odgovor. Ako se ne dogodi čudo, vrata ćemo zatvoriti na Novu godinu. Tada će na naplatu doći neki tekući troškovi, a u ovako kratko vrijeme nećemo uspjeti akumulirati dovoljno zarade. Naime, i da sad izmislimo neki novi proizvod ne možemo ga u ovoj situaciji plasirati. Ne možemo se ni širiti jer je Dubrovnik prometno izoliran. Ne isplati mi se kilogram arancina poslati u Zagreb jer će on s jedne strane dugo putovati, a s druge je skuplji za 50 kuna – tumači naša sugovornica prema kojoj je Vlada novac za pomoć gospodarstvenicima podijelila nerazborito pa neće iznenaditi ako zimu ne prežive mnogi poslovni subjekti.
— Ne znam čimbenike tuđih poslovanja, ali gledajući sebe čini mi se da su se u najboljoj namjeri, da se ljudima olakša, rasula sredstva. Izostala je analiza tržišta kome zapravo ona trebaju. Ljudi koji imaju po pet-šest suvenirnica s kineskom robom otporniji su na krizu jer im je profit veći od malih obrta. Mi, primjerice od listopada do travnja zaradimo dovoljno da bi se namirili za jedan mjesec, a za ostalo se snalazimo s kreditima i štednjom. U Dubrovačkoj kući imamo šest stalnozaposlenih. Tijekom ljeta znali smo uzeti još dvoje radnika preko student servisa ili na određeno. Ove godine to nećemo moći. Kriza nije utjecala samo na mene već na krug umjetnika koji za nas rade. Od onoga što kod nas prodaju živi 30ak obitelji. Naša osnova su dobri ljudi. Ako ga neprestano otpuštate i vraćate na posao izgubit ćete ih. Zato se trudim zadržati ih cijelu godinu da imaju pristojnu plaću i slobodne blagdane.
Kad tako poslujete ostane vam malo novca. Također, nedavno nam je povećan najam s 12 na 20 tisuća kuna. Doduše, Grad nam je izašao u susret i sad ga smanjio na 12 i pol pa smo se vratili na isto – komentira gospođa Lucija Orešić i dodaje kako su jedan od razloga zašto Dubrovnik već dugo nema kvalitetu upravo preskupi prostori. Zaraditi objašnjava mogu samo ljudi koji ne biraju sredstva pri snalaženju, a tu se gubi na kakvoći. Od 1982. otkad djeluje u ovom poslu, ističe, promijenio se odnos društva prema kulturnom turizmu. Nikad doduše, napominje, on nije bio u velikoj mjeri profitabilan, međutim zadnjih nekoliko godina je konačno, nakon jedne ere Kine što je dovelo do uništenja ručnog rada, Grad počeo dobivati nove prostore koji su nosili lokalni pečat. Krizom uzrokovanom epidemijom koronavirusa oni su gotovo svi uništeni.
Naplatio nam se stihijski turizam
— Mi smo jedni od prvih proizvođača arancina i ostalih tradicionalnih slastica – kontonjata, mantala i bruštulani mjenduli u Dubrovniku. Za njih smo 2003. dobili nagradu Najbolji hrvatski proizvod. Uz Dešu ostvarili smo njihov povrat iz prošlosti. Još uvijek imamo svoje mušterije, ali masovna proizvodnja upitnih sastojaka je ostavila traga. S krizom je to još više došlo do izražaja pa sam recimo od kesica lavande koje ručno oslikavam, a kojih sam prije za potrebe jednog kongresa prodavala po tisuću, sada prodala dvije-tri. Veleprodaja je zamrla. Neki od nabavljača rade, ali u izrazito manjem obujmu – iznosi Orešić i poručuje kako su sad možda na naplatu došle stvari o kojima se davno trebalo razmišljati. Nažalost, i golubima na Zelenoj placi je jasno kako vodimo stihijski turizam. Izgubili smo mjeru i sve smo uložili u njega što je dovelo do velikih problema, tvrdi vlasnica Dubrovačke kuće.
Kad ste domaći i dođete u restoran, govori, svi vas gledaju kao neprijatelja. U taksi vas također nitko ne želi ukrcati. Automobil nemate gdje parkirati ili privezati barku. Sve je reducirano i usmjereno ka inozemnim posljetiteljima, mišljenja je Lucija Orešić. Nagradilo se previše apartmana te smo od izrazito urbaniziranog prostora došli do poluleganih favela. Međutim, naglašava, uništen nam je društveni
život. Nitko nema vremena. U svom krugu ljudi ima vrlo imućnih prijatelja koji ne mogu otići na večeru jer dočekuju goste ili se dižu usred objeda jer je nešto puklo u sobi. Goste stalno moraju pratiti jer ako ste previše ljubazni oni će to iskoristiti i poći preko vrata bez da su platili smještaj. Nema radne snage pa i oni s mnogo novaca na računu moraju čistiti zahode. Njena Dubrovačka kuća, priča, s ovim ne može komunicirati.
— Zato smo morali napraviti kompromis. Više ne radimo izložbe jer one izuzetno mnogo koštaju. Kod nas su se prije mogle kupiti slike vrijedne nekoliko tisuća eura, danas se ljudi groze nad tri tisuće kuna. Problem je i što se ne pravi razlika između objekata. Treba valorizirati i odrediti prioritete. Živimo od dobrog imena – ističe Orešković i inzistira kako Dubrovnik sebi ne može dozvoliti zimski stan. Ne smijemo zatvoriti butige jer time samo šaljemo tužniju sliku Grada. Potpora vladajućih ne smije izostati, ali potrebno je zaista zasukati rukave. Na turizam se, donosi, nažalost gleda kao trošak, a na kao priliku za dodatan razvoj. Dijalog je od izuzetne važnosti, dodaje. Nužno je djelovati zajedničkim snagama, a ne samo zgrtati novac. Vrijeme je, zaključuje naša sugovornica, da počnemo razmišljati kao zajednica.
— Zašto se ne bi napravili programi poput kulturnog vikenda koji bi uključivao odlazak na izložbu, koncert, večeru u nekom dobrom restoranu, posjet obrtu i boravak u hotelu. Sadržaj treba obogatiti. Loše je što je sve u privatnim rukama, a privatnik radi samo ako mu se isplati. Zbog toga imamo hiperprodukciju isplativih stvari koje jedna drugu guše – tumači Lucija Orešić. Za kraj ipak priznaje kako je spomenuta kriza donijela i štošta dobroga. Naime, pojavljuje se bolji tip gostiju – ljudi koji stvarno žele doći privlači kvaliteta. Doduše, njoj konkretno nedostaju Amerikanci i Japanci jer su upravo oni ti koji najviše cijene ručni rad, ali u ovom trenutku stižu nam ozbiljniji turisti. Ugodnije je raditi, ali daleko smo od izbavljenja iz financijske rupe u koju su nas godine nepromišljenosti i momentalna zdravstvena situacija uvalili.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 15. srpnja 2020.